ZLATKO PINTER: A kad ćemo gledati film o „Krajinskim udovicama”?

Možete li zamisliti situaciju u kojoj vas putem državne televizije obavješćuju kako će prikazati film koji po svome sadržaju na „komičan način“ prikazuje udovice s bivših okupiranih područja, odnosno tzv. krajine, onako kako je to prikazano sinoć u „Ministarstvu ljubavi“ na HTV 2, u filmskom uradku koji na najsiroviji, najprimitivniji i najvulgarniji način izvrgava ruglu supruge hrvatskih branitelja čiji su muževi poginuli u obrani ove zemlje?

Ne možete?

Naravno, ne mogu ni ja.

Zato što je kod nas u Hrvatskoj stanje do te mjere bolesno (u smislu društvenih anomalija i nezdrave klime), da su poremećeni svi mogući kriteriji, pa je i princip dvostrukih mjerila postao već odavno sasvim normalan i prihvatljiv – naravno, samo ako je na štetu „ustaša“, „talibana“, „desničara“, odnosno, onih koji se opredjeljuju kao domoljubi i ne prihvaćaju norme koje im se nameću. Onu „drugu stranu“ se ne smije taknuti a da se ne digne dreka o „ustašluku“, „fašizmu“, Jasenovcu, NDH!

Razmišljajući o tomu, zaključio sam da ipak treba pokušati nekako izbalansirati barem taj „umjetnički pogled“ na svijet, tek toliko da sve ne postane jednolično i monotono. Jer ako ovako nastavimo, eto nas uskoro u 1946. godini kad su Agitprop (Ranković, Dedijer, Đilas) i partijska cenzura određivali tko će što slušati, gledati, misliti, govoriti, pisati.

Da skratim priču i pređem na konkretne prijedloge (volim biti ekspeditivan).

Budući da ja znam i potpuno sam siguran u to kako su perjanice našeg lijevo-liberalnog kulturnog modela ljudi bez ikakvih predrasuda, širokih pogleda i da bi svaki od njih „glavu dao“ za umjetničke slobode i rušenje tabua u našem društvu, predlažem Pavlu Marinkoviću, Rafaelu Danieliću i ostaloj ekipi iz naše filmske industrije i HAVC-a, da poradimo na filmu „OAZA LJUBAVI“.

Radnja filma odigravala bi se u nesuđenoj „državi“ Milana Martića (1991-1995.), odnosno, „krajini“, a kostur fabule bio bi društveni i seksualni život tamošnje populacije u ratnim uvjetima s posebnim naglaskom na odnose između ženskog svijeta i unproforaca, pri čemu bi i „krajinske“ udovice imale zapaženu ulogu u svemu.

Naime, opće je poznata stvar da su se u „krajini“ nakon dolaska UNPROFOR-a na okupirana područja Hrvatske (početkom 1992. godine) ubrzo tamošnji Srbi „zbratimili“ s vojnicima međunarodnih snaga i da je započela idila međusobne ljubavi, pri čemu je, naravno ženski dio „krajinske“ populacije (uključujući i udovice poginulih srpskih boraca) odigrao ključnu ulogu. Svatko od nas tko je bio u vojsci, naročito u ratnim uvjetima (a osobito ako je skloniji ženama nego muškarcima), zna kakva sve iskušenja izaziva odvojenost od civilizacije, pa i izostanak ženskog društva. S te točke gledišta, unproforcima se ne treba čuditi niti zamjerati što su po pravilu podlijegali čarima naočitih „krajiških“ dama.

A ne treba se previše čuditi ni „damama“ što su mnoge od njih išle u krevet s „plavcima“ (ili u šumu, šiblje, gdje su se već zadesili, ovisno o uvjetima) u vremenima kad im je ponestalo hrane, pića, sitnih (ali jako važnih) dijelova ženske garderobe (poput onih tankih, seksi čarapa), cigareta, pića, čokolade.

Nisu „plavci“ tek onako njegovali „bratstvo-jedinstvo“ s „krajišnicima“ i dizali kraj njihovih „štabova“ svoje baze. Tako su, naime, čuvali svoju švercersko-seksualnu oazu i vodili „slatki život“ u kojemu je bilo puno zadovoljstva i novaca, a malo ili nimalo rizika.

Zar tema nije intrigantna i dostojna igranog filma?

Zamislite koje bi se tu radnje dale iskombinirati.

Recimo, „krajinska“ udovica N.N. (može je glumiti neka kršna Banjalučanka ili Mira Furlan, na primjer) započinje strasnu vezu s pripadnikom nigerijskog bataljuna UNPROFOR-a. Ljubav k’o ljubav, „očiju nema“ (slično k’o glad) kako kažu ljudi, i oni se intenzivno „druže“, naročito noću, tako da udovica na kraju preboli (nekako) svoga Miloja (koji je poginuo za „krajinu“ kod Polače, već negdje oko Božića 1992.) i začne dijete sa svojim ljubavnikom.

I sve je to bilo super, krasno, bajno, sve dok se rasna ljepotica i udovica na svoju nesreću nije povjerila svojoj dobroj prijateljici kako je njezin mladi i atletski građeni Nigerijac pravi virtuoz u krevetu (po pitanju ljubavnih vještina) i da nikad s pokojnim Milojem nije ni približno doživljavala takvo zadovoljstvo. I umjesto da je tu stala, nesretnica je u svome zanosu otišla i dalje, pa frendici natuknula kako njezin ljubavnik ima onaj muški „alat“ dostojan divljenja (glede dimenzija, naravno).

I tada tek nastaje tarapana.

Frendica dotične udovice na nesreću nije znala i mogla čuvati tajnu, pa se povjerila susjedi, ova opet svojoj kumi…I pogađate – na kraju stvar bukne i za cca tri dana, pola „krajine“ je znalo za Abdul Ali Kadara (kako se zvao Nigerijac) i njegov muški „alat“.

I što će bit’, ljudi dragi, čujte i počujte!

Navalile udovice iz vascijele „krajine“ u „Donju zapizdinu“ (kako se zvalo mjesto u kojemu se odvija radnja) u potrazi za kršnim Nigerijcem i njegovim kolegama.

I tu se onda zapliće fabula do te mjere da Milan Martić mora oformiti Ministarstvo za seksualnu apstinenciju, pa počinje progon, zatvaranje i proces nasilnog odvikavanja od prekomjernih seksualnih aktivnosti (nešto slično odvikavanju od droga).

U cijelu priču umješa se jedan lezbijski par (udovica „krajiškog“ borca koja je u ljubavnoj vezi s prevoditeljicom zapovjednika nigerijskog bataljuna UNPROFOR-a, također crnkinjom, toliko izgubi glavu za svojom ljubavnicom pa ilegalno bježi preko granice u potrazi za njom – kad se ova vrati u Nigeriju – i pri tomu nesretno strada od metka graničara). Pa se onda lokalni četnik („krajišnik“), vojvoda, koji ima gay sklonosti zaljubi u zapovjednika UNPROFOR-a tako ludo, da ga kidnapira i odvuče u jedan bunker gdje ga uz pomoć opijata nasilno obljubi itd., itd.

Mogućnosti je bezbroj, jer „umjetničke slobode“ to dopuštaju, je l’ tako? Jeste.

Uglavnom, na kraju sin Nigerijca i kršne „krajinke“ (iz veze s početka filma), 20 godina nakon rata, ide u Nigeriju tražiti oca, da ga upozna, a od svega ima samo njegovu sliku iz vremena rata i potpis na poleđini iste iz kojega ne može razabrati ime i prezime.

Ide dakle, tražiti oca kojemu ni ime ne zna, ali ipak, slika je tu.

I film završava njegovim ulaskom u zrakoplov Air Serbia u Surčinu, s krdom novinara koji su se okupili i uz Dragačevske trubače sabrane radi ispraćaja, koji tuku „Marš na Drinu“.

Kud ćeš bolje!?

Komedija ima sve lemente životne priče (rat, ljubav, strast, seksualna revolucija, muško-ženski, žensko-ženski i muško-muški odnosi, pa sudbina dječaka začetkog i internacionalnoj vezi, anti-rasistička poruka itd., itd.)

Previše avangardno? Nemoguće? Dajte molima vas!

Pa čak i da jeste (a nije), to spada u „umjetničke slobode“, je l’ tako Hribar, Danielić, Marinković, Matanić, Ogresta, Brešan, Frljić? Je l’ tako, bardovi „hrvatske“ umjetnosti i kulture? Kultura ne poznaje granice, tabue, nema zabranjenih tema i „svetih krava“, je l’ tako?

Jašta da je tako!

Zamislite samo koliki i kakav bi efekt tog filma bio u međunarodnim okvirima. Ljubavne pustolovine čopora kršnih „krajiških“ udovica s čoporom nigerijskih alfa mužjaka!

Nek’ cvjeta ljubav…

Prije svega, srušena barijera rasizma (odnosi crnac/bijelac koji u „krajini“ uopće nisu tabu, dapače), drugo, otvorenost Martićeve „države“ prema seksualnim pravima i slobodama (uključujući grupni seks, pa i odnose među muškarcima i ženama – jer među Nigerijcima i Nigerijkama i „krajišnicima“ i „krajinkama“ bilo je i poklonika gay aktivnosti), treće, razbijanje fame o „zloćudnom karakteru“ Martićeve „krajine“, koja je bila „oaza ljubavi“ a ne teroristička tvorevina.

Za materijal gospodo ne morate brinuti.

Iako je u pitanju komedija, pobrinut ćemo se da ima i crtu autentičnosti – što će na gledatelje ostaviti još jači dojam, pogotovu u krajevima gdje se radnja događa – pa ćemo u tu svrhu iskoristiti raspoložive dokumentarne materijale iz vremena rata.

Naime, mi koji smo u kolovozu 1995. godine probili crtu obrane „krajišnika“ i ušli na prostor „oaze ljubavi“, u četničkim i „krajiškim“ smo brlozima (koji su istini za volju smrdjeli gore nego medvjeđe jazbine), pronašli obilje fotografija na kojima unproforci i „krajišnici“ skupa feštaju (jedu, piju, okreću odojke ili janjce na ražnju), a ima bogme i onih na kojima su (u pokojem kadru) namjerno ili ne, u strasnom zagrljaju zatečeni po koja „krajiška“ dama i njezin partner „plavac“ nekad crnac, nekad bijelac (kako-kad), ali, kao da je to važno! Ostavimo se predrasuda, pogotovu onih s rasnim konotacijama.

Pa ima onda video kazeta koje se bave istom tematikom samo na nešto životniji i eksplicitniji način. To je tek zanimljiva građa.

Ukratko, materijala za film „Oaza ljubavi“ koliko vam srce želi, samo ako ste vi gospodo (Marinković, Rafaelić, Hribar, Ogresta, Matanić, Frljić i slični njima) spremni na takav pothvat.

Za financijski efekt samoga projekta ne treba brinuti, u to sam posve siguran. Kompletna domoljubna javnost i braniteljska populacija (dakle, barem 70% građana) nagrnut’ će na premijeru i projekcije koje ćemo upriličiti diljem Hrvatske, a uradak ćemo odmah nominirati i za međunarodne festivale, pa i Oscara.

Što se moje malenkosti tiče, nudim svoj pisani predložak ili scenario – bez ikakve materijalne naknade, dakle GRATIS, samo za vas i razvoj „umjetničkih sloboda“ u Hrvatskoj.

Je l’ u redu?

ŽIVJELA SLOBODA UMJETNIČKOG STVARALAŠTVA!