Kakav bi to kraj godine bio da nam susjed Vučić ne upriliči neku prigodnu balkansku predstavu?! Ovog je puta njegov teatar usmjeren na jug, prema Kosovu, s kojeg ga kao što je poznato “šiptari” stalno nerviraju, provociraju i ugrožavaju.
Pa je on (tako originalno i dosad neviđeno) sredio da Srbi sa sjevera Kosova podignu barikade, on sam je podigao vojsku na ratnu pripravnost, a zapadni su mediji po tko zna koji put počeli nagađati prijeti li Europi novi srpsko-albanski sukob na Kosovu.
Asistirajući u predstavi svjetovnog srpskog vožda, Njegovo preosveštenstvo patrijarh SPC-a Porfirije poželio je baš u tom trenutku najveće napetosti “poći kući” u manastir Pećke patrijaršije (na teritoriju Kosova) da se pripremi za pravoslavni Božić i da se, kao i uvijek, pomoli za mir. Ali jao, sa zaprepaštenjem je primio vijest da mu kosovske vlasti zabranjuju ulazak u Kosovo. Ili u njegovu žargonu – odlazak kući. Doduše, nije pokušao otići kući helikopterskim desantom, kao onomad na Cetinje u Crnoj Gori.
Propala mu nesvrstanost
Jer na Kosovu je ipak KFOR, misija NATO-a. A i Njegova ekscelencija Aleksandar i Njegovo preosveštenstvo Porfirije dobro znaju dokle sežu dopuštene granice političke predstave, a kada se treba uozbiljiti. I onda se Vučić uozbiljio, uredio da Srbi sa sjevera Kosova uklone barikade, spustio je borbenu pripravnost srpske vojske.
Njegovi sljedbenici poput premijerke Ane Brnabić ili ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, izrazili su divljenje njegovoj razboritosti, kao što su se divili njegovoj hrabroj odlučnosti dok je dizao vojsku. I tako je okončana ova blagdanska epizoda Vučićeva skretanja pozornosti na Srbiju i njezine “ugroze”. Sljedeća je na rasporedu možda vrlo skoro – kada Porfirije pođe u Peć na božićnu molitvu za mir.
Sve do ruskog osvajačkog rata protiv Ukrajine ovakve su predstave, barem iz pozicije Aleksandra Vučića, imale nekog smisla. To “nesvrstano” balansirnje između Moskve s jedne i Bruxellesa i Washingtona s druge strane donosilo mu je neke nagrade i popuste i u Moskvi i u Bruxellesu. Našlo se razumijevanja čak i za njegovu formulu – hoću u EU, ali neću u NATO.
Danas je ta “nesvrstanost” Vučiću kamen oko vrata, njome nisu zadovoljni ni Moskva niti Bruxelles. Oba centra traže čvršće svrstavanje, a njegove prigodne predstave postale su sasvim prozirne. Vladimir Putin previše je investirao u Vučića da bi ga sada pustio da mirno ode i iz partnerstva ruskog svijeta izvede Srbiju kao glavnu rusku uzdanicu u jugoistočnoj Europi.
Zapadni mediji su vjerojatno u pravu kada ovaj posljednji Vučićev pokušaj izazivanja krize, uz prijetnju oružane eskalacije na Kosovu, pripisuju Putinovoj želji da skrene pozornost s Ukrajine potpaljivanjem sukoba na Kosovu.
Međutim Vučić je duboko svjestan da bi takav sukob značio uvesti Srbiju u još jedan izgubljeni rat i da bi takav rat bio njegov (politički) kraj. Vučić 2022 nije ni približno onoliko opasan i snažan koliko je bio Milošević 1990. Njegovih predstava nitko od njegovih (pro)zapadnih protivnika se istinski ne boji.
Čak štoviše, i Bruxelles i Washington traže njegovo jasno svrstavanje na zapadnu stranu, prije svega u provedbi zajedničke europske politike protiv Rusije, odnosno provedbi sankcija. Ali, Vučić također dobro zna što znači otvoreno okrenuti leđa Putinu (ili njegovu nasljedniku jednog dana). Ima prilike čitati o nenadanim smrtima dojučerašnjih Putinovih oligarha i drugih bliskih suradnika.
Poznato mu je i kako su u srpskoj povijesti prolazili oni koji su pokušali prevesti Srbiju na zapadnu stranu, napravivši prevelik odmak od Rusije (od Obrenovića do Đinđića). Dok je nekoć svojom “nesvrstanošću” ubirao profit i od Zapada i od Moskve, danas više ne može zadovoljiti niti jednu stranu, a da pritom ne uništi sebe. I više od toga – u novom geopolitičkom preslagivanju Aleksandar Vučić, kao svemoćni srpski vožd, sve manje uistinu odlučuje o budućnosti Srbije.
Srpski svet? Malo prekosutra…
Ruska invazija na Ukrajinu podsjetila je na potrebu nekog oblika europske integriranosti ostatka jugoistočne Europe – BiH, Crne Gore, Kosova, Albanije, Sjeverne Makedonije. Na tom je valu i BiH dobila status kandidata za članstvo u EU. Sve su to države koje su već članice NATO-a ili su pod njegovima vojnim starateljstvom (Kosovo, BiH). Srbija je jedina koja to nije i izričito ne želi biti. (Protivljenje Dodikove Republike Srpske je dugoročno rješivo.)
I sad je pitanje: hoće li Zapad uistinu željeti pod svaku cijenu vojno i politički integrirati Srbiju, nasuprot volji same Srbije i Rusije? Ili će u sklopu nekog sveobuhvatnog rješenja, Zapad i Rusija nakon okončanja rata u Ukrajini ostaviti Srbiju kao neku vrstu otvorenog geopolitičkog igrališta, neku vrst europskog geopolitičkog limba? Kiteći se pobratimstvima i posestrinstvima od Vladimira i Xi-a do Angele i Ursule, Vučič izvjesno nije zamišljao takvu budućnost Srbije.
Ali to je danas realna perspektiva njegove Srbije. I to je rezultat nerealnih ambicija malog balkanskog političara koji je pokušao upregnuti cijeli svijet u ostvarenje srpskog sveta. Najprije kao vožd. Sada sve više kao luda.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija
