Zoran Filipović: “Fuj! Fuuj!! Fuuuuj!!! Što ovaj Pupovčev ritual znači?”

“Fuj! Fuuj!! Fuuuuj!!!”, piše svjetski poznati fotograf Zoran Zoro Filipović u opširnom komentaru na činjenicu da su Pupovac i SNV dan prije tragične obljetnice pada Vukovara bacili vijence u Dunav.

I ove godine, kao i svih brojnih prethodnih godina, na dan 17. studenog 2022., tek jedan dan ili, bolje rečeno, tek nekoliko sati uoči obilježavanja tragične obljetnice Domovinskog rata – pada Hrvatskog grada heroja Vukovara 18. studenog 1991., brojno izaslanstvo sačinjeno od zastupnika Hrvatskog sabora i potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, sve odreda članovi SNV – Srpskog narodnog vijeća i SDSS – Samostalne demokratske Srpske stranke, predvođeno predsjednikom SNV-a i SDSS-a i Saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem, kao i puno puta prije, svih prethodnih godina, u gradu Vukovaru, bacilo je, ritualno i ceremonijalno, u nazočnosti velikog broja predstavnika raznih medija iz zemlje i inozemstva (Srbije!) vijence i cvijeće u hladnu i nabujalu rijeku Dunav.

Godinama unatrag, doslovce iz godine u godinu, na isti simbolični, nama Hrvatima važni datum, ovaj se ritual ponavlja u nedogled bez da ga itko propituje – a što to on uistinu znači?

Sudeći po sastavu ove genski monokromatske slike članova ove “plemenite” delegacije visokih dužnosnika Hrvatske države, ova ritualna gesta insinuira samo jedno – da su se tu, u herojskom gradu Vukovaru, u hladni i nabujali Dunav, u neko doba za vrijeme višemjesečne veličanstvene obrane Grada Heroja, tijekom dramatične 1991. godine, tu i na tome mjestu ubijali (klali?) Srbi i bacali u nabujali i hladni Dunav.

Nešto drugo, neko drugačije objašnjenje ove ritualne geste nikako mi ne pada na pamet, mada ga uporno želim pronaći i sam sebi pojasniti.

Samim time što ovi “plemeniti” monokromatski dužnosnici nisu nikada, ali baš nikada (barem ne do sada) sudjelovali u nekoj komemoraciji za brojne hrvatske žrtve bestijalne Srpske agresije na Republiku Hrvatsku, time mi se ovo čini jedinim, pravim i istinitim objašnjenjem.

Ali, istine radi, nema niti jednog jedinog dokaza da su hrvatski vojnici, koji su nadljudskim naporima te davne 1991. godine branili svoj grad, imali uz to još i vremena i želje maltretirati, ubijati i klati svoje Srpske sunarodnjake, pa ih onda, ritualno, bacati u Vukovarcima svetu rijeku Dunav. U to sam se i sam osvjedočio, boraveći među njima u Vukovaru u to herojsko vrijeme 1991. godine. A takvog dokaza nema i ne može ga niti biti, iz jednog jednostavnog razloga – što se takvo što nije nikada niti dogodilo, a igrokaz što ga ovi “plemeniti” dužnosnici provode iz godine u godinu, samo je nastavak njihovih perverznih težnji i želja da nas sve, i nas i njih, i žrtvu i agresora, izjednače i prikažu istima i jednakima, i u krivnji i u zločinu.

Ova gesta “plemenite” delegacije u meni, i na samo u meni, izaziva duboko gađenje kojemu se nikako ne mogu ophrvati. Insinuacija koju ona podrazumijeva sa svjesnom namjerom da baci sjenu sumnje na djevičanski čisti herojski otpor hrvatskih branitelja grada Vukovara, vrijedna je najdubljeg prijezira. Ako se vijenci i cvijeće, koje se na taj dan baca u Dunav, ne odnose na Srpske civilne žrtve grada Vukovara palih od hrvatske ruke (jer takvih nema), kome se onda i u čiji spomen baca cvijeće u hladni nabujali Dunav?

Jedini preostali su Srbi koji su poginuli u napadnim akcijama na grad Vukovar – Srpski agresori, i njima i jedino njima ova “plemenita” delegacija visokih dužnosnika Hrvatske države odaje počast i njima se klanja, ritualnom gestom bacanja cvijeća i vijenaca u hladni Dunav, tek svega nekoliko sati prije svečanog obilježavanja blagdana Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Fuuj!

Ako nisu ove i ovomu slične akcije, onda je Jasenovac na tapeti. A ako nije Jasenovac, onda je VRO Oluja, i tako redom, iz godine u godinu. Upornim ponavljanjem besmislenih laži na koje se poslije, vremenom, referira kao na stvarne notorne činjenice, to je oprobani srpski “modus operandi”. Nema tko se ne sjeća omiljenih srpskih medijskih tema, kao na primjer one o “ogrlicama od prstića Srpske nejači”, koje su, navodno, pronađene u Vukovaru, i puno drugih sličnih besmislica.

Na djecu se referira narod koji za nekoga tko dobro spava ima izreku “Spava kao zaklan!”.

Na Jasenovac se referiraju oni koji su još davne 1941. godine denuncirali Zagreb Hitleru govoreći kako Hrvatska oklijeva riješiti Židovsko pitanje, dok ga je Beograd davno i promptno riješio.

Beograd i Srbija su bili prvi “Judenfrei” prostori u tadašnjoj Hitlerovoj Europi. Prisjetimo se samo na trenutak logora Banjica (kod Beograda), kroz koji je prošlo oko 250.000 nesretnika, uglavnom Židova, od kojih je njih oko 30.000 tamo i skončalo svoj život strijeljanjem, dok su ostali deportirani u druge koncentracijske logore diljem Hitlerove Europe?

Dok ovo pišem u misli prizivam zanimljive činjenice koje sam, još kao srednjoškolac gimnazijalac otkrio, čitajući uzbudljive memoare Vladimira Dedijera (ako se dobro sjećam?). Na jednome mjestu u svojoj knjizi Dedijer navodi, iznenadit ćete se, gdje su (na području bivše Jugoslavije) završila jedina dva Hitlerova Željezna križa za zasluge za Reich. Ne, niti jedan od njih nije završio u Hrvatskoj. Jedan je u Srbiji, a drugi u Crnoj Gori ?!

Na Jasenovac se referira narod koji je još do nedavno na svome teritoriju, koncem XX. stoljeća, imao koncentracijske logore za Hrvate.Sjetimo se samo logora Stajićevo, ozloglašene Sremske Mitrovice, Šida,.. njih ukupno 35. U tim su se logorima na najsvirepiji mogući način mučili i ubijali hrvatski ratni zarobljenici.

O Jasenovcu govori i na njega se poziva narod koji je još u ovome stoljeću na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, u Den Haagu, Nizozemska, suđen i osuđen za zločin genocida počinjen nad nesrpskim stanovništvom Srebrenice, BiH, uglavnom muslimana Bošnjaka,..

Časnim hrvatskim vojnicima, pilotima hrvatskih MIG-ova, sudionicima besprijekorno izvedene hrvatske oslobodilačke vojno redarstvene operacije Oluja, sudi sud u Beogradu? A Oluji niti neskloni nam Međunarodni kazneni sud u Den Haagu, unatoč velikoj želji da to učini, nije uspio staviti niti jednu jedinu zamjerku. Pa, sjetite se samo famoznih “Topničkih dnevnika” i zajapurene haške tužiteljice s dvostrukim kriterijima Carle del Ponte?

Sjetite se samo otvorenog lova na najviše časnike Hrvatske Vojske, pa i na samoga generala Antu Gotovinu? Ako nije Oluja, onda je Jasenovac. Ako nije Jasenovac, onda je Oluja,.. Upravo iz toga vremena prizivam slike srpskih tenkova koji u svojoj sumanutoj bježaniji ispred superiorne Hrvatske Vojske gaze kolonu svojih vlastitih srpskih izbjeglica koji su u Oluji, u zbjegu na traktorima, napuštali Hrvatsku. Jesu li i njima, za taj neosporno dokumentirani ratni zločin nad vlastitim srpskim narodom, sudili Beogradski sudovi. Fuuuuj!

O kakvoj državi i o kakvom njenom stanovništvu se tu radi, govore i brojni povijesni dokumenti. Omiljena tema svih Srba je, dakako, bitka na Kosovu, koja se dogodila davne 1389. godine. Ta je povijesna bitka poslužila i Slobodanu Miloševiću u njegovim prevratničkim planovima. Mi, koji smo u školu išli još u bivšoj državi Jugoslaviji, učili smo da je Srpska vojska tada, na Kosovu, izgubila tu bitku sa znatno jačom Turskom vojnom silom. Sada, međutim, doznajem da to baš i nije bilo tako.

Nedavno sam otkrio da se u vatikanskim arhivima čuvaju dokumenti o tadašnjem izvještaju Papi o velikoj pobjedi kršćanske alijanse (koju su tada činile i Srpske postrojbe) nad snažnom Turskom vojskom. U toj je bitci tada poginuo i čelnik Turske države – sultan Murat. Nas su, međutim, u školi učili da su tada Turci pobijedili! Zašto? Zato da bi se opravdalo tadašnje srpsko vjerolomstvo (čitaj: izdaju), jer su se Srbi, kao Turski vazali, iz kršćanskog tabora, nakon kosovske bitke, preselili na Tursku stranu.

Ne samo da su nas sve u tadašnjoj Jugoslaviji, kolektivno, natjerali da živimo u laži, tjerajući nas da prešućenu Srpsku izdaju kršćanskih saveznika iz cijele Europe zaboravimo (pa i hrvatskih postrojbi koje su tu također borile), već su nas sve natjerali i da tu njihovu laž prihvatimo kao istinu, učeći je u školskim udžbenicima kao notornu činjenicu. Popis srpskih izdaja svojih saveznika poduži je i, može se reći, da je vjerolomstvo jedna od brojnih nacionalnih karakteristika toga naroda.

Za vrijeme Prvoga srpsko-turskog rata, nakon bitke kod sela Đuniš na rijeci Moravi 17. listopada 1876. godine, ruski zapovjednik srpske vojske i ruskih dragovoljaca (koji su im došli priskočiti u pomoć), podnio je izvještaj: “Svi Rusi izginuli, svi Srbi pobegli!”

Tijekom 1. Svjetskog rata Bugari 6. studenog 1915. godine zauzimaju Niš koji je tada bio svojevrsna Srpska ratna prijestolnica. Bugarski je car tada ovaj događaj prokomentirao riječima da je zauzeto “leglo vjerolomstva i laži”.

Od tada pa do danas, izgleda, nije se ništa promijenilo. Srbi uporno, sve svoje izgubljene bitke šizofreno slave kao svoje ratne pobjede. Samo je pitanje vremena kada će se i VRO Oluja u Srbiji početi slaviti kao velika Srpska ratna pobjeda.

Nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja koja je započela 15. siječnja 1996., a završena 15. siječnja 1998. godine, ekipa iz SDSS-a je otkrila način kako da i bez rata u Vukovaru i pripadajućem mu okruženju poluči ratni rezultat. Sukladno obostrano potpisanom Ugovoru počeli su otvarati razne nacionalne isključivo Srpske institucije: Srpske jaslice, Srpski vrtić, Srpska osnovna i srednja škola,..

Srpska su djeca, slobodnom voljom Milorada Pupovca i SDSS-a, dragovoljno segregirana u razne isključivo Srpske institucije. S većinskim hrvatskim stanovništvom, svojim slobodnim odabirom i odabirom svoga čelništva, nisu imali nikakavdoticaj. Rasli su u Hrvatskoj, jedni pokraj drugih, ali bez ikakovog kontakta jednih s drugima.

Srpska su djeca imala nastavu po srpskom, a Hrvatska, naravno, po hrvatskom školskom program. Rasli su zajedno, jedni pokraj drugih, kao potpuni stranci. Kada bi došlo vrijeme za odlazak na fakultet, Srpska bi djeca redovito odlazila na studij u Republiku Srbiju – i tamo bi i ostajali, bez ikakove želje da se u Vukovar ili Republiku Hrvatsku ikada vrate, jer su u svojim (hrvatskim?) školama odgajani da su Hrvati njihovi neprijatelji. Tu činjenicu potkrepljuju i podaci iz posljednjeg popisa stanovništva u RH.

Broj Srba je u Vukovaru spao na ispod 30 %, a samim tim su se istopile i sve druge brojne povlastice koje su, kao drugi narod po brojnosti, Srbi imali u Vukovaru. SDSS si je time zakucao auto-gol. Još je jedna činjenica bitno utjecala na znatan pad broja Srba u ukupnom broju stanovništva RH.

Pažljivom promatraču neće promaći činjenica da je u posljednjem popisu stanovništva u cijeloj RH broj Srba pao, a broje vjernika pravoslavne vjeroispovijesti porastao. Pa, tko su ti novi pravoslavci? To su razočarani bivši Srbi koji sa SDSS-om, SNV-om i Miloradom Pupovcem samim, ne žele više imati nikakve dodirne točke. Oni su za sebe odabrali ubuduće biti Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti, i na to imaju pravo!

SDSS i SNV, kao koalicijski partner u sadašnjoj i gotovo svim bivšim vladama RH, od osnutka do danas, krenuo je u osvajački pohod “uhljebljivanja” što većeg broja svojih odanih srpskih kadrova u razne institucije hrvatske države i u nadzorne odbore i na rukovodeća mjesta brojnih državnih poduzeća. Srpski rat za (omrznute?!) kune (uskoro EUR-e) – etno biznis, odavno je na snazi. Sa 3,2 % zastupljenosti na državnoj razini, po posljednjem popisu stanovništva, ova etnička skupina baštini (po našem Hrvatskom Ustavu) 6 izravnih zastupničkih mjesta u Hrvatskom parlamentu – Hrvatskom saboru.

Upada u oči ovaj apsolutni nesrazmjer broja zagarantiranih srpskih zastupnika s brojem srpskih stanovnika u Republici Hrvatskoj. Po važećem hrvatskom Ustavu, Srbi u Hrvatskoj su apsolutno najzaštićenija nacionalna manjina na cijelome svijetu. To i ne bi bio problem nama Hrvatima, većinskim stanovnicima, da su to Srbi koji vole i poštuju svoju domovinu Hrvatsku. Ne, to nisu ti. Srbi koji sjede su Hrvatskom saboru su Srbi koji nas, iz dana u dan, prozivaju za Jasenovac, za Oluju,..

Od tih Srba nećete nikada čuti za one Srbe kao što su: Petar Preradović (veliki hrvatski pjesnik i zaneseni hrvatski domoljub – srpskoga porijekla), Austrougarski feldmaršal Svetozar Borojević “Lav sa Soče” (veliki hrvatski vojskovođa i domoljub – srpskoga porijekla), Josip Josif Runjanin (kompozitor hrvatske himne “Lijepa naša” – srpskoga porijekla). O Nikoli Tesli da ne govorimo.

Za razliku od ovih srpskih „etno-trgovaca“ u Hrvatskoj živi i veliki broj Srba koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom. Veliki dio njih se, kada je Hrvatska bila ugrožena u Velikosrpskoj agresiji za vrijeme Domovinskog rata, aktivno priključio obrani zemlje. Veliki je broj njih u toj plemenitoj misiji položio i vlastiti život.

Pitanje za milijun dolara je – a tko u ovoj zemlji Hrvatskoj predstavlja te dobre i lojalne hrvatske državljane srpske nacionalnosti. Za njihove sunarodnjake u „duboku državu“ uhljebljene etno-trgovce oni su izdajnici, a za Hrvate su i dalje sumnjivi Srbi. Nešto je tu potpuno krivo i nakaradno. A sve bi trebalo biti potpuno drugačije i obratno. Ovi lojalni Srbi bi u svojoj domovini Hrvatskoj trebali imati sve privilegije, a ovi nelojalni, koji svako malo idu kod Vučića u Beograd na brifing, oni bi trebali biti izolirani i izopćeni. A nisu.

Najmanje što bi za ove Srbe domoljube trebalo učiniti je, za početak, priznati i nagraditi njihovu odanost barem na simboličkoj razini. Svi drugi narodi koji su sudjelovali u obrani Hrvatske dobili su svoje spomenike.  Podignut je spomenik Bošnjacima, Albancima,..

Red je da i Srbi branitelji također dobiju svoj spomenik u Hrvatskoj. Na tome spomeniku bi trebalo pisati, pa i ćiriličnim pismom: „Hrvatskim domoljubima, srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti, koji su svoj život položili na oltar Domovine Hrvatske u njenoj obrani od Velikosrpskog agresora!“. Kada bi postojao takav spomenik, a trebao bi, pitam se da li bi Pupovac i društvo i tada polagali vijence i cvijeće u nabujali Dunav? Bi li se usudili?

I sada, još nešto za kraj. Sretan sam što pripadam Domovini koja nikada u svojoj dugoj i burnoj povijesti nije poduzimala osvajačke ratove za teritorij drugih susjednih zemalja. Uvijek smo se i isključivo branili. Niti velika Turska vojna sila, koja je dolazila i do zidina Beča, nije nas nikada mogla u potpunosti pokoriti. Zato smo i ponijeli povijesni naslov “Antemurale Christianitatis” – Predziđe kršćanstva.

Ali, da je povijest nekako drugačija i da je moja Domovina Hrvatska poduzela, na primjer, osvajački pohod na, recimo, Srbiju, ja bih bio prvi koji bi pohitao u Beograd u njegovu obranu, i ništa ali, baš ništa, me odatle ne bi moglo potjerati. To sam, u najmanju ruku, očekivao i od svojih Srpskih prijatelja. Ali nisu.

Jedino veliki Bogdan Bogdanović koji je zbog svojih (pro hrvatskih?) stavova bio prisiljen emigrirati iz Srbije, u Beč, Austriju, gdje sam ga redovito posjećivao. Ali, veliki Bogdan Bogdanović je samo jedan. Živjeli!

Sretan Vam svima blagdan Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje! Da se nikada ne ponovi i da se nikada ne zaboravi !

Zoran Filipović

Zagreb, 17. studenog 2022.