ŽANA ALPEZA: Kako preživjeti 21. stoljeće – je li spas u religiji

Evo nas tu smo, u 21. stoljeću koje prolazi znaku raznih vođa, političara, znanstvenika i zvijezda za jedokratu uporabu koji dominiraju našim životima i psihama.

PIŠE: Žana Alpeza

Tko ih je poslao i zašto u savremenu povijest svijeta? Da bi čovjeka pojedinca maksimalno učinili podjeljenim (shizofrenim), a narode trajno zavađenim, da bi i ljude i narode uplašili i učinili ih pokornim: jednoj vlasti, amoralno nesvjesnom u psihi, bezdušnom svemiru koji se neprestano širi?

Ili da posljednji put (?) opomenu ljude da se nasiljem neminovno ulazi u novo nasilje, da ljudska duša nikako nije samo amoralna, asocijalna i alohična ( a jednim svojim dijelom jeste takva) i da se Bog, doduše,. „ne kocka“, ali i da je ljudska sloboda u Božijoj predodređenosti, neslućeno velika.

Bogatstvo uzrok oholosti?

Ali i kada se, uz ne male napore, uzdignemo iznad našeg vlastitog, sadašnjeg, mučnog (objektivno mučnog) balkanskog položaja i bacimo pogled na ostali svijet s one strane žičane ograde, šta u njemu vidimo ili samo nadziremo?

Na jednoj strani eksplozija razmnožavanja praćena nečuvenom bijedom siromaštva, gladi, epidemijama raznih bolesti, praćena (opravdanom?) zavidljivošću i agresijom ovih naroda protiv bogatih; na drugoj strani individualizam zapadnih naroda narastao do čudovišnih razmjera sebičnosti – „Europa je besramno bogata – Bogatstvo je uzrok oholosti, a onda ni Bog nije potreban“ (Tatjana Goličeva) – nominalno krišćanski svijet, a suštinski neopaganski, ali s amoralnošću nepoznatom paganskim narodima u prošlosti, „krišćanski“ svijet sa izgubljenom voljom za rađanjem i posljedičnim gubitkom „volje za smisao“ (V. Frankl), pri čemu se biofolno ljudsko biće pretvara u nekrofilno (E. From) – zar nema, jednom riječi, dovoljno razloga antropološkom skepticizmu, deizmu, oživljenom panteizmu i ateizmu savremenog čovječanstva?

Iako je već dovoljno otrova naliveno u Gralov pehar, ne gubimo iz vida još neke, sasvim realne prijetnje čovječanstvu: ekološka katastrofa, kloniranje živih bića i manipulacija genima, karcinoma raznih oblika kao nikada do sada zabilježeno u otkada je čovjeka na zemlji, pa od epidemija narkomanije i Aidsa, kao i zasigurna pojava novih bolesti u 21. vijeku, uz sve glasnije kucanje na vrata čovječanstva Velikog inkvizitora, zlosudog glasnika političke i ekonomske moći budućeg čovječanstva.

Napredak znanosti?

Napredak znanosti u 20-om stoljeću (naročito medicine, fizike, astronomije, biologije, psihologije) upravo je zapanjujući. Ne valja misliti da su svi znanstvenici u 20. stoljeću prodali dušu vragu, niti da se svi svjesno stavljaju u službu Mefistu svjetske moći.

Ljudski vijek se produžava zahvaljujući medicini; ljudska svijest se proširuje upoznajući nesvjesnu i nadsvjesnu sferu ljudskog bića, zahvaljujući psihologiji; čovjek saznaje, preko astronoma i biologa, za do sada neslućenu složenost (u kojoj vlada podjednako, paradoksalno, determinizam i indeterminizam) svemira, atoma i jezgra ćelije, upućujući znanstvenike u 21. stoljeću (prema mom mišljenju) na moguću plodnu sintezu biologije, fizike i psihologije… kaže profesor Jerotić.

Spas u religiji?

Stoljeće koji je pred nama neće trpjeti mlake, događaji koji se spremaju u 21. stoljeću mlake će „izbljuvati“ Sve će više biti ljudi koji će u Boga još čvršće povjerovati i za Isusa se boriti, i onih koji će se svjesno i voljno opredjeljivati za Zlo i zlo onda i činiti. Ruski religiozni filozof Maksim Tarajev (1866-1934) još je na početku 20. stoljeća izrekao istinu:“Ljudska egzistencija je pod znakom religioznog iskušenja“.

Možda po nekom zaključku mogu reći „nas“ samo vjera u Boga i „volja za smislom“ spašava od krajnje pesimističnog osvrta na 20. stoljeće, i sljedstveno, očekivanja apokaliptičnog kraja u 21 stoljeću. S ovom vjerom i naročito vjerom da Bog, a ne slučaj, ili Sotana vodi povijest ljudskog roda ( ne zaboravimo da je krišćanstvo monoteistička a ne dualistička religija!), nazirem dublji smisao strašnih zbivanja u proteklom 20. stoljeću ću biti će religiozno iskušavan još mnogo više. Nećemo duboko u filozofskom i religijskom osvrtu ulaziti u „volju za smislom“ ili u „vjeru u Boga“…

Svijet kao Predstava?

Po riječima Shopenhauru što je svijet?? Shopenhauer smatra da je naš svijet ono što sebi predstavljamo, ono što naš um, čula i intelekt mogu da razumiju i percepcijom koja nam je data predstave. Svije (t) jeste kao što nam se prikazuje – predstava. Volja je jedina stvar po sebi, pravo i neprolazno biće naših čulnih i intelektualnih predstava i obmana. Ona je bit svega postojećeg, suština svih živih bića, vječna kategorija koja upravlja životom svega postojećeg.

Volja za životom nemilosrdno šiba sva živa bića, pa i čovjeka. Patnja je skoro stalna, jer potiče od nezadovoljstva nezajažljive volje koja stalno teži novim i novim ciljevima…

Zadovoljstvo je samo rijedak trenutak, neka vrsta predaha, odsustva bola na osnovu pritajenosti volje. Po Shopenhaueru, čovjekov je život klaćenje između boli i dosade koji su, u stvari, dva njegova osnovna, sastavna dijela. Konačni slom i propast svakog čovjeka su neizbježni, jer volja krmani brodolom života baš u pravcu smrti…

U ljudskom umu slijepa volja dolazi do samospoznaje, što čovjeku omogućuje da se oslobodi od potčinjenosti ovom nagonu i potrebi. To se dešava na dva načina: kada se čovjek solidira sa svim drugim bićima i pokaže sažaljenje prema njima i umrtvljavanjem svih nagona kroz askezu i kontemplaciju, čime se ostvaruje vrhunski ovozemaljski ideal svetosti.

Duh uništava bezbrižnost, radost i nevinost, koji bi neizostavno pratili čisto individualnu sudbinu: on uliva u svijest zabrinutost i melanholiju, u egzistenciju – nesretne slučajeve, brigu i jad. On nas vuče ka životu, iako i dalje ostajemo odgovorni za taj život na samrti.

Univerzalna volja koja služi kao osnova svakoj stvarnosti – bezumna je, slijepa i surova prirodna sila, pohlepna i nepromišljena potvrda sebe same. To nije blagi potok koji teče ka dolini, nego more puno podvodnih stjena i vrtloga; strašna i razorna borba u svijetu ljudi i životinja; pobjeda dugovana slučaju i koja posvećuje trijumf zlog češće nego trijumf plemenitih bića; borilište gluposti i zla; uspjeh osrednjega.

Čovjek je jedina životinja koja nanosi patnje drugima bez drugog cilja do patnje. Ali i sam zlobnik je plijen smrti.

Nepoznata sila goni jedinke jedne ka drugima. Oni vjeruju da se biraju. U stvari, gonjene su.

Mračna volja za življenjem, volja vrste jeste ona koja ih privlači jednu ka drugoj. A ono što je toj volji važno nije sreća onih koji se vole, nego samo doziranje naraštaja koji će doći.

Ljubavnici se zapažaju i odmjeravaju. Ali njihovo istraživanje i njihovo ispitivanje u stvari su samo meditacija duha vrste.

Upoređeni sa stvarnošću velike stvari (tog duha), stvari jedinki su, u svojoj prolaznoj cjelini, od vrlo male važnosti; zato je on uvijek sklon da ih bez milosti žrtvuje, jer se on prema njima ponaša kao besmrtnik prema smrtnicima i njegovi interesi u odnosu na njihove jesu kao beskonačnost upoređena s konačnim.

Foto: press