Neki za budućnost zabrinuti ljudi, poput Nijemaca, već su odavno pokupovali sve zalihe ulja i brašna po supermarketima u strahu od ruske zime. Sad navališe na krznene kapute i skijaške jakne jer se očekuje, štoviše planira i unaprijed najavljuje, kako iz Berlina tako iz Bruxellesa, da će zbog poremećaja na tržištu plina, grijanje biti smanjeno.
Da će preporučene, odnosno zadane temperature u stanovima i radnim prostorima biti nekoliko stupnjeva niže od dosad uobičajenih, kako bi energetski sustav izdržao. Sve su to scenariji za slučaj da prije zime ne dođe do nekog primirja između Rusije i Ukrajine, zamrzavanja sukoba i barem dogovora o okvirima njegova budućeg rješavanja.
U našem podneblju tako daleka predviđanja s više scenarija baš nisu uobičajena. Ali ipak, ma kako problematične i klijentelizmom opterećene bile, klasična hrvatska državna uprava i lokalna samouprava, poštuju barem godišnja doba, zakone fizike i slične zadanosti.
Tako se zna da četiri-pet mjeseci poslije ljetnih žega dolazi zima i počinje sezona grijanja, osobito na kontinentu, da auto ne može voziti bez goriva i kotača… Ili, kada je o Zagrebu riječ, to se barem dosad znalo.
Samo jedan zastupnik
U posljednjih godinu dana, otkako su grad preuzeli gradonačelnik Tomislav Tomašević (legendarni savjetnik stotinjak stranih vlada!!!) i njegovi progresivni aktivisti Možemo!, dogodila se totalna revolucija, koja traje. I koja najavljuje širenje na nacionalnu razinu i na druge gradove.
Ovih je dana Mostov zastupnik u gradskoj skupštini Trpimir Goluža podsjetio gradonačelnika Tomaševića na Izvješće o poslovanju Gradske plinare, prema kojem je suodgovoran za njezine gubitke u prošloj i ovoj godini u iznosu 359 milijuna kuna.
Što se dogodilo? Gradonačelnik i njegovi novi ljudi – koji su osvojili Zagreb na nezadovoljstvu dotadašnjim Bandićevim upravljanjem gradom opterećenim klijentelizmom i na zasićenosti političkim establišmentom – naprosto su previdjeli da nakon ljeta dolazi zima. I propustili su na vrijeme ugovoriti dovoljnu količinu plina za kupce iz poslovnog sektora. A onda su još propustili primijetiti da cijene plina rastu. Rezultat: na kraju su bili prisiljeni kupiti plin po mnogo višim cijenama.
Progresivni kakvi već jesu, pokušali su proljetos svoj propust prebaciti na korisnike tog plina, šaljući poslovnom sektoru višestruko veće račune. I umalo su ugrozili cijeli poslovni sektor, jer iz svojih NGO iskustava oni si i ne mogu predočiti što znači nekoj tvrtki preko noći umnogostručiti cijenu grijanja.
No, kako Tomašević i Možemo još uvijek ne mogu tumačiti ugovore i zakone, ta “dosjetka” nije uspjela pa je njihov propust “sjeo” na račun gradskog poduzeća, odnosno Gradske plinare.
U informacijski protočnoj sredini sa zainteresiranom oporbom, takva razina upravljačke nekompetencije bila bi prvorazredni skandal. U našim okolnostima mediji Tomaševiću i njegovim progresivcima još uvijek toleriraju “nesnalaženje”.
A i pripadnici HDZ-ove oporbe i SDP-ovih koalicijskih partnera će vam off the record reći da osim zastupnika Goluže, Tomašević i Možemo zapravo i nemaju istinske oporbe u Gradskoj skupštini. Jer svatko nešto kalkulira s njihovim propustima i koga briga za izgubljenih 350 milijuna kuna.
Za razliku od Berlina, u Zagrebu se uopće ne osjeća neka zabrinutost zbog grijanja sljedeće zime. Pa o tome ćemo razmišljati – kad dođe zima.
Trenutačno je akutniji problem smeće. Jer zbog velikih vrućina još jače smrdi. Ne samo da veliki znalac zbrinjavanja otpada u svjetskim razmjerima, Tomislav Tomašević kao gradonačelnik nije dosad pokazao ništa od tih svojih znanja, već se smeće više ne odvozi niti po onom starom Bandićvom modelu. Zašto? Kaže on, nema ispravnih kamiona. A zašto nema ispravnih kamiona? Zato sto su progresivci previdjeli da kamione treba održavati. Koliko je poznato, zasad još nisu u planirali da kamioni voze bez goriva.
Temeljita revolucija
I dok taj progresivni pristup nikako ne uspijeva u komunalnim poslovima, dok zbog nekompetencije i klijentelizma s novim predznakom Zagreb gubi velike europske projekte (poput Centra za translacijsku medicinu Srebrnjak), novi zagrebački upravljači provode temeljitu kulturnu revoluciju u školama, gradskim kulturnim institucijama, društvenim djelatnostima, pronalaze nove “neprijatelje naroda” u obiteljima s više djece, tradicionalnom kulturnom identitetu, dakako, u Crkvi…
Iako su izvorno crvenu malo zamaskirali duginim bojama, drugu Titu bi sigurno bili dragi, a ni drug Mao i drugarica Jiang ne bi ih se po stidjeli.
S obzirom na hrvatska povijesna iskustva s naprednim snagama i revolucijama, vrijedi s vremena na vrijeme pogledati kako te nove progresivne snage upravljaju Zagrebom, da bi ih se učinilo tek jednokratnim zagrebačkim iskustvom. Donekle čak i korisnim zbog spoznaje kako se preodjeveni (jugoslavenski) boljševizam može vratiti i u politički pluralnim, nominalno demokratskim društvima.
Ako ta spoznaja traži žrtvu, onda možda i vrijedi osjetiti kako nam smeće smrdi u Zagrebu jedno ljeto, doživjeti neizvjesnu sezonu grijanja jednu zimu…
Da se zbog nezadovoljstva i zasićenosti dosadašnjim političkim establišmentom, uz nove naprednjake s boljševičkim temeljima, ne bismo svi smrzavali više godina.
Višnja Sterešina /Slobodna Dalmacija
