Ovih dana svjedoci smo vojne agresije Ruske Federacije na Ukrajinu. Stvarnost nas uvjerava kako iz Ukrajine po prirodnom zahtijevu njihovih legalnih i legitimnih vlasti u izbjeglištvo odlaze u većini žene/majke, djeca, starije osobe i oni s poteškoćama u samostalnom obavljanju životnih potreba.
Ukrajinci su u tom pogledu sasvim logično postupili i koliko je vidljivo, toga se u pravilu njihovi iskreni domoljubi drže. Dakle, ostaju domovinu braniti u prvome redu muškarci i žene u starosti od 18 do 60 godina života.
I ne samo to, iz inozemstva se u Ukrajinu vraćaju mnogi sposobni kako bi se stavili na raspolaganje, oni dakle koji odgovaraju spomenutim godinama i posjeduju snagu vlastite sposobnosti. Rekao bih razumnim, moralnim i nacionalno svijesnim ljudima očekivano i prihvatljivo.
Istodobno pada mi na um nešto što nas je u europskom okruženju nekoliko proteklih godina sustavno opterećivalo, propitivalo i ocjenjivalo našu ljudsku, duhovnu, moralnu i nazivajuću modernističko-progresivističko uključivu dimenziju.
Pa se tako pod sustavnim psihološko/medijsko/političkim nasilništvom, uz to na određeni način i korištenjem, odnosno pozivanjem na pomno odabrana vjerska načela, trebalo u javnosti pojašnjavati kako su se s pojavnim oblicima sumnje promatrali siloviti dolasci u europske zemlje izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Libije, Iraka, Irana i Pakistana.
Zanimljivo i zabilježeno, takve izbjeglice uglavnom muškarci u zreloj reproduktivnoj dobi, u godinama pretežito od 18 do 40, što bi u logičnom slijedu značilo da su njihovu domovinu ostali braniti žene/majke, djeca i oni s poteškoćama u samostalnom obavljanju životnih potreba?! Naravno, sada su sva takva pitanja i analize, namjerno ili ne, ostavljene po strani.
Nikome to naizgled ne pada na pamet, zapravo držim ne zato jer se problem ne razumije, već zato jer takav nije prikladan vremenu i okolnostima.
Zabluda da je sve sklono zaboravu vrijedi danas, sutra će javni prostor biti zaposjednut galamom kako se drugačije nije moglo. Uvijek je lako pronaći razlog zašto nešto ne kazati i učiniti, teško je postići ono drugo. Po tome se „ljudi“ i ljudi razlikuju.
I konačno ono što se uzgred može primijetiti, u ovoj krizi ne poštuje se doseg promoviranog rodnoga pristupa, pa se tako bez ograde koriste pojmovi žene i muškarci, što nije u duhu izričajno nametnutog neutralnoga pristupa.
Bilo bi dobro sada i nadalje ne sukobljavati se s proklamiranim načelima novouspostavljenih ljudskih prava, koji su u pravilu proizvod nečijega uma poistovjećenoga s modernim dosezima bez obzira koliko i kako takvi imali osnova, ili bili u stvarnom sukobu sami sa sobom.
Dr. Zlatko Begonja: Foto: screenshot
