Višnja Starešina: Dvojica francuskih filozofa u Beogradu su shvatili sličnost projekta “velike Srbije” i Trećeg Reicha

Desant patrijarha Porfirija na Cetinje razobličio je u hrvatskoj političkoj javnosti srpski svet kao suvremenu inačicu ostvarenja starog velikosrpskog projekta više nego svi izvještaji SOA-e i (vrlo rijetke) medijske analize zajedno.

Nakon što je Njegova Svetost izvršila desant na Cetinje, da bi u institucionalno otetom manastiru – simbolu crnogorske države ustoličio novog mitropolita SPC-a, privremeno su utihnuli i njegovi najveći obožavatelji iz zagrebačkog kružoka.

Ne mogu ga opravdavati da se našao u lošem društvu, kao onomad u Chicagu, kada je s lokalnim svećenicima SPC-a zapjevao popularne četničke napjeve. U Cetinju je Njegova Svetost osobno predvodila loše društvo. A Crnogorci su iskazivanjem bunta omogućili da se Njegova Svetost razotkrije kao institucionalni agent srpskog sveta i doslovce primorali hrvatski politički svijet i mainstream medije da to vide i primijete.

Zahvaljujući patrijarhu Porfiriju, koji je na Cetinju učinio korak previše, i Crnogorcima koji nisu dopustili da to ostane neprimijećeno, propala je jedna druga manifestacija iz paketa srpskog sveta. Riječ je o isticanju srpskih zastava na privatnim kućama u “celom svetu”, a u povodu Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.

Taj Vučićev nacionalni praznik novijeg je datuma, postoji dvije godine, a navodno je datum 15. rujna odabran u spomen na početak proboja Solunskog fronta i srpsku ulogu u tom početku proboja, koja je još jedna od priča iz srpske povijesne mitologije. No 15. rujna kao dan nacionalne zastave nosi i jednu drugu vrlo egzaktnu povijesnu simboliku. Naime, 15. rujna 1935. njemački je Reichstag pod vodstvom tadašnjeg kancelara Adolfa Hitlera donio zakon o jedinstvenoj njemačkoj zastavi sa svastikom, kao i paket Nürnberških rasnih zakona.

Ja zbilja ne vjerujem da je Vučić sa suradnicima birao datum za Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave po nacističkom uzoru. Ali možda ima nešto i u podsvijesti. Naime, nisu nove niti su bez temelja usporedbe Hitlerova velikonjemačkog projekta i velikosrpskog projekta: od ideje širenja vlastitog državnog prostora na račun drugih država i drugih naroda, do njegove propagande i provedbe.

Među onima (rijetkima) koji su prije trideset godina, u jeku velikosrpske ratne agresije na Hrvatsku sustavno ukazivali na nacističke elemente u srpskoj politici i propagandi i na osvajačku prirodu srpske politike, bila su dvojica francuskih filozofa i opinion-makera iliti utjecajnika: Alain Finkelkraut i Pascal Bruckner. Oni su to razumjeli prije nego što su tenkovi JNA, upregnute u velikosrpski projekt, izmasakrirali i sa zemljom sravnili Vukovar.

Upravo zbog razumijevanja naravi velikosrpskog projekta i naravi rata za njegovo ostvarenje, Finkelkraut i Bruckner te su jeseni 1991. postali vrlo glasni zagovornici hrvatskog prava na samostalnu državu i žurnog međunarodnog priznanja Hrvatske, u Francuskoj koja je (i) tada bila izrazito prosrpski orijentirana.

No zanimljiv je i način na koji su Finkelkraut i Bruckner spoznali narav velikosrpskog projekta. Kako je ispričao sam Bruckner na jednom druženju u Zagrebu ujesen 1991, “progledali” su zapravo usred Beograda. Ondje su ih u ljeto 1991. pozvali njihovi prijatelji, pariški Srbi, da im pokažu kako su Srbi ugroženi od ustaša u Hrvatskoj, ugroženi od Muslimana u BiH, ugroženi posvuda i kako će se morati braniti.

Beograd je ozbiljno pripremao europsku medijsku potporu svome ratu. No suočeni sa srpskom propagandom u njezinu beogradskom središtu, Finkelkraut i Bruckner prepoznali su stari nacistički model za mobilizaciju sljedbenika i opravdavanje vlastitih osvajanja: konstruiranje uloge žrtve, prikazivanje svojih budućih žrtava kao izvor zala i problema, izmišljanje zločina nad Srbima kako bi se opravdali vlastiti budući zločini.

Jedan od najjezivijih primjera te inverzije zločina, a u kojem je aktivno sudjelovao i tadašnji vladika baranjski Lukijan, jest plasiranje monstruozne i lažne priče kroz srpske medije o hrvatskom vojniku (na srpskom se to tada zvalo – ustaša) Davoru Markobašiću koji nosi ogrlicu od prstića ubijene srpske djece. Nakon osvajanja Vukovara, njegovu trudnu ženu Ružicu Markobašić izvukli su iz kolone, odvezli je na Ovčaru, mučili na najokrutnije načine, ubili je i zakopali u masovnu grobnicu s još 199 ratnih zarobljenika i civila, s nakanom da nikad ne budu pronađeni.

Ovako brutalne posljedice velikosrpskog projekta danas, srećom, više nisu moguće, jer iza njega više ne stoji JNA sa svojim oružjem. Ali to ne znači da su se promijenili (osvajački) ciljevi današnjeg srpskog sveta u odnosu na “veliku Srbiju” otprije tridesetak godina. Samo su sredstva prilagođena novim okolnostima. Nije se promijenio niti model konstruiranja srpske žrtve i ugroženosti, kao ni uloge njihovih agentura u drugim državama.

Dvojica francuskih filozofa spoznala su u dva dana usred Beograda sličnosti projekta “velike Srbije” i Trećeg Reicha. Trideset godina poslije, Njegova Svetost patrijarh Porfirije mora skočiti iz helikoptera na Cetinje da bi politička Hrvatska primijetila srpski svet. To hrvatsko političko sljepilo puno je opasnije za stabilnost države i šireg okruženja od samog srpskog sveta.

IZVOR: Višnja Starešina/ Slobodna Dalmacija