Europski sud za ljudska prava presudio je prije godinu dana da države mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija. Podsjećam riječ je o presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu tužbe organizacijskog i registracijskog odbora Rumunjske komunističke partije protiv Rumunjke.
Naime, Rumunjska je 12. svibnja 2o14. (Županijski sud u Bukureštu) odbio zahtjev da se stranaka poznata kao „Rumunjska politička partija“(„PCR“) upiše u popis političkih stranaka.
Europski sud za ljudska prava odbio je tužbu “Rumunjske političke stranke” kao neutemeljenu. Nadalje, Sud u presudi posebno ističe i daje pravo raspuštanja državama koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija.
Naravno, da je ova presuda ostala nezamijećena u našem javnom medijskom prostoru, dapače o njoj se znakovito šuti. Upravo zbog toga sam odlučio otvoriti raspravu o ovoj presudi.
Pravno govoreći Europski sud za ljudska prava kaže da države, konkretno Hrvatska može u svom Zakon o političkim strankama propisati odredbe da će raspustiti sve političke stranke(već registrirane)u Hrvatskoj koje se ne distanciraju od Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke partije Hrvatske.
Naravno, Andreju Plenkoviću i njegovoj Vladi nije palo na pamet ovu presudu, odnosno stav i zaključak Europskog suda za ljudska prava pretočiti u naše zakonodavstvo, a sukladno rezolucijama Parlamentarne skupštine Vijeća Europa.
Podsjećam, Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine.
Napominjem, Hrvatska je zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine
Hrvatski sabor donio je Deklaraciju 30. lipnja 2006. godine, na prijedlog nas nekolicine tadašnjih zastupnika Kluba HSP-a (pokojnog Slavena Letice, Miroslava Rožića, Tončija Tadića, Ante Đapića, Peje Trgovčevića i mene Pere Kovačevića). Ne na prijedlog Vlade, HDZ-a, SDP-a ili bilo kojeg aktera današnjih aktualnih političara.
Ta presuda nesporno je tražila i traži očitovanje stranaka koje se izravno ili neizravno smatraju ili jesu slijednici bivše komunističke partije. Traži i očitovanje novokomponiranih „moralnih“ vertikala u hrvatskim medijima, poput nevjerodostojnog svjedoka Žarka Puhovskog, Aleksandra Stankovića i ekipe koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da su Vatreni postali brončani zlatnog sjaja.
Peđa Grbina, Tomislav Tomaševića, Ivana Kekin , Katarina Peović i drugi čelnici slijednice partije, koji za sebe govore da su „progresivne snage“, znakovito i uporno šute o ovoj presudi, ne žele po njoj postupati, odnosno distancirati se od bivše komunističke partije.
Pero Kovačević/Foto: press
