Lijeva naša Hrvatska! Baš kako je to lijepo napisao D’Souza: “Odgovor je u tome da moraš vladati svim velikim megafonima kulture, od sveučilišta preko filmova do velikih medija“.
Ako ne riješiš tu “sitnicu“ onda si, bez obzira na to što si ratni pobjednik, u stvari veliki gubitnik.
Konačnu bitku za Hrvatsku neprijeporno je danas dobila ljevica. Iako nije željela državu bez Beograda, bez bratstva i jedinstva…dobila ju je na tanjuru, kako bi to “lepo” rekla Dragana Jeckov, zastupnica u Hrvatskom saboru, u kojem su se zastupnici po Ustavu RH dužni izražavati hrvatskim književnim jezikom.
Moj prijatelj Roman Binder je pomalo ljut pa kaže: “Da je Tito živ ne bi danas ovi lopovi na vlasti vozili tako skupe aute”. U načelu je naš Roman u pravu. Točno da je pokojni bravar imao 85 automobila, od čega 12 Cadillaca, 11 Mercedesa i dva Rolls Roycea.
Roman je još mlađahan pa se ne sjeća Plavog vlaka, broda Galeba, viletine u svakom glavnom gradu svake republike… Da je Tito živ svi bi oni bili “legitimni vojni cilj” nakon 5. kolovoza 1995. g. Dobro ne baš svi, oko 70% bi ih bilo valjda na Golom otoku, neki bi bili u Gradišci staroj… “obnavljali” “Lepu njihovu” nakon pokušaja “ustaša” da nam otmu državu koju smo stvorili na njihovoj krvi.
Da je Tito živ teško da bi Dodik posjetio rimskog papu i darovao mu ikonu svetog Save, najvećeg pravoslavnog sveca. Dva stručnjaka, papa i Dodik, malo su i divanili o kanonizaciji pok. kardinala Stepinca pa su se složili da je zajednička komisija najbolje rješenje. I meni se čini…
Još je davno Churchill rekao: “Aako postoji problem koji ne želim riješiti, odmah osnujem komisiju”.
Da je Tito živ ne bi Ivo Josipović morao trošiti svoje dragocjeno vrijeme i podučavati dr. Nevena Sesardića novijoj hrvatskoj vojnoj povijesti.
Ivu ljuti što je Sesardić diplomirao na zagrebačkom Filozofskom faksu, a da pritom nije prošao najelitniju školu postmodernog kulturnog marksizma kod profesora Milana Kangrge i njegovih povijesnih nasljednika Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i Ive Goldsteina.
Sesardić se ponaša kao da nikada nije čuo za kulturni hegemonizam. To vam je ono s početka kolumne o najvećem megafonu. I sad je Sesardić zapeo podučavati profesora kaznenog prava o tzv. presumpciji nevinosti. Zna Ivo povijest, a i pravo.
Pričao mu je još tata Ante o širokobriješkim fratrima kako “šarcem”, k’o Ante Tomić, šaraju po “oslobodiocima” 29. hercegovačke divizije, 2. crnogorskog korpusa, 9. dalmatinske divizije i 8. dalmatinskog korpusa. Sve bi to bilo lagano riješeno da znatno jače snage fratara nisu pružale prkosni opor “našim” divizijama i korpusima.
Uz 66 franjevaca likvidirano je sljedećih par mjeseci još 740 žitelja Širokog Brijega.
Da “oslobodioci” ne bi dalje morali trošiti streljivo u borbi “prsa u prsa” i pucajući franjevcima u leđa i potiljak, kao što to slikovito evocira major Protić, zvani Prota, “naši” su jednostavno promijenili ime Široki Brijeg u Lištica. Sve ostalo je povijest koju sada Neven Sesardić želi revidirati svojom retrogradnom presumpcijom nevinosti.
No, nemaju svi profesori takav retrogradni diskurs, kako to vole reći novinari Jutarnjeg i “Obzora”. Recimo, pravi liberalno-pastoralni profa s Berkeleya Herbert Marcus poručio nam je i zamolio nas da zapamtimo: “Nema slobode govora za fašiste”.
Zašto to kod nas ne bi vrijedilo, čude se Josipović, Goran Gerovac, Brane Pofuk, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Inoslav Bešker itd. Inoslav, inače zadnji partijski sekretar u posrnulom Vjesniku, čak je prestravljen.
On kao zadnji šef partije u Vjesniku njuši fašizam k’o ona kujica na Bajakovu drogu u sjedalima kamiondžija. “Fašizam je u naletu, a imigranti su samo izlika, kao što su to bili Židovi, Romi…”, kaže naš Inoslav. Ljuti ga i diže mu tlak na 300 don Damir Stojić, inače moj klijent, kao i Benedikt XVI. što ne vole Harryja Pottera, što je jako fašistički.
Talijanski vicepremijer Matteo Salvani po našem “partijskom sekretaru” Beškeru, vođa je ksenofobne i parafašističke lige te može “kupiti prnje”. Znamo već da “nema slobode govora za fašiste” pa onoga koga se dohvate Silvije Tomašević i Inoslav Bešker, naši medijski progresivci iz Rima, taj se više ne vraća. To su prvi skužili Hercegovci koji kažu: tko ode na studije u Zagreb ili u mostarsku bolnicu, taj se više ne vraća.
I tako najjači strah od “galopirajućeg” fašizma osjećaju bivši partijski sekretari koji su, nakon što se srušio Berlinski zid, sami sebe preko noći proglasili drvenim demokratima i policajcima duha, a zapravo su lijevi konfidenti koji zaboravljaju činjenicu da “slobode govora za fašiste” nije zaista bilo samo u vrijeme njihovog “komunizma s ljudskim likom”.
Doduše, u to “humano” vrijeme nije bilo slobode govora ni za koga drugog osim za rigidne komunjare. Opet problem s memorijom pamćenja ljevičara.
Još je davno Vergilije napisao: “Degeneres animus timor arquit” ili kukavne duše odaje strah.
Napokon dobra vijest za znanost u Hrvata. Za sve do sada izmišljene lijekove protiv karcinoma Ivan Đikić postao član Američke akademije. Živio sam više od šest godina u San Franciscu pa znam razliku između američkih i francuskih akademika. Tako je, uz Đikića, ove godine postala članica iste akademije i Michelle Obama, bivša prva dama. Uskoro će njenim putem i Hillary Clinton. Za Monicu Lewinsky još nema potvrđenih vijesti o kandidaturi.
Naravno, kod Hrvateka je na sam spomen titule američkog akademika zavladala neviđena euforija. Ni drugo mjesto u Moskvi nije izazvalo toliki ushit uz iskreni prijezir prema HAZU kojem naši ljevičari ne mogu oprostiti primitivni gaf što naš Ivica i Ivan Goldstein nisu upali među naše besmrtnike.
IMoja lijeva frendica Nada Stariješ, nakon “sretnog događaja”, u trenutku trijumfa i iskrenosti je kliknula: “Srami se HAZU!”. To su i zaslužili. Još iz vremena Slaveka Goldsteina, “jugoslavenskog pisca” kako se Slavek predstavio u Madridu, iako se jugo-strvina već davno raspala, HAZU je pokazao svoje “klerofašističko” lice. Usprkos drugarskoj pomoći akademika Silobrčića i Kaštele, naš Slavek koji je u Karlovcu završio tek srednju trgovačku školu nije se uspio probiti u povijesni razred HAZU.
No, to ipak ne znači da naš Ivan Đikić nije zaslužio ulaz među besmrtnike. Naime, još se nije uspjelo izmjeriti tko je više pljuckao na zločestog Donalda Trumpa – Đikić ili Akademija.
Sjećam se jednog TV javljanja iz Friska kad se budući akademik javljao domorocima u Lijepoj našoj tvrdnjom da je Hillary na korak do pobjede i ulaska u Bijelu kuću.
Svojedobno je “dragi Ivo” Sanader poklonio velebnu vilu u Splitu akademicima Radmanu i Đikiću. Uglavnom, nedugo potom su se naši “naučnici” posvađali i Đikić se povukao u osamu Njemačke, Švicarske i SAD-a. Spominjem taj dražesni detalj zato jer upravo danas, dok pišem ovaj subverzivni tekst, dr. Radman je u Washingtonu na svečanoj ceremoniji primanja u Američku akademiju znanosti. Onu istu u koju je tako trijumfalno ušao i Đikić. Samo godinu dana prekasno.
Svojedobno se naš “besmrtnik” istakao kao crna muha u čaši bijelog mlijeka kad se zajedno s nekolicinom dijalektički svjesnih drugova žestoko obrušio na prof. Pavu Barišića, tadašnjeg ministra prosvjete da je nesretnik plagijator, autoplagijator i crna ovca u našem (ne)bijelom društvu.
Kad se pokazalo da od toga nema ništa, naš je mister Đik odprhnuo opet u osamu Friska, a drugi “javni tužioc” Tomislav Janović, filozof, docent na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu, nezadovoljan što pravda nije pobijedila, vratio se na svoju katedru potpuno mirne savjesti.
I tako bi sve palo u zaborav da Hrvatske sveučilišne novine Universitas nisu 25. ožujka ove godine objavile vijest da je Matični odbor za polja filozofije i teologije oduzeo znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika Tomislavu Jonoviću zbog znanstvene prijevare.
Naš Tomo u tim masovnim etičkim denuncijacijama nije djelovao samostalno. Zlobni desničarski krkani kolokvijalno su ih nazvali “Specijalni odred moralne milicije”.
I opet se vraćamo na davno apsolviranu jednadžbu po kojoj funkcioniraju naši ljevičari: laži, laži pa će jednog dana ta laž postati i istina. Kako bi samo autor te izreke Joseph Goebbels trebao biti ponosan na svoje hrvatske ljevičare. Oni su ipak u dubini svoje boljševičke duše sretni i zadovoljni jer je za njih opasan prof. Barišić ispao iz vladajuće ekipe, a na njegovo mjesto je došla njihova istomišljenica. Sve se to zbilo na ponos i diku Đikića i Janovića.
Ivo Josipović sve više sliči raštimanom, ne klaviru, već TV aparatu. Umjesto da popravi sliku o sebi, on povisuje ton.
Veliki tjedan za katolike je počeo vatrom, a završio krvlju u Šri Lanki. Nova teorija o masakru u Šri Lanki čini se nekako poznata. Kao da su joj autori Klasić, Jakovina i Josipović. Uzrok svirepog krvoprolića od 359 mrtvih i oko 500 ranjenih je osveta za nedavno masovno ubojstvo na Novom Zelandu.
Dana 15. ožujka ove godine u dvije džamije u Christchurchu ubijeno je 50 ljudi od strane bolesnog radikala. “Osvetnici” su, u dobro planiranoj paravojnoj akciji, što ubili što ranili više od 800 ljudi. Ne podsjeća li vas ta perverzna simetrija na naše ultra lijeve povjesničare. Bleiburg, Križni put, Huda jama, 1.700 jama punih ubijenih u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, sve je to bila samo osveta za Jasenovac. Najprije osveta za 700.000 tisuća ubijenih, pa se ta prijesna laž stabilizirala na 83.000. I nakon tih spornih 83.000 nakon završetka Drugog svjetskog rata, po zapadnim izvorima, u Hrvatskoj je ubijeno 570.000 ljudi i to bez suda i presuda.
Sad imamo mlade boljševike koje nam je podario Filozofski faks u Zagrebu s jeftinom teorijom o tobožnjoj osveti. Pustimo na stranu očiti nerazmjer u oba slučaja. Zadržimo se samo na elementarnom sramu. Fratri na Širokom Brijegu poubijani su metkom u potiljak…
Tuđmanov ministar vanjskih poslova, koji ga je neposredno nakon smrti primitivno napao u razgovoru za Pukanićev Nacional, na promociji svoje knjige okupio je gotovo cijeli državni vrh. Ni Predsjednica, ni Premjer, ni Predsjednik Sabora “pojma nemaju” što je Granić govorio o tek umrlom Tuđmanu.
Ploveće kazalište s prikazivanjem Granićeve bolje prošlosti se nastavlja. Došli su i JNA generali koji su se priključili Hrvatskoj vojsci. Iva Boban Valečić je euforična: “Došli su Kolinda, Jandroković, Plenković, Sessa, ministri, saborski zastupnici, veleposlanici, gospodarstvenici, ugledni odvjetnici, umjetnici…“.
Potpuno je zaboravljeno i prešućeno bez trunka srama sve Granićevo ranije pljuvanje po mrtvom predsjedniku, snimka s Mirogoja kad dogovara podjelu “pola meni, pola tebi, pola Bagi”, nestale slike iz ministarstva itd.
Hrvatska je doista zemlja nemogućih mogućnosti. Stendhal se nije mogao odlučiti pa je napisao “Crveno i crno”. Hrvatska se između crnog i bijelog u hipu odlučila za crno. Gledam faksimil na fejsu. Osobni doktor Milke Planinc kaže: “Bakarićeva je ideja bila da me nakon slamanja Maspoka postavi na čelo SKH. Tito me tada nije poznavao”.
Vrhunac karnevala bio bi dolazak Ante Gotovine, ali on je ipak izostao s tog derneka.
Jedan od sudionika bljutavog vodvilja drugi mi je dan rekao: “Došao bi i Ante, ali je nešto obolio“. Isti dan sam vidio generala na nekoj fešti na TV. Dokaz više da ipak netko ima obraza i muda na ovoj ljigavoj i pokvarenoj političkoj sceni na kojoj je na žalost sve postalo relativno i moguće.
Relativno kao i ovaj zgodan vic koji je na fejsu objavila Suzana Bandaković: Doktor je pacijentu dao najviše još godinu dana života. Očajan, pacijent izvuče pištolj i ubije doktora. Sudac je bio puno bolji. Dao mu je petnaest godina.
Dobre vijesti iz BiH. Jozo Pavković: “Uvode se “rezervisti” u BiH. Sve podsjeća na 1991. g.”. Papa u Sarajevu ni jednom riječju ne spominje Hrvate. Dodik mu se zato ovih dana zahvaljuje u Vatikanu.
Dubrovnik je navodno postao tako skup da čak i Ronaldo dolazi u predsezoni…
Ivica Šola piše: eto opet ironije povijesti. Četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan je bio ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu koja će moći primiti 3.000 vjernika. Crkve gore, džamije niču…“.
Naklada Ljevak izdala je knjigu Hrvoja Klasića. E, da je naš Hrvojica izdao samo knjigu….
Nakon svega što sam danas napisao siguran sam kako će se profesionalni pljuvatelji, i to uvijek oni isti, oglasiti na svih pet portala koji ponedjeljkom prenose ovu kolumnu. Ti udbaško-orjunaški otpaci su poseban impuls mom desničarskom radu jer su njihove bljezgarije znak da imaju zadatak…koji je za njihov kvocijent malo pretežak.
Elbert Hubbard je jednom napisao: “Ako želite izbjeći kritiku nemojte činiti ništa, nemojte govoriti ništa i budite ništa.
Foto:press
