Zašto je u Hrvatskoj “zatajena” povijesna presuda Europskog suda za ljudska prava

Europski sud za ljudska prava  presudio je prije godinu dana da države mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija. Podsjećam riječ je o presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu tužbe organizacijskog i registracijskog odbora Rumunjske komunističke partije protiv Rumunjke.

Naime, Rumunjska je 12. svibnja 2o14. (Županijski sud u Bukureštu) odbio zahtjev da se stranaka poznata kao „Rumunjska politička partija“(„PCR“) upiše u popis političkih stranaka.

Europski sud za ljudska prava odbio je tužbu “Rumunjske političke stranke” kao neutemeljenu. Nadalje, Sud u presudi posebno ističe i daje pravo raspuštanja državama koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija.

Naravno, da je ova presuda ostala nezamijećena u našem javnom medijskom prostoru, dapače o njoj se znakovito šuti. Upravo zbog toga sam odlučio otvoriti raspravu o ovoj presudi.

Pravno govoreći Europski sud za ljudska prava kaže da države, konkretno Hrvatska može u svom Zakon o političkim strankama propisati odredbe da će raspustiti sve političke stranke(već registrirane)u Hrvatskoj koje se ne distanciraju od Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke partije Hrvatske.

Naravno, Andreju Plenkoviću i njegovoj Vladi nije palo na pamet  ovu presudu, odnosno stav i zaključak Europskog suda za ljudska prava pretočiti u naše zakonodavstvo, a sukladno rezolucijama Parlamentarne skupštine Vijeća Europa.

Podsjećam, Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine.

Napominjem, Hrvatska je zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine

Hrvatski sabor donio je Deklaraciju 30. lipnja 2006. godine, na prijedlog nas nekolicine tadašnjih zastupnika Kluba HSP-a (pokojnog Slavena Letice, Miroslava Rožića, Tončija Tadića, Ante Đapića, Peje Trgovčevića i mene Pere Kovačevića). Ne na prijedlog Vlade, HDZ-a, SDP-a ili bilo kojeg aktera današnjih aktualnih političara.

Ta presuda nesporno je tražila i traži  očitovanje stranaka koje se izravno ili neizravno smatraju ili jesu slijednici bivše komunističke partije. Traži i očitovanje novokomponiranih „moralnih“ vertikala u hrvatskim medijima, poput nevjerodostojnog svjedoka Žarka Puhovskog, Aleksandra  Stankovića i ekipe koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da su Vatreni postali brončani zlatnog sjaja.

Peđa Grbina, Tomislav Tomaševića, Ivana Kekin , Katarina Peović i drugi čelnici slijednice partije, koji za sebe govore da su „progresivne snage“, znakovito i uporno šute o ovoj presudi, ne žele  po njoj postupati, odnosno distancirati se od bivše komunističke partije.

Pero Kovačević/Foto: press