U javnim pritiscima LGBT aktivista prema centrima za socijalnu skrb – u kojima se traži da svjesno krše Zakon i istospolnim parovima daju djecu na udomljavanje – malo tko govori o interesima i potrebama djece!
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš
Pa se tako potpuno ignorira zakonska odredba po kojoj centri traže najbolje moguće i odgovarajuće roditelje djeci, a ne obrnuto
Odluka Ustavnog suda u kojoj zaključuju da su sudovi i mjerodavna tijela dužni svima pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u „javnoj usluzi udomljavanja“ grubi je nasrtaj na legitimitet Hrvatskog sabora koji, voljom izabranih predstavnika građana, donosi zakone.
Naime, Ustavni sud je utvrdio da su u Zakonu o udomiteljstvu izostavljena, odnosno prešućena, određena društvena skupina što „proizvodi generalne diskriminatorne učinke prema istospolno orijentiranim osobama koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima, što je ustavnopravno neprihvatljivo“.
U konkretnom slučaju to znači da su, unatoč tome što tako ne stoji u Zakonu o udomiteljstvu, osporene zakonske odredbe Centri za socijalnu skrb, smatra Ustavni sud, dužni su tumačiti i primjenjivati na način koji će svim osobama pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja, neovisno o tome živi li potencijalni udomitelj u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu.
Hrvatski sabor izglasovao je Zakon o udomiteljstvu u prosincu 2018. Pojedini zastupnici već tada su predlagali da se u Zakon ugradi mogućnost da i istospolni parovi mogu usvajati djecu. No, većinom glasova takva odredba nije prošla. Drugim riječima, Hrvatski je sabor, kao najviše zakonodavno tijelo, legalno i legitimno odlučilo da istospolni parovi ne mogu udomljavati djecu. Dakle, ako bi se na legalan i legitiman način takva odredba htjela ugraditi u Zakon, onda odluku može donijeti isključivo Hrvatski sabor. Odluka Ustavnog suda, nažalost, više podsjeća na odluku donesenu pod pritiskom javnosti i LGBT aktivizma.
Zanimljivo je obrazloženje ustavnog suca Miroslava Šumanovića koji nije bio suglasan s odlukom Ustavnog suda te je priložio izdvojeno mišljenje:
„Ustavni sud ovom odlukom samoinicijativno uvodi u hrvatski pravni sustav pravo istospolnih partnera na zajedničko udomljavanje djeteta, a bez provjere postoji li o tom pitanju društveni konsenzus, te uz propuštanje mogućnosti da se sukladno članku 49. stavku 1. Ustavnog zakona provede javna savjetodavna rasprava pred Ustavnim sudom u ovom predmetu, ili mogućnosti da se pribave mišljenja relevantnih stručnjaka i znanstvenika o ovdje spornom pitanju, ili barem izvrši uvid u već postojeće studije i tekstove koji su javno dostupni“ (…)
„Ne postoji pravo na dijete (u udomiteljskom, posvojiteljskom ili sličnom kontekstu) poput prava na rad i zapošljavanje ili napredovanje u poslu… To više nije izolirana sfera pojedinaca i njihovih subjektivnih prava glede kojih može doći do nejednakosti i diskriminatornog tretmana. Ovdje je riječ o konstitutivnom (za institut udomiteljstva) značaju trećih osoba – djece, koja su subjekti prava i središnja točka instituta udomljavanja“, stoji u izdvojenom obrazloženju ustavnog suca Šumanovića.
Sudac Šumanović je time skrenuo pozornost na više iznimno važnih činjenica. Za početak da udomljavanje nije temeljno pravo bilo čije te se samo po sebi ne mora podrazumijevati. I drugo, da ne postoji pravo na dijete!
U Zakonu o udomljavanju postoji i kategorija udomljavanja odraslih ljudi, ljudi bez poslovne sposobnosti, bolesnih ljudi ili invalida koji nisu u stanju živjeti sami i skrbiti o sebi. No, istospolni par, koji traži prava na udomljavanje djece na temelju svoje seksualnosti, ne želi takvu vrstu udomljavanja. Dakle, teško da u njihovu slučaju može biti pitanje altruizma prema nevoljnima, kako se to pokušava prezentirati u dijelu aktivističke javnosti i medija. Zanimljivo, cijela medijska akcija bila je usmjerena isključivo prema udomljavanju djece, ali nikog ne zanima udomljavanje odraslih osoba.
S druge strane u tim javnim pritiscima LGBT aktivista prema centrima za socijalnu skrb – u kojima se traži da svjesno krše Zakon i istospolnim parovima daju djecu na udomljavanje – malotko govori o interesima i potrebama djece! Pa se tako potpuno ignorira zakonska odredba po kojoj centri djeci traže najbolje moguće i odgovarajuće roditelje, a ne obrnuto. Interes djece mora biti na prvom mjestu, a ne interes bilo kakve vrste parova, pa i onih istospolnih. Jednostavno je, spolna orijentacija ne može biti kriterij po kojem bi država trebala dodjeljivati djecu iz domova onima koji to zatraže.
Uostalom, prema svoj dostupnoj relevantnoj literaturi, i po literaturi koju socijalni pedagozi izučavaju na fakultetima, za djecu je od presudne važnosti da u svojoj obitelji imaju i mušku i žensku figuru. Dakako, da to uvijek nije moguće ostvariti. No, djeci za koju država odgovara treba omogućiti najbolje, treba ih zaštititi u svakom pogledu jer se djeca ne mogu izboriti sama za sebe. Djeca ne smiju biti u funkciji političke trgovine, popravljanja javnog ugleda ili LGBT aktivizma!
Velika je manipulacija koja se proteže u dijelu medija i javnosti da će zbog toga što istospolni provi ne mogu udomljavati (ili posvajati) djecu, njih puno ostati po domovima. Ta teza je lažna.
Naime, već desecima godina višestruko veći broj obitelji želi udomiti ili posvojiti dijete, nego što ima djece u domovima. A ti procesi idu brže zato što je zakonski omogućeno da se poduzme sve da djeca, ako je to moguće, ipak ostanu s biološkim roditeljima.
Dakako, i u tim zakonima ima odredbi o kojima je moguće raspravljati ili ih kritizirati, no to je već neka druga tema.
