ANDRIJA i ja se poznajemo od rata. U to vrijeme je on bio odgovoran za političke kontakte prema emigraciji, a ja sam s njim surađivao jer je predstavljao hrvatsku državu, iako nikada nisam skužio kojim to zaslugama.
Piše: Vinko Vukadin
Andrija potječe iz osrednje hrvatske obitelji, majka vjernica, otac mu je bio neki partijski funkcioner u dalmatinskom kršu. Nakon osrednje škole i završenog pravog fakulteta, ćaća je Andriju ugurao u jednu veliku državnu firmu. Tamo je Andrija ušao i u partiju, što je kod matere mu izazvalo dodatnu porciju molitve za sina koji više nije išao u crkvu. Ćaća je materi objašnjavao da su takva vremena i da se treba znat snaći. Uostalom nisu ni svi koji su u partiji loši ljudi, ima ih lošijih koji nisu u partiji.
Andriju to nije previše mučilo, on je vidio svoju karijeru i malo pomalo je postao direktor pogona. Družio se sa sindikalistima i bio je manje više dobar drug jer nije ni krao ni previše uzimao. Taman onoliko koliko je partija dopuštala. Politički je Andrija bio na liniji, nije previše govorio, Bog mu je bio nebitan, neka vrsta ljudskog izuma, a evoluciju je tumačio onako kako su naučili na univerzitetu.
Kad je došao raspad Jugoslavije, Andrija je imao tu sreću da je poznavao velike budžovane i ubacio se odmah u HDZ, kao buduću snagu koja će diktirati hrvatskim životima. Pismen i okretan, lojalan i neupadljiv, Andrija je bez ikakvih problema stekao povjerenje najviših vrhova HDZ-a i bio je zadužen za kontakte prema emigraciji u kojoj funkciji sam ga i ja upoznao.
Na početku je i sam imao skoro pa ustaške nazore, ali mi je malo pomalo pokušavao objašnjavati da Nedehazija nije bila naša država i da je Tito imao i dobrih strana. Uostalom i njegov stric je bio domobran, al’ treba se okrenuti budućnosti. Ta budućnsot je za Andriju bila mjesto u nekoliko nadzornih odbora i mjesto glavnog direktora u jednoj ovećoj agenciji. Naravno da je Andrija bio uvjeren da je on to dobio na osnovu svoje pravničke kompetencije, iako ni dan danas Andrija ne zna razliku između dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću. No, to nije bila smetnja da on kao stručnjak uđe na važne funkcije, tim više što je oko njega bila ekipa koja je i u komunizmu disala hrvatski, pogotovu nakon što su poubijali one koji su disali ustaški.
Dok je Tuđman bio živ Andrija je bio više političar, a pojavom Sandera je otkrio svoje poslovne sposobnosti i stekao ponešto crkavice, ništa strašno, al za običnog čovjeka ipak dovoljno. Sanadera je obožavao. S jedne strane jer mu je Sanader dao mnogo, a s druge jer je Sanader bio oličenje političara koji se Andriji činio pravim za hrvatski narod: ne pretjerano ideološki, elokventan, brz na jeziku i sposoban.
Andrija je bio jedan od vodećih Sanaderovih prijatelja, sasvim blizu njegovih dvora, a Sanaderovim odlaskom je za Andriju nastalo mučno vrijeme. Zahvaljujući dobrim starim vezama ostao je na poziciji i kod Jace, ali se stvar zakomplicirala kad je Karamarko dobio izbore jer Andrijini kandidati su bili neki drugi.
Nakon Karamarkove pobjede Andrija prelazi u ilegalu. On ostaje partijski funkcioner i odrađuje naoko sve kako treba, al u dubini duše Andrija mrzi Karamarka, on veli Karamrleta. Kad slušam svog prijatelja Andriju kako priča o Karamarku kao da slušam nekog ogrezlog partizana kako priča o hrvatskim nacionalistima ili nekog rasista kako priča o Romima ili Židovima. Kad se Karamarko pojavi na skupu onda je moj prijatlej Andrija jedan od prvih koji mu pružaju ruku i smješkaju se za jednu sliku. On meni ne vjeruje da ja s Karamarkom nisam osobni prijatelj pa me svako malo pita mogu li mu pomoć, a kad mu ja kažem da sam ja u stranci samo član, on ne vjeruje.
Na ovim izborima je Andrija bio u izbornom stožeru, ali se nije pojavljivao zbog obveza. On je svoj posao odrađivao na terenu i to tako da je svaku prigodu iskoristio da svima u povjerenju kaže da je Karamarko smušenjak koji je sramota za stranku kao što je HDZ. Kad bih ja počeo braniti Karamarka onda bi uvijek dobio isti odgovor, da ja njega ne znam i da sam ja izvan partijskih zbivanja, a osim toga ja sam možda i Karamarkov čovjek.
Za vrijeme izbora je moj prijatelj Andrija bio jedan od funkcionera u ime HDZ-a, ali je birao Most nebi li Karamarko izgubio.
Jučer sam opet susreo svog prijatelja na kavici i probacili smo opet pokoju o politici. Glavna tema je opet bila Karamarko i nevjerojatna energija kojom moj prijatelj, HDZ-ov funkcioner, udara po šefu svoje stranke.
Kad smo krenuli o lustraciji Andrija je skoro pobijesnio na moju ludost i nepismenost jer kako ćeš lustrirati naciju, svi su bili u partiji, uostalom on zna da je i Karamarko bio doušnik Udbe. Kad sam ga priupitao tko bi bio bolji, dobio sam odgovor koji me nije ni iznenadio. Možda samo zato jer mu je imenjak, al’ znakovito je da bi moj Andrija birao drugog Andriju da HDZ povede putem uspjeha koji je prekinuo naprasni odlazak velikog Ive.
Nakon pola sata smo se posvađali. Ja sam se uputio na drugo mjesto, morao sam raditi. Moj prijatelj Andrija, koji je sve u životu dobio od jedne pa druge partije, ostao je sam. Pitao sam se zar je zaista moguće da ljudi koji su sve dobili od neke stranke svim svojim silama teže raditi protiv te iste stranke. Jesu li oni ludi ili su ideološki toliko čisti da se bore za pravdu i moral?
O moralu nije moglo biti riječi jer moj prijatelj je sve stekao zahvaljujući partiji. Ludost nije dolazila u obzir jer Andrija je pametan čovjek. Jedini odgovor je da se Andrija ipak uplašio riječi lustracija.
Ne bori se Andrija za stranku, narod i istinu nego za svoju poziciju.
Foto:hdz.hr
P. S. Budući da je tekst ‘‘Moj prijatelj Andrija, funkcioner HDZ-a”, izazvao neviđenu pozornost, da je nastala prava potraga za Andrijom iz HDZ-a, najavljujemo nastavak teksta pod naslovom “Kad fikcija postane mora – kako je literarni Andrija postao realna budala“)
