TKO JE LUD, TKO ZBUNJEN, A TKO (NE)NORMALAN?
PIŠE: Zoran Čapalija
Posljednje izjave srbijanskih političara ne samo da su odraz vjekovne nekulture i mržnje prema svemu hrvatskom već su i pokazatelj potpune izgubljenosti u vremenu i prostoru.
Ako počnemo tražiti razloge ovakvom ponašanju kao prvo trebamo se sjetiti da je to država koja je rehabilitirala Dražu Mihajlovića, a s njim i zločinački četnički pokret. Da tragedija bude još veća to su učinili pred očima svjetske javnosti i Europske zajednice koja i nakon toga želi svim silama tu i takvu Srbiju uvesti u EU.
Nažalost i naši političari poput gusaka u magli od šume ne vide drvo te za sitnu vlastitu korist udovoljavaju stranim interesnim skupinama i prodaju nacionalne interese.
Posljednji takav slučaj vidjeli smo kad je tehnički premijer svojim potpisom, u vrijeme kada to ne može učiniti, dao suglasnost za otvaranje poglavlja 23 za ulazak Srbije u EU, a ostali ministri tehničke vlade mirno su gledali taj sramotni čin.
Osim što to u vrijeme tehničkog mandata premijer nije mogao učiniti, sam čin potpisivanja ovog akta može se okarakterizirati kao veleizdaja kakva u povijesti Hrvata nije zabilježena.
Netko će reći da je to pretjerivanje. Ne, to uopće nije pretjerivanje. Imajući na umu 60 godišnji hegemonizam i teror u ex Jugoslaviji nad svim što je hrvatsko, agresiju na Hrvatsku sa strahovitim razaranjem i ogromnim brojem ubijenih Hrvata, među kojima žene djece i staraca, neriješeno pitanje granice sa Srbijom (okupacija Šarengradske ade) te nakaradni zakon o suđenju Hrvatima za „počinjene zločine“ u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata postaje razvidno da to stvarno nije pretjerivanje.
Potpisivanje su morali spriječiti ministri: pravosuđa, vanjskih poslova, branitelja, a jednako tako i svi ostali ministri, ako stvarno zastupanju naše nacionalne interese. Na žalost oni ne samo da nisu zaustavili potpisivanje već uporno pokušavaju braniti taj čin, dok nasuprot tom svi srbijanski političari izjavljuju kako neće poništiti ovaj sporni zakon.
Mi njima dadosmo aboliciju a oni nama pripremaju i provode inkviziciju.
S obzirom na dobro poznati stav srbijanske politike prema kardinalu Alojziju Stepincu bilo je i za očekivati ovakve njihove reakcije nakon revizije postupka. Puno žalosnije su izjave hrvatskih „političara“ o navedenoj reviziji postupka.
Revizija podrazumijeva provođenje analize o samom postupku i načinu njegovog provođenja. Njezin cilj je utvrditi je li se postupak odvijao u skladu s zakonskim propisima, jesu li svim strankama u postupku bila osigurava prava predviđena zakonom, a time i jednakost pred zakonom. Jesu li pri provođenju procesa kako i u kojoj mjeri bila narušena temeljna ljudska prava itd. Odlukom izvan-raspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu u cijelosti je poništena presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu kojega su komunističke vlasti 1946. osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Tek nakon 70 godina ispravljena je nepravda nanesena blaženom Alojziju Stepincu iako su za to već odavno postojale mogućnosti.
Tom revizijom ne samo da je rehabilitiran nadbiskup Stepinac već je na određeni način i izrečena presuda tadašnjem komunističkom sudovanju i partijskoj nakaradnoj ideologiji. Revizija je donijela povijesnu istinu o monstruoznosti ovog montiranog sudskog procesa u kojem je presuda vjerojatno bila napisana i prije samog početka sudskog procesa.
Bez obzira na reviziju postupka i dalje će ostati zapisana sramotna presuda Javnog tužilaštva NR Hrvatske iz 1946. godine, koja još više potvrđuje mučeništvo i stradanje kardinala Alojzija Stepinca, ali će upravo radi toga njegovo ime biti zapisano zlatnim slovima u hrvatskim povijesnim knjigama. Baš zbog toga još više čudi izjava Dražena Budiše o tome kako on ne želi reviziju svog postupka. Gospodinu Budiši sve zahvale na njegovoj žrtvi za Hrvatsku i razvoj demokracije no mislim da ovaj put nije razumio meritum stvari.
Važnost ove revizije pokazuje i činjenica kako su na nju odmah reagirali najviši srbijanski političari. Dokle god postoji pravomoćna presuda (osobito presuda poput ove) osoba se može smatrati krivom.
Poništenjem ove presude uzeta im je iz ruku poluga njihove dobro poznate matrice kojom su preko osude kardinalu nametali krivnju katoličkoj crkvi i cjelokupnom hrvatskom narodu. To pokazuje protestna nota MIP Srbije predana veleposlaniku Hrvatske u Beogradu Gordanu Markotiću kojom se najoštrije protestira zbog poništavanja osuđujuće presude izrečene protiv kardinala Alojzija Stepinca, kojom srbijanska politika želi ovu reviziju sudskog procesa prikazati kao rehabilitaciju fašizma i ustaške NDH. Onaj tko pročita ovakve gluposti može pomisliti kako se iznenada nekim čudom vratio u 1946. kad je o kardinalu, Hrvatskoj i Hrvatima bilo moguće čuti jedino takve konstruirane optužbe. Ne daj Bože tada pomisliti i reći bilo što protiv takvog stava. Vjerojatno bi završio u nekoj od 1700 jama partijske demokracije o kojoj se ni dan danas u samostalnoj, neovisnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj ne smije govoriti.
Oni koji optužuju Hrvate za reviziju povijesti, stalno posežu u povijest lažno blateći sve hrvatsko. To nažalost rade i neki „hrvatski političari i povjesničari“ kojima su nakaradna komunistička ideologija i mržnja glavni argumenti. Upravo zbog toga će kardinalovo proglašenje svetim imati puno veću težinu i značaj.
Koliko hrvatske stranke i njihovi lideri drže do nacionalnih interesa pokazuje činjenica kako uopće nisu komentirali poništenje presude. Njima je u ovom trenutku značajnija borba za mandate, a s njima i sinekure koje ti mandati donose.
Ministarstvo vanjskih poslova uputilo je Srbiji protestnu notu povodom izjava srbijanskih političara no kao i uvijek do sada to neće polučiti nikakav rezultat. Oni i dalje pokazuju svu svoju bahatost i nastavljaju s provođenjem memoranduma SANU I i II.
Ovog 27. srpnja ponovo smo svjedoci karavane vampira koja besramno putuje prostorima ex Jugoslavije i slavi svoje najmonstruoznije zločine. Dolaze iz svih bivših jugoslavenskih republika kako bi se okupili u što većem broju i pri tome unijeli što više nemira u sredini u koju dolaze. Obučeni u odore vojske koja je počinila stravične zločine nad ljudima iz mjesta u koje dolaze, pod šajkačama sa zvijezdom petokrakom pod kojom je 1991. god, izvršena agresija na Republiku Hrvatsku u kojoj su počinjeni stravični ratni zločini, a djelatnici policije su ih štitili umjesto da su im tako odjevenima zapriječili pristup mjestu okupljanja. Ne radi se tu o nikakvom pijetetu žrtvama već o dobro smišljenoj provokaciji. Za iskazivanje pijeteta sasvim sigurno nije trebala „lijepa kapa partizanka“ i odora agresorske vojske. Nasuprot tome, isprovocirani ovim i sličnim okupljanjima, hrvatski branitelji iz postrojbi HOS-a došli su pod svojom ratnom oznakom iz Domovinskog rata, oznakom pod kojom su ugradili svoje mlade živote u temelje današnje samostalne i neovisne Republike hrvatske no njima je pristup bio zabranjen. Da parodija ovog skupa bude još veća na njoj se okupljenim Titovim vampirima obratio „antifašist“, bivši predsjednik Republike i počasni predsjednik SABH-a, koji je u nekim svojim govorima veličao 10. travnja i proglašenje NDH. No to nije sve.
Na skupu je govorio i predsjednik Antifašističke lige čiji je otac bio visoki ustaški dužnosnik.
Ne podsjeća li nas to na seriju Lud, zbunjen, (ne)normalan.
Foto: fah
