Vladimir Šeks u knjizi Državni udar zaključuje kako je predsjednik Tuđman uporno zastupao tezu da cijepanje ili otkidanje nekog dijela BiH i pripajanja Hrvatskoj nije opcija.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš
Baš to uporno Tuđmanovo inzistiranje na BiH kao uniji triju republika demantira Mesićeve i Manolićeve teze da je Tuđman vodio pogrešnu politiku prema Bosni. Upravo među argumentima, izjavama svjedoka i transkriptima objavljenima u knjizi, treba tražiti razloge najnovijeg Mesićevog trčkaranja po Mostaru.
Prije nekoliko tjedana Stipe Mesić bio je u Mostaru na predstavljanju brošure nazvane Stenogrami o podjeli Bosne. Na tom se predstavljanju okupila zanimljiva ekipa. Među njima brojni autori u Pupovčevim Novostima hvalili su Mesića što je smijenio dvanaest Tuđmanovih generala, govorili kako su Hrvati slijepi i glupi što veličaju Tuđmana i zato što organiziraju koncert u znak potpore bosanskohercegovačkim generalima.
Pa su iznesene brojne teorije o tome kako je dokaz da Hrvatska napala BiH ta što formalno nije donesena odluka da Hrvatska vojska ide u BiH. Dakako, toj ekipi nije palo na pamet spomenuti postojanje nekoliko ugovora između Hrvatske i BiH, odnosno Tuđmana i Izetbegovića o takvoj vrsti suradnje.
No, vrhunac večeri je nastao kada je Mesić bez ikakvih argumenata, kazao da Tuđman nije želio da referendum o samostalnosti BiH uspije.
Nešto ranije, govoreći na sličnu temu, Dragan Markovina, inače predsjednik stranke Nova ljevica, Hrvatsku je nazivao lijepom njihovom (što previše i ne čudi jer je iz cijelog njegovog političkog habitusa jasno da Hrvatsku ne doživljava svojom) i vrijeđao utemeljitelja demokratske Hrvatske, pokojnog predsjednika Tuđmana.
O Mesiću je puno toga napisano i rečeno. On je čovjek koji je u vlastitom džepu uspio izgubiti čekove ispisane na stotine tisuća dolara namijenjene obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. Jedini čovjek na kugli zemaljskoj koji je svjedočio protiv zemlje kojoj je kasnije bio na čelu. Čovjek koji je pustio da strane službe i novinari dobiju preko 600 dokumenta s oznakom državne tajne.
Čovjek koji se godinama obračunava s prvim hrvatskim predsjednikom, i koji to čini ni manje ni više nego čak 17 godina nakon njegove smrti. No, to je za Mesića izgubljena bitka. Što god napravio i rekao mrtvi Tuđman ga poražava. Tu činjenicu nije uspjelo promijeniti ni to što je Mesić cijelo desetljeće radio ama baš sve da omalovaži i Tuđmana i hrvatski osloboditeljski Domovinski rat. Mesić nije uspio detuđmanizirati Hrvatsku. Baš naprotiv!
Jer, kad god Mesić kaže nešto o Tuđmanu, jasno da je izrekao laž. Uostalom, cijelo spomenuto mostarsko druženje bilo je sazvano iz jednog jedinog razloga. Naime, dan ranije, u Zagrebu promovirana je knjiga Vladimira Šeksa Državni udar – Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH, a koja argumentirano kompromitira Mesića. Osim autorovih zapažanja i zaključivanja u knjizi su objavljeni transkripti nastali po audio snimkama svih sastanka i razgovora u Uredu predsjednika RH, ali i na drugim mjestima iz kojih je više nego jasno da je Tuđman radio i napravio sve da sačuva BiH u granicama koje ima i sada uz jasno izraženu želju da sačuva hrvatski narod u BiH
Tako Šeks navodi Zapisnik sa Sjednice VONS-a od 11. svibnja 1993. u kojem predsjednik Tuđman kaže: „Ja sam sada, sve do Clintona rekao – jesmo za održavanje Bosne i Hercegovine, ali na temelju sveukupnog iskustva, Bosna i Hercegovina se ne može održati kao unitarna država, može se održati (jedino) kao zajednica tri konstitutivna naroda na konfederalnim osnovama“. I to je zapravo bit Tuđmanove politike prema BiH koja ujedno demantira i Mesića i njemu slične koji su neutemeljeno tvrdili suprotno.
Već u prvom dijelu nazvanom Politički rat dviju frakcija HDZ-a Šeks do tančina analizira sukobe stranačkih čelnika HDZ-a. S jedne strane predsjednika Franje Tuđmana i ljudi okupljenih oko ministra obrane Gojka Šuška, a s druge Mesića i Manolića. Veliki sukob koji je izbio 1993. i 1994. zbog politike u Bosni i Hercegovini kulminirao je pokušajem puča u HDZ-u, a nakon što nisu uspjeli Mesić i Manolić napustili su stranku.
No, tadašnju Tuđmanovu politiku prema Bosni i Hercegovini, te uporne pokušaje dijela medija sklonih Mesiću i Manoliću, Šeks razobličuje objavom transkripta sa Sjednice VONS-a od 2. srpnja 1993. Na toj je sjednici došlo do velikog sukoba između predsjednika Tuđmana i Manolića i to upravo zbog politike prema BiH.
Na toj dramatičnoj sjednici Tuđman je otvoreno govorio o svim aspektima odnosa prema BiH ali analizirao brojne probleme toga razdoblja, od UNPROFOR-a, međunarodne zajednice, a s kojima je hrvatsko vodstvo bilo suočeno u rješavanju vojnih pitanja u BiH, prvenstveno u istočnoj Hercegovini i to pitanja teritorijalnih zahtijeva Muslimana i Srba.
U poglavlju nazvanom Drama i novi ustroj Bosne i Hercegovine Šeks kronološki i dokumentaristički nabraja sve važne događaje i političke odluke koje su se odnosile na BiH ili u nekom širom kontekstu i na BiH te na temelju njih zaključuje kako svi dokazi upućuju na zaključak da predsjednik Tuđman i hrvatsko državno vodstvo u svojoj politici prema BiH od sredine 1991. do početka rujna 1993. nisu napravili niti jednu taktičku ili stratešku pogrešku.
Štoviše, Šeks zaključuje kako je predsjednik Tuđman uporno zastupao tezu da cijepanje ili otkidanje nekog dijela BiH i pripajanja Hrvatskoj nije opcija.
A baš to uporno Tuđmanovo inzistiranje na BiH kao uniji triju republika demantira Mesićeve i Manolićeve teze da je Tuđman vodio pogrešnu politiku prema Bosni. Upravo među argumentima, izjavama svjedoka i transkriptima objavljenima u knjizi, treba tražiti razloge najnovijeg Mesićevog trčkaranja po Mostaru. Na kojem je, spomenimo i to, Mesić svima u Hrvatskoj preporučio da čitaju Pupovčeve Novosti.
Pametnome dosta!
Foto:screenshot
