Zvonimir Hodak: Antife su glasne samo u miru, u ratu su kukavice

Non pasaran! Legendarni uzvik Dolores Ibarrui koji je iskovala u vrijeme španjolskog građanskog rata postao je papagajski slogan naših dragih jugonostalgičara, orjunaša i represivnih komunjara.

Povijest nas uči da je Francisko Franco itekako prošao. Da je Španjolsku izvukao iz ralja Drugoga svjetskoga rata te iza sebe ostavio stabilnu demokratsku monarhiju. Kod nas  su 22. lipanj i 27. srpanj su dani kad oni koje je pok. predsjednik Tuđman (ne bez razloga) nazivao “stoka sitnog zuba“ doslovno podivljaju od rojeva nacionalističke obadi.

Hrvatski branitelj tipa Zorana Ercega poručuje biskupu Košiću: “Zaklat ćemo tebe i sve takove idiote uskoro.“ Gordan Bičak je također “branitelj“ i poručuje: “Bit će krvi i padat će glave“ ako netko pokuša skinuti tablu s imenom Tita.

Član SDP-ove mladeži iz Dubrovnika je, ne tako davno, na svom Facebook profilu, a povodom pada MIG 21 kod Velike Gorice, napisao:

“Šteta što nije pao 5. kolovoza na Čavoglave“. U slobodarskom Splitu osnovana je VeDRA, zajednička udruga antifašističkih boraca i branitelja iz Domovinskoga rata. Pjevale su se pjesme koje su tobože pjevali i antifašisti i branitelji u Domovinskom ratu. Evidentan je to dokaz kako 30 % lijeve Hrvatske smatra ostatak od 70 % desne Hrvatske za 100 % idiota. Ako ćemo iskreno, donekle su u pravu.

I Thompsonove “Čavoglave“ je antifašistička pjesma. S tom pjesmom na usnama borili su se četiri godine protiv crnih četničkih i crvenih JNA fašista.

Prisjetite se snimki iz tragične vukovarske epizode. Četnici i JNA, naoružani do zuba, “pobjedonosno“ vode zarobljene starce, žene i djecu noseći plavo, bijelu i crvenu zastavu s crvenom zvijezdom u sredini. Zločinci sa svojim barjakom. Vukovar 18. studenog 1991. g., Šuma Brezovica kraj Siska 22. lipnja 2017.g. Opet ista “vukovarska“ zastava. Ministar policije pun pijeteta gleda zastavu.

Zamislite neku veteransku proslavu u Rusiji, Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Poljskoj ili Češkoj i tipa s crvenom zastavom na kojoj je svastika. Ona poljudska svastika. Ista zastava pojavila se i u Zagrebu kad se “branilo“ Titov trg od povampirenih fašista. Istu zastavu možete svake godine vidjeti na tradicionalnoj vampirijadi u Kumrovcu. Četiri godine su pod tom zastavom klali, žarili i palili od Vukovara do Dubrovnika, a sada HRT prenosi i pokazuje te iste tipčine sa jugo-zastavom bez bilo kakove ograde.

I koja je razlika između zastave Trećeg Reicha, ustaške zastave i jugoslavenske zastave? Ako se gleda po počinjenim zločinima tih režima, suštinski je nema, osim što bi za prve dvije završili u Remetincu, a za treću vas nitko neće ni po prijeko pogledati. I to je Hrvatska! Članica NATO saveza i EU.

Čitam na fejsu: “Egipćani su 2.500 godina prije Isusa gradili piramide. Francuzi su 1896.g. otkrili penicilin. Englezi su u JAR-u 1967.g. transplantirali srce. Amerikanci su 1969.g. šetali po mjesecu. Škoti su 1996.g. klonirali životinje. A Hrvati 2017.g. raspravljaju i svađaju se je li masovni ubojica i diktator zločinac ili heroj. Možda bi trg trebalo preimenovati u jednu kompromisnu varijantu koja ovih dana kruži u ognjištarskim krugovima – Trg žrtava maršala Tita.

Već pomalo legendarna Sisačka Dolores Ibarrui, Kristina Ikić Baniček je podvukla crtu. “Ne može se biti antifašist prema potrebi, ili si antifašist ili si fašist” bubnula je Ika i ostala živa. Analogno toj partijskoj mudrosti, svi mi koji ne mislimo kao Ikača, Lovrićka, Rudanica, Snježana Banović, JugoSlavenka Drakulić

i slični likovi smo fašisti. I tačka!

Zanimljiva je kao osoba drugarica Snežana Banović koja je preko noći postala sveučilišna profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Evo što ona može “priučiti“ svoje studente. ”U zadnjih 25 godina uklonjeno je 220 spomenika kojim se obilježavalo antifašističko sjećanje. Trg maršala Tita je jedina ostavština uz poneku ulicu…

Vjerujem da svi znamo danas da postoje linije s kojih se ne ide i postoje crte s kojih se ne uzmiče. Ta je crta danas ovaj Trg koji je ime maršala Tita nosi to ime 71 godinu i nosit će ga barem još 10 put toliko”. Snježana je optimist što u prijevodu znači loše obaviješteni pesimist. Evo još jedne nepročešljane misli naše Sneške: “Grad koji se srami svoje partizanske prošlosti osuđen je na zaborav, zapravo na smrt“.

Ne odgajaju nam studente samo Jakovina, Markovina, Klasić, Perica nego i Sneška. A što ako studoši jednog dana doznaju da najtužniji Božić u povijesti, Božić 1945. g. nije dočekao svaki šesti stanovnik Zagreba. Tada, te barbarske godine, Zagreb je zaista bio osuđen na smrt. Na Trgu maršala Tita uspješno nedavno je organiziran, i kako to priliči fanatiziranim kriptokomunistima, održan “Skup za obnovu Jugoslavije“.

U Zagrebu, Dubrovniku, Šibeniku prijetnje klanjem, krvlju, ratom… Kreštavi, zapjenjeni, loše savjesti i memorije. Prebrzo su zaboravili 5. kolovoza 1995.g. Sjećanja na Tita, Rankovića, Staljina budi u njima ponos i slavne dane obračuna s razoružanim i zarobljenim fašistima. Opet se pjeva “Po šumama i gorama“, ”O’j Mosore, Mosore”…

Prijeti se klanjem, krvlju itd. To je u stvari tipičan boljševički recidiv. Kako kaže jedan “fašist“ na fejsu: “Ako izazovete neki ratić, past ćete za satić..“ I to je sva istina. Sve bi opet ostalo na jezičinama Ike Baniček, Sneške Banović, Vedrane Rudan, Marijane Mirt, Rade, Sanje, Jelene Lovrić…

Muški bi opet u zavjetrini mijenjali imena i prezimena, a kad bi sve, nakon nove Oluje, palo u zaborav opet bi malo zaprijetili svećenicima klanjem te se busali u prsa junačka nadajući se da su im traktori u voznom stanju.

Zapamtio sam ovih dana jednu apsolutnu istinu, ali nažalost nisam zapisao autora. “Svaki pošteni antifašist mora biti i antikomunist!“

I dok skupovi za Jugoslaviju niču k’o “tisuću cvjetova“ u Mao Ce Tunga, moji rigidni istomišljenici sanjaju o BRE-EXIT-u. Da jednom i mentalno i intelektualno okrenemo leđa Banovićki, Tomiću, Dežuloviću, Gerovcu, Pofuku, Lovrićki i ostalim apologetima BRE okupacije od 1918.g. pa do danas. Politika, mediji, kultura, način razmišljanja, kompleks manje vrijednosti za koji sam bio gotovo siguran da je kao mokrom krpom obrisan nakon Bljeska i Oluje. BRE-okupatori su nas 45 godina uvjeravali o našem organskom fašizmu kojeg se ne možemo nikada riješiti. Povijest, osim njihove BRE-povijesti, ne priznaju.

Jedina zemlja koja je u Drugom svjetskom ratu bila oficijelno fašistička je Italija. Koja je 1943. godine kapitulirala iako je bila fašistička od 1925.g. pa do 1943.g. Nakon kapitulacije nije bilo ni Hudih jama ni križnih putova. Musolini, njegova ljubavnica i istaknuti fašisti su odstranjeni.

Preci ovih koji ovih dana divljaju po RH nastavili su nakon kapitulacije Italije pa sve do danas obračun s tobožnjim fašistima. I danas zavijaju po Splitu “Po šumama i gorama“ (plagirani marš iz Sibira iz doba carske Rusije) kao  što nas informira Mario Profaca na fejsu.

Mađarska i Finska također su imali režime slične Hrvatskoj. Jeste li čuli o  1.770 jama u tim zemljama? Kvisling je strijeljan, i to bi bilo gotovo sve.

U RH 2017. godine rasplamsava se borba protiv hrvatskog fašizma. On je po mišljenju Roberta Bajrušija, Kristine Ikić Baniček, Snežane Banović, Borisa Vlašića, Gorana Gerovca, Ante Tomića za četiri godine tako razvio i metastazirao u hrvatskom političkom biću da ga je skoro nemoguće odstraniti. Osim ako se operacija ne dodijeli iskusnom kirurgu dr. Manoliću koji će fašiste operirati – srpom i čekićem…

Čitam Robija Bajrušija, dostojnog nasljednika Ive Pukanića. Otrcan članak, otrcani argumenti te stare ofucane laži:

“Da nije bilo NOB-a ili antifašističkog pokreta, Hrvatska bi 22.lipnja 2017.g. dočekala u kudikamo užim granicama nego što je to danas, bez Rovinja, Pule, Rijeke…“

Ako mislite da Robi nikada nije čuo za Rapall, gradić blizu Genove gdje je 12. studenog 1920.g. potpisan tzv. Rapalski ugovor, onda se varate. Sve to Robi zna, ali se kao i obično pravi mutav. O tome da je Kraljevina SHS prepustila Kraljevini Italiji tog izdajničkog dana dio hrvatskog teritorija, pisao barem deset puta. Sve ono pa i malo više od toga, što je Pavelić “poklonio“ Musoliniju  Rimskim je ugovorima od 18. svibnja 1941.g. već bilo Italiji poklonjeno 12. studenog 1920.

Točno ono što je Duce u Riječkom kazalištu 20. prosinca 1918.g. tražio od saveznika iz Prvog svjetskog rata je i dobio. Prema tome, dragi Robi, mogao je Pavelić Rimskim ugovorima deklaratorno pokloniti Musoliniju i Palermo kad je on i tako već bio talijanski.

Hajmo sad malo čvrstom linijom vaših laži. Italija je kapitulirala 1943.g. pa  je “herojska JNA“ pod hitno, kao pobjednička vojska, na juriš osvojila sve ono što je NDH poklonila Italiji. Malo morgen! Tek kad su saveznici dobili rat vaš Maršal je otišao u politički šoping u Trst, ali mu je Churchil rekao ”no, no!” i hajde natrag na brdoviti Balkan.

Te jugo-farse o Titu koji je sve to vratio matici tj. Jugoslaviji možete objesit mačku (Jože Horvata) o rep. Raspitajte se o nekim svećenicima iz Istre koji su u savezničkim komisijama odradili lavovski dio posla. Pogledajte malo i memoare Vladimira Velebita. Ali kako bi rekli u Bosni: ”sve je to džabe”.

Ljevičari će tu mantru po tisuću puta ponavljati do iznemoglosti. Uostalom, ”laži, laži pa će jednog dana ta laž postati istina” umotvorina je jednog socijaliste odnosno nacionalsocijaliste – Josefa Goebbelsa.

Uostalom, do 22. lipnja i odlaska “prvog partizanskog odreda“ u šumu, fašisti Hitler i Staljin već su debelo dijelili plijen. Poljska je već bila podijeljena, Austrija pripojena, a Čehoslovačka anketirana. Baltičke državice progutala je Rusija.

Partizanskih odreda bilo je u Poljskoj znatno ranije od ovog sisačkog. Navodno su Vlado Janjić Capo i drugovi htjeli otići u šumu znatno ranije i dignuti ustanak, ali se pojavio nerješiv problem: u to vrijeme je u šumi Brezovica bio lugar neki neotesan tip koji je strogo zabranio Capi, Marjanu Cvetkoviću

i ekipi da se šetkaju po šumi. Tek kad je Hitler izdajnički prekršio pakt između Molotova i Ribbentropa od 23. kolovoza 1939.g., kojim su Hitler i Staljin počeli dijeliti Europu, imperija je odlučila uzvratiti udarac.

Sklopljen je novi pakt s lugarom iz Brezovice i drugovi se uputiše u šumu. Dobro, tamo nije bilo ustaša. Oni su uglavnom boravili po gradovima. Ali je zato bilo znatno sigurnije. K’o da danas ISIL šalje svoje teroriste u šume da se bore protiv nevjernika. Ukopaju se u grmlje i čekaju da se fašistički nevjernici pojave..

Ali ne bi zatucani lugar zakočio povijesnu pobjedu komunizma da je tada na tim prostorima vladala željezna drugarica Kristina Ikić Baniček. Večernjakov Zoran Vitas je oduševljen. Strelica gore za Ikaču! On je vidi već kao novu šeficu SDP-a. Kraj žive Milanke. Najprije nas je podučila da ako nismo antifašisti onda smo sasvim sigurno fašisti. K’o da je rekla “vani je hladnije nego noću.“

Bandić je dobio drugarsku kritiku: “Licemjerno dolazi tu među nas i polaže vijence, a nagrade daje ustaškom falsifikatorima kao što je Sedlar“ poručuje željezna lady kako joj tepa Zoran. Obzirom na slike iz tiska nekako dvojim da je Ikača osobno bila u “prvom“ odredu 22. lipnja 1941.g. Ili se bar tako ponaša, pa ako prođe prođe. “Licemjerno dolazi među nas“.. koji smo dignuli revoluciju.

Možda se uvrstila umjesto Bobetka koji je drugove kasnije malo razočarao. I tako, bez obzira na “briljantnu“ biografiju, rušilački elementi iz sisačke policije podigli su optužni prijedlog, ali zbog omalovažavanja policije. Ili tako nekako. Srećom, na proslavu “odlaska u šumu“ stigao je i novi ministar policije Davor Božinović. I k’o da je čarobnim štapićem dodirnuo policajce oni su optužni prijedlog  odmah povukli i najdublje se ispričali drugarici Ikači.

Dokaz da HDZ ne koalira uspješno samo s HNS-om. Ne znam samo kako će proći “ustaški falsifikator“ Jakov Sedlar koji je dobio nagradu grada Zagreba umjesto Olivera Frljića. Možda sad njemu uvale optužni prijedlog pa neka falsificira našu “herojsku prošlost“ u Remetincu.

Pametni Horacije je rekao: “In silvam ligna ferre“ ili uzaludan je posao nositi drva u šumu. Dobro da to nije znao Capo…

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. KŽ-215 /17 izmijenjen je oblik polaganja jamčevine na način da se radi osiguranja iznosa od 2.500,000,00 kuna u korist RH, na ime jamčevine određuje uknjižba založnog prava (hipoteke).

Radi se, naime, o kaznenom djelu iz čl. 110 K.Z. Jednostavnije rečeno, umjesto dva i pol milijuna kuna optuženiku je odobreno da dade nekretnine pod hipoteku. Kad mogu na taj način plaćati Mamić i Pripuz onda, po mišljenju Županijskog suda, može i okrivljenik u ovom predmetu.

Tužiteljstvo iz još nepoznatih razloga ulaže žalbu. Branitelji, odvjetnica Sanja Dozet i Mario Gerstner, poveseliše se kad su 16. lipnja u e-spisu Vrhovnog suda Hrvatske pročitali da je žalba Državnog odvjetnika odbijena kao neosnovana. Obradovali su i optuženika u Remetincu, ali potom je uslijedio šok. Došao je pismeni otpravak odluke kojom se prihvaća žalba Državnog odvjetništva. Zamislite lice okrivljenika koji je u pritvoru više od godine dana. Ništa manje zbunjena nisu bila ni lica branitelja…

Dignitet VSH trebaju čuvati svi. A naročito sam VSH. Ne znam tko je lansirao floskulu o “retardiranom pravosuđu“…