Tijekom ovog blagdana, kojim slavimo uskrsnuće Kristovo i njegovu poruku mira, nisam odmah želio ni mogao komentirati emotivno ludilo koje je prouzročila jedna kontroverzna odluka skupine visokih časnika hrvatske obrane od velikosrpske agresije i stvaranja slobodne, suverene i europske Hrvatske.
Ta skupina generala i admirala Domovinskog rata odlučila je pismom upućenom Predsjedniku RH Milanoviću zatražiti pomilovanje dvojice osuđenika i zatvorenika, Perkovića i Mustača – iako je taj isti Milanović u svojoj izbornoj kampanji decidirano objavio da nikogapravomoćno osuđenog neće nikada pomilovati.
To pismo je izazvalo silne podjele i sukobe među Hrvatima, koji su inače u vrijeme mira, čak i za Uskrs, podijeljeni više od bilo kojega europskog naroda. Te nove podjele i sukobi su potpuno potisnule u drugi plan prave poruke Isusa Krista i njegova uskrsnuća. Kao narod, katolici i kršćani, potpuno smo emotivno potonuli – baš za Uskrs.
Danas, s malim odmakom, moram ponoviti svoju tezu da se cijela istina, barem u ime znanosti zvane povijest, treba sastojati od svih poznatih istina. To je u ovome slučaju iznimno važno jer postoje najmanje dvije potpuno različite istine koje nisu izravno povezane i teško mogu biti kompatibilne.
Prva važna istina je da su Perković i Mustač, u doba bivše komunističke i totalitarne države SFRJ, bili pripadnici notornih službi koje su, među ostalim, ubijale istaknute hrvatske političke i ekonomske emigrante u Njemačkoj i drugim zemljama u Europi i svijetu.
Važan dio te prve istine je činjenica da je njemački sud Perkovića i Mustača, nakon izručenja, pravomoćno osudio za konkretno ubojstvo, počinjeno u ime SFRJ, na tlu Njemačke.
Dio te istine je i činjenica da se je tadašnji hrvatski premijer, a današnji Predsjednik RH Milanović žestoko protivio izručenju i da je kasnije, na zahtjev Republike Hrvatske, njemačko pravosuđe dopustilo Perkoviću i Mustaču odsluživanje ostatka doživotne kazne u hrvatskom zatvoru. Dakle, to suđenje, presuda i zatvor isključivo su povezani s djelovanjem Perkovića i Mustača u vrijeme SFRJ, i isključivo imaju pravni ili pravosudni karakter.
Druga važna istina je da su tijekom obrane i stvaranja Hrvatske, a u skladu s mudrim strateškim, državničkim, pobjedonosnim i povijesnim pozivom dr. Franje Tuđmana na pomirbu, zajedništvo i integraciju svih Hrvata u domovini i svijetu, Perković i Mustač odigrali značajnu ulogu, posebice u prepoznavanju, nadziranju i kontroli neprijateljskih političkih, vojnih i obavještajnih aktivnost, te da su, u tom kontekstu, blisko surađivali s hrvatskim generalima i admiralima.
Ta druga istina je isključivo povezana s Republikom Hrvatskom i njenom iznimno teškom i složenom obranom, odnosno s činjenicom da su Tuđmanu, kao i njegovim generalima i admiralima, Perković i Mustač značajno pomogli u pobjedi nad agresorom. Dakle, za razliku od prve istine, ona nije pravne naravi, i dojam je da generali i admirali, a koji su junaci obrambenog rata, nisu imali nikakve namjere miješati se u pravne aspekte koji se odnose na rad Perkovića i Mustača iz doba SFRJ.
Naravno, te dvije istine o istim ljudima teško mogu biti kompatibilne, jer su vrlo različite. Ali su ipak istine koje moraju, barem u kontekstu povijesne znanosti, činiti cijelu istinu i ništa drugo osim istine. Nadalje, te se dvije istine ne mogu međusobno poništavati kako u nekom trenutku nekome politikantski odgovara.
Upravo zato Hrvatska ne smije dopustiti da bivši premijer i sadašnji Predsjednik RH Zoran Milanović, kao nekakav politikantski kameleon, uništi pravi duh Uskrsa i dodatno sukobi već podijeljeni hrvatski narod.
Ne smijemo dopustiti da, na primjer, uzor hrvatskog iseljeništva i cijele Hrvatske, jedan od najvećih junaka naše obrane, pobjede i stvaranja države, te uznik suda i zatvora u Haagu, general Ante Gotovina, bude politikantski proglašen „izdajnikom“.
Narode moj dragi, ali naivni i emotivni, pamet u glavu!
O AUTORU:
Vladimir Lušić rođen 1947. u Splitu u obitelji s pomorskom tradicijom, od 1966 živi u Australiji, gdje je zavšio Pomorsku akademiji. Kao mladi časnik plovio po Indijskom i Tihom oceanu, služio dvije godine u australskim vojnim snagama. Godine 1975. sudjeluje u ustroju državnoga radija, koji će emitirati programe na jezicima desetak najvećih jezičnih skupina Australije
Godine 1986. na SBS-u osniva jedan od najgledanijih televizijskih programa u istraživačkom novinarstvu.Tu emisiju pod nazivom Vox Populi – The Voice of the People UNESCO uvrštava na listu The Most Inovative Current Affairs Programs jer u svojim reportažama daje veću vrijednost pripadnicima interesnih skupina nego političarima i stručnjacima.
Vladimir Lušić je dvije godine za redom biran za australskoga TV novinara godine. Prvo, 1989. dobiva nagradu Golden Gavel (Zlatni sudački čekić) za “Izvrsnost u pravosudnom novinarstvu”, a godinu kasnije nagradu Walter Schauble za “Osobni doprinos razvitku multikulturalizma na australskoj televiziji”.
Godine 1991., na osobni zahtjev odlazi u Hrvatsku kao ratni izvjestitelj SBS-a, a supruga, koja je 15 godina bila glavnom urednicom državnoga radijskog programa na hrvatskome jeziku, pridružuje mu se s djecom.
Od 1992. je na dužnosti rukovoditelja Odjela za međunarodne poslove Hrvatskoga radija i Glazbene proizvodnje HRT-a u Zagrebu. Godine 2010. u Londonu, na poziv EBU-a, drži prezentaciju o istraživačkom novinarstvu pod naslovom Nepotpuna istina je laž, u kojoj tvrdi da “bez kopanja i izravnih kontakata na terenu, sa svim relevantnim čimbenicima i stranama, u istoj reportaži, nema kvalitetnog i objektivnog novinarskog uratka, pa makar za to bilo potrbno godinu dana”.
Od konca 2013. Vladimir Lušić je u mirovini.
