Putovanje po hrvatskoj desnici uvijek počinje negdje u Perziji, a završava na dolarskoj novčanici, simbolu novog svjetskog poretka. Desničarske vođe uglavnom su proistekli iz partijske škole pa im je i naobrazba skoro u bobu slična onima iz navodno suprotnog lagera.
OPISIVANJE hrvatske desnice sliči na maratonsku trku s nekoliko glavnih puteva, svi navodno vode prema cilju, a svaki luta u drugom smjeru, svi se zovu istim imenom, a svaki završava u nepreglednoj šumi u kojoj neiskusne maratonce uhvati strah pa se izgube.
Hrvatska desnica za sebe kaže da ne postoji, ali se zato desničari tim jače drže za nju i uvjereni su da su baš oni i njihovo mali vođa to sjeme koje je konačno proklijalo.
Zato se uspravni desničar stalno trudi zalijevati nova sjemena koja su brižno spuštena u majčicu zemlju, hrvatsku. Zalijeva desničar tu mlađahnu biljčicu, buduće stablo oko kojega će se plesati kolo hrvatsko, čeka da od stabalca nastane grdosija koja će hrvatsku naciju konačno nahraniti neviđenim plodovima na koje čeka već od smrti zadnjih nacionalnih kraljeva.
Svako malo na susjednoj njivi se pojavi suparnik, obično brat ili sestra koji su do jučer orali istu njivu i zalijevali isto stablo iz kojega bi trebao nastati veliki vođa. I zalijeva i taj susjed, brat ili sestra, svoje stabalce. Kao u klasičnoj hrvatskoj tradicionalnoj obitelji, njive se dijele na braću i sestre tako dugo dok ne ostanu samo mrginji oko kojih se braća počnu svađati.
Ona braća koja dovoljno rano shvate da na toj njivi od stalnog sađenja novih sjemenki velikih vođa nema više kumpira odlaze s ognjišta i traže negdje drugdje svoju njivu, odnosno proizvodnu traku.
Hrvatska desnica je dakle, za razliku od praktične ljevice, neka vrsta seoskog romantizma, trčanja bez kondicijskog treninga, lutanja po stazama i neprekidnog grbljenja da bi se zalijevalo neke sjemenke koje u sebi navodno nose buduće vođe, stabla nacionalnog ponosa i blagostanja.
Kad se u povijesti, jer desnica voli povijest, i pojavi kakav stvarni velikan, onda će oni najgordiji desničari ljubomorno izjavit da to stablo i nije neko posebno jer mu sjeme nije izraslo na vlastitoj njivi. I onda nastaje pravi desničarski bal, prepirka i svađa svojstvena samo desničarima. Nabacuje se svim i svačim, potkopava se, podmeće i tvrdi da nam treba nova njiva, čista, još čistija.
Naravno da je to projekt koji ne uspijeva, a desničari uvijek imaju jasnu predodžbu zašto nikako da uspije navodno desni narod, katolički i tradicionalni, objedinit i konačno oslobodit.
Sukladno načelu najveće, navodno desne stranke, desničari ne trebaju dokaze niti oni moraju nešto analizirati. Desničari u Hrvatskoj uvijek znaju.
Njihov odgovor na sve muke, patnje i nevolje je „ZNA SE“.
Desničari tako uvijek znaju da iza svega stoje masoni, Židovi ili Srbi.
Posebnu ulogu u toj mreži neprijatleja pravovjernog desničara zauzimaju masoni. Iako desničari obično vjeruju u Boga, iznad boga su ipak masoni. Njima se pridaju fantastične karakteristike, oni vladaju svijetom, Bogom i Vatikanom. Jedini koji se usuđuju reći istinu su pravovjerni desničari koji i dan danas misle da su sve pape nakon Urbana nekog heretici jer ne shvaćaju da je sve to izdaja, a bez izdaje nema ni desničara u hrvatskom izvornom obliku.
Desničar je u javnom prostoru stalno prisutan, iako se najviše tuži na medije, što pokazuje da je desničarski uspjeh nepostojeća kategorija, nešto kao Sizifovo guranje kamena. Kao što rekoh desničari znaju, oni ne treniraju, osim čistotu ideja i spasiteljskih puteva. Za desničare nikada nisu krivi oni sami ili, ne daj Bože, njihovi vođe.
Desničarski vođe su uglavnom proistekli iz partijske škole pa im je i naobrazba skoro u bobu slična onima iz navodno suprotnog tabora, većina ih ima diplome iz Dopizdine Gornje, ali na latinici ili glagoljici. To njihove sljedbenike ne smeta. Smisao desničarskih vođa nije da pobijede nego da zabave populaciju, kao u nekom pčelinjaku ili mravinjaku, oni nisu zato tu da bi pobijedili na izborima nego da bi sljedili i bili što ugledniji. Desničarski vođe su transgeneracijska pojava. Njih ne može ništa uništiti, kao št ne može ni njihovu ideju da su oni pravi spasitelji.
Uobičajeno su desničari katolici, barem što se tiče formalnog pripadništva vanjskoj upravnoj instituciji za koju je najveći od svih rekao da ne smije upravlajti Hrvatskom. No to katoličke desničare ne smeta jer katoličanstvo je osnovna matrica. Pored njih, kao na njivama, postoje naravno i oni desničari kojima je vjera manje bitna od nacije pa se oni odlikuju tolerancijom prema vjerama koja bi trebala biti svojstvena ljevičarima.
Tako je npr. hrvatski desničar onaj koji bi nacionalizirao banke i velike tvornice, a ljevičari su odnedavno za strukturirano iskorištavanje kapitalističkih prednosti. Susret desnice i ljevice se odvija na njezinom rubu i jedina razlika je njihovo tumačenje povijesti.
Hrvatski desničar kao jedinka skoro da ne postoji jer je osnovna oznaka hrvatske desnice razjedinjenost i izdaja. Čim neki desničar zauzme valstiti stav njega se proglasi izdajnikom i time on postaje lažni desničar, ubačeni udbaš ili nešto slično.
Intelektualni desničari, uglavnom radnička djeca iz komunizma koja su na trošak roditelja završila škole, za glavnu desničarsku maticu su u stvari lažnjaci, ubačeni elementi i neprihvataljivi. Umjesto izvornog zapadno europski orijentiranog desničara hrvatska desničarska scena rađe prihvaća u crno prefarbane nekadašnje podoficire koji mentalno i intelektualno odgovaraju vlastitoj njivi.
Desnica u Hrvatskoj zauzima nekoliko tema u društvu i uvjerena je da su to njezine teme, ali ih akteri desne političke scene nikako ne umiju obraditi.
U važnu temu desničarske politike spada Domovinski rat, al’ desnica ne bi bila desnica da i tu nije razjedinjena i međusobno isključiva. No to bi bila tema za neku malo dužu raspravu i opis.
Pisati o desnici bi se moglo nadugo i naširoko, tim više što je desna politika u Hrvata kao seosko polje u Dalmatinskoj zagori ili Hercegovini: usitnjeno do mrginja.
Ako otkrijem zanimanje za ovu temu baš bi bilo zanimljivo malo proorat dušu hrvatskih desničara. Možda bude bolno, ali plodonosno.
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš, koji je u istražnom zatvoru zbog sumnje na korupciju u…
Domagoj Juričić, nekadašnji predstojnik ureda Kolinde Grabar-Kitarović, je u podcastu Krešendo Nove tv ispričao kako je…
Dragan Marković Palma preminuo je u 65. godini nakon kratke bolesti. Osebujni bivši gradonačelnik Jagodine…
Komentiraj