Vučić u Srebrenici – gdje su granice licemjerja srpske vanjske politike?

“Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana*“, tako je urlao za govornicom Skupštine Srbije, ili kako se već ta država tog 20. srpnja 1995. godine formalno zvala, aktualni srpski premijer Aleksandar Vučić* u sklopu opsežnih prijetnji NATO-u* zbog bombardiranja srpskih položaja koje se trebalo dogoditi u cilju sprječavanja genocida počinjenog od srpskih snaga* u Srebrenici ubojstvom, u nekoliko dana koji su prethodili ovom prijetećem govoru, preko 8000 ljudi.

Već je iz uvoda jasno da je kamenovani Aleksandar Vučić jedan od ljudi čija noga nikad nebi smjela ugaziti na srebreničko tlo. U stvari, trebao bi biti nepoželjan gost na teritorijima svih država obuhvaćenih ekspanzionističkom srpskom politikom koju je donedavno radikalno provodio, uključujući i teritorij Hrvatske. Sada je promijenio retoriku i više je ne provodi radikalno nego licemjerno.

Postavio se prema svijetu kao razuman političar koji prolazi katarzu i pruža “ruku pomirenja” (u kratkom izvještaju Radio televizije Srbije povodom napada na Vučića u Srebrenici, njegova “ruka pomirenja” je spomenuta čak sedam puta!). Kasnije ćemo pokazati da tomu nije tako, odnosno da Vučić samo dlaku mijenja, ali ćud je ostala ista.

Mnogi će reći kako se napad na Vučića u Srebrenici nije smio dogoditi, kako je to sramota za Bosnu i Hercegovinu, kako je muslimanima gost svetinja, kako je oskvrnuta đenaza itd. Diplomatski pripravnici cijeloga svijeta će tražiti riječi kako bi u diplomatskim notama osudili ispad, a opet zadržali pijetet prema žrtvama. Međutim, srebrenički napad na Vučića je potpuno shvatljiv ljudski čin, a tragedija svjetske diplomacije je, ponovimo, što se prihvaća licemjerje srpske politike i što se takva osoba uopće došla “pokloniti” žrtvama genocida.

Jer kao što ideolozi i propagatori holokausta nisu dobro došli u Auschwitz-u tako ni ideolog i propagator projekta “Velike Srbije”, koji je urlao o ovom genocidu javno u Skupštini, nema što tražiti u Srebrenici. “Ali on je legitimni srpski premijer”, reći će netko. Istina, ali to je srpski problem… katarzu mogu proći samo s nekim tko nije bio involviran u događaje koji zahtijevaju katarzu.

Srpska ekspanzionistička politika je još uvijek vrlo živa, samo je promijenila taktiku… to je poglavito jasno na primjeru Hrvatske, koja je kao punopravna članica EU “tvrđi orah”.

Srbi pokušavaju iskoristiti trenutnu geopolitičku situaciju koja im ide u prilog i ušuljati se u Europsku uniju koja će ih objeručke, možda čak i preko reda, prihvatiti zbog zategnutih odnosa s Rusijom, a onda, unutar EU, su korak bliže velikosrpskom cilju “ujedinjenje celokupnog srpskog naroda na kompletnoj srpskoj nacionalnoj teritoriji“. Da sve ide u tom smjeru dovoljan su pokazatelj nedavne riječi Johannesa Hahna, člana EU komisije za susjedske odnose i proširenje: “Srbija je sidro u regiji i ima značaj koji je veći od same zemlje“.

Ako vam je i bilo iznenađenje kako bez ikakve reakcije Aleksandar Vučić može usred Hrvatske prilikom posjeta u travnju 2013., tad još samo kao potpredsjednik Vlade RS, ali dočekan kao da je predsjednik RS (primili su ga i predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović), izjaviti: “Vi se ponosite Olujom, a mi Srbi zbog Oluje tugujemo“, sve vam je o srpskoj politici trebalo biti jasno nakon nedavnog govora Aleksandra Vulina u Jadovnom u kojem vrijeđa blaženog Alojzija Stepinca i zahvaljuje hrvatskim vlastima što nazoče događaju u Hrvatskoj(!).

U srpskim medijima se za događaje u Hrvatskoj rijetko koristi termin srpska vanjska politika, jer politiku unutar zamišljene “Velike Srbije”, ili “Regiona” u skladu s “Vučićevom promjenom dlake”, oni ne smatraju kao vanjsku. Navedena dva primjera to najbolje pokazuju, poglavito drugi, jer na komemoraciju u Jadovnom Srbi šalju Ministra rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja, što je, otprilike, kao da mi u diplomatski komemorativni inozemni posjet pošaljemo Miranda Mrsića.

Sve do posljednjeg intervjua predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i njene izjave u Srebrenici Hrvatska je nekoliko godina pod palicom sukreatora vanjske politike Ive Josipovića, Vesne Pusić i Zorana Milanovića obnovila politiku Hrvatske šutnje. Nametnut je stav da nam je u interesu ulazak Srbije u EU te smirivanje odnosa i ignoriranje provokacija jer to veliki od nas očekuju. Ne! To nije istina i neće biti sve dok Srbija ne smjeni aktualnu četničku, velikosrpsku vlast i ne prođe katarzu za agresiju na okolne države. Zašto je navedena trojka to željela zasad je pod velikim upitnikom, ali i sve je manje bitno za Hrvate jer je Josipović već bivši predsjednik, a to bi se uskoro moralo dogoditi i Milanoviću, odnosno Pusićki.

Puno je bitniji zaokret hrvatske politike prema Srbiji i kraj “Kukuriku hrvatske šutnje” jasno sukreiran od Predsjednice: “u mandatu Ive Josipovića išlo se i pjevati i plesati u Beograd i napadno se isticala privrženost ne toliko ukupnoj regiji koliko Beogradu kao metafori jugonostalgije, a pritom nismo riješili ni jedno otvoreno pitanje“, i: “Činjenica je da se ovdje prije 20 godina dogodio genocid i da to danas treba priznati i da treba pogledati istini u oči, ali isto tako, naravno, treba podvući crtu pod prošlošću. Znamo ko je kriv, kriva je politika Miloševića iz ’90-ih godina“.

Ako se s “tvrdim orahom” Hrvatskom srpski političari ponašaju agresivno, licemjerno i “kao svoj na svome”, ne treba nas onda, zbog svega ovoga, iznenađivati kamenovanje srpskog Premijera u Srebrenici. Vjerujte, osim kurtoaznih diplomatskih osuda ovog događaja, koje su u znoju birajući riječi sročili pripravnici po veleposlanstvima, nećete naći na žešću osudu tog čina. Jer je srpska politika dolaskom Vučića u Srebrenicu pokazala preveliko licemjerje čak i za diplomaciju. Politika je, kažu, umijeće mogućeg, a Srbi su, ovaj put, pokušali nemoguće…

*Muslimani – su ovdje namjerno napisani velikim početnim slovom u skladu s jugoslavenskom izmišljotinom s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća. Autor ovog teksta smatra da je Vučić mislio na Muslimane kao “SFRJ narod”, a ne na muslimane kao vjersku zajednicu.

*prijetnje NATO-u – srpske snage su spriječile bombardiranje svojih položaja od strane NATO snaga prijetnjom da će ubiti zarobljene pripadnike nizozemskog bataljuna.

*srpske snage – namjerno je korišten ovaj opširniji termin umjesto termina Vojska Republike Srpske jer su u tijeku sudski i drugi istražni procesi koji će precizirati termin, odnosno odgovornost za genocid.

*Aleksandar Vučić – citiranom izjavom u navedenom povijesnom trenutku se samooptužio da je već tad bio duboko upućen u srebreničke događaje, i čak na neki radikalan način (bio je dugogodišnji, do izlaska 2008.(!), generalni tajnik četničke Srpske radikalne stranke), pokušao opravdati već počinjen srebrenički zločin kao odmazdu. Termin “četničke” uporabljen u prethodnoj rečenici nije kolokvijalan, jer je Srpska radikalna stranka doslovno nastala iz Srpskog četničkog pokreta i zalagala se (još uvijek se zalaže) za “Veliku Srbiju” koja obuhvaća velike dijelove Hrvatske, tzv. “Republiku Srpsku Krajinu”, i okolnih država.

Iz programa stranke: “Cilj Srpske radikalne stranke je ujedinjenje celokupnog srpskog naroda i obrazovanje državne zajednice na kompletnoj srpskoj nacionalnoj teritoriji, koja će obuhvatiti Srbiju, Crnu Goru, Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu.“

Boris Traljić