Posljednjih dvadesetak i više godina nagovarali smo ih i gurali u taj prostor, čekali da dođu i sad kad smo ih dočekali, onda im se čudimo, vrtimo prstom po čelu, osuđujemo, ismijavamo ili pak branimo i pronalazimo djelić sebe u njima.
Marija Valentića i Šimuna Cimermana nisu u crkvu Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu dovele samo nove epidemiološke mjere. One su bile okidač, a do Jaruna su dopraćene fanfarama loše medijske slike o Crkvi, koje se godinama gaje na našim prostorima, a koje Crkvu prikazuju kao društvenog parazita, vodonošu moćnima i onima na vlasti, tj. dijelu bešćutnih društvenih elita koje žive u svome svijetu zaogrnuti vlastitom socijalnom nedodirljivosti, piše Darko Pavičić u Večernjem listu.
Kada je shvatila o čemu se radi, obuzeo ju je strah S jedne su strane mediji zaslužni za takvu sliku Crkve, a s druge kompletno društvo sa svim svojim polugama upravljanja, dok manji dio krivice baštini i sama Crkva, dakako.
Nabildani tandem Valentić-Cimerman u crkvenu su oazu utrčali kao društveno korisne budalice i skrnaveći sakralni prostor svojim hopa-cupa vježbicama, otkrili su sav prijezir modernog hrvatskog društva prema svetome, koji nije nastao sam od sebe, nego je produkt dugogodišnjeg političkog, društvenog, medijskog i kulturnog licemjerstva.
Dovoljno je zagrepsti samo malo ispod površine i otkrio bi se sloj po sloj godina u kojemu je kršćanstvo sa svojom idejom i sustavom vrijednosti, s najviših društvenih, političkih i medijskih razina, srozavano i omalovažavano.
Činile su to svjesno društvene i političke elite, koje se s jedne strane deklariraju kao kršćanske i katoličke, a s druge strane djeluju i čine protiv istoga toga nauka. Stoga ne treba čuditi da tjelovježbač Valentić nakon svoje budalaštine izvali još i to da je vjernik.
Doduše, on je tom svojom izjavom oslikao upravo onu lažnu sliku vjernika, koja se godinama nudi hrvatskom društvu. Tj. deklarativno i načelno kršćanstvo, koje je samo na usnama i gestama, prigodničarsko i folklorno, koje se uvuklo u sve pore društva i s njegovih najviših pozicija zagovara i grli sve ono što s kršćanskim stavovima nema veze, npr. od odobravanja istospolnih zajednica do pobačaja.
A mediji to zdušno prate i pripremaju teren za ovakvu dvojicu ekshibicionista kao sad u Sv. Mati Slobode. Pri tome je zanimljivo da su baš tu crkvu izabrali za svoj performans u protestu protiv epidemioloških mjera, jer se upravo u njoj, kao u ogledalu, odražava glupost i nelogičnost vremena u kojemu se nalazimo.
Naime, Sv. Mati Slobode može primiti čak i nekoliko tisuća vjernika, a sada joj je broj ograničen na samo 25. Ta linearna odluka vlasti zahvatila je sve crkve, pa su i najmanje kapele izjednačene s katedralama i velebnim crkvama. No vjerniku Valentiću to nije palo na um dok je radio zgibove u hramu pred svetinjom nad svetinjama. A nije dijete, četrdeset mu je godina.
Ni njegovu partneru nije “petnaest let” i koji se na upit zašto to nisu učinili u džamiji ili sinagogi, izvlači da nisu htjeli remetiti mir manjinskih vjerskih zajednica, a zapravo kukavički laže, jer bi džihadisti odmah krenuli u potragu za njihovim savršenim tjelešcima. A Židovi bi cijeli svijet okrenuli protiv njih pa više ni Coca-colu ne bi skrivećki mogli popiti u parkiću u najvećoj zabiti zemaljske kugle.
Ali Katolička crkva idealna je vreća za boks, pa je ovaj dvojac odlučio malo trenirati udarce u svoga zamišljenog neprijatelja. Nažalost, u otključanim vratima crkve nisu prepoznali znak dobrodošlice i poput lopova ušuljali se u prostor nezaključana stana, povrijedivši time nečije privatno vlasništvo.
No, kada se sve zbroji i oduzme, zapravo, dobro je da su u svojoj gorčini zbog nepravde što ne mogu u pandemiji nabildavati svoja tijela došli upravo u crkvu. Signalizirali su time da im treba pomoć. Da cijelome društvo treba pomoć.
Zato je dobro da su došli u crkvu, kao što je onome s razbijenom glavom dobro da dobaulja do vrata hitne pomoći. Da su to učinili u bolničkom krugu, završili bi na psihijatriji. U policijskoj postaji – uhitili bi ih.
Ovako im se ništa ružnoga nije dogodilo. Samo su svrnuli pažnju na sebe i svoju potrebitost, i to ne samo osobnu, nego i cijeloga društva koje je u potrebi razvijati ne samo mišiće i vanjski izgled nego i njegovati i dušu.
(R.I./Foto:screenshot)
