ZVONIMIR HODAK: Arsen je ’91. pjevao ‘Moja Domovina’, što je tada pričao Balašević

“Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre koja je u cijeloj toj situaciji bila apsolutno bez emocija.  Kod uhvaćenih ustaša, kod oslododilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj”.

Arsen i Đorđe su dvije biografije, dvije sudbine, tipične za postjugoslavensku Lijepu našu.

Arsenova smrt nije izazvala ni 10 posto odjeka u odnosu na Đoletovu. “Otišao je najbolji među nama…”, “Otišla je Mira Furlan, pa sad Đoka”, itd.

Jutranji i Večernji na naslovnim stranicama liju suze za Đorđom. HRT istu večer reprizira zadnji Balaševićev koncert u Puli. Tog dana poginuo je naš heroj Damir Tomljanović-Gavran. O njemu na J(H)RT ni slova. Pofuk i Gerovac su u komi zbog Balaševićeve smrti.

Koji ponos i  patos pomiješan s bolesnom jugonostalgijom. Ispraćali su generacije u JNA!? Onu JNA koja nas je 1991. g. okupirala, poklala i razrušila. Kojom to pjesmom? Sjećam se samo jedne pjesme kojom su se oni koji su nevoljko išli na odsluženje vojnog roka (a takvih je bilo najviše, osobito među studentima) opraštali od svojih: “Oj, je***te vojni referente, što me dadne dalje od Dervente!”

Međutim, sjećam se i pjesme nekih koji su valjda s radošću odlazili na odsluženje vojnog roka: “Rado ide Srbin u vojnike, gde zelene bere lovorike…“ Prema tome, evidentno je da je, u vrijeme kad je Balaševićeva JNA jurišala na Hrvatsku i Sloveniju, on bio za taj crni scenarij. Sjetite se samo njegove cinične pjesme Slovencima “Laku noć, Janezi”.

I da rezimiram. Što je to u povijesnoj naravi Hrvata, koji nikada u povijesti nisu vodili osvajačke ratove prema drugim zemljama, da glorificiraju osobu koja ima takav stav prema našoj nacionalnoj svetinji, a Vukovar to jeste? Zar je taj poltronski narod već zaboravio parole “Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klat’ ćemo Hrvate!”? I klalo se, ranjenike u bolnici, na Ovčari, čak i 16-godišnje “ustaše“, 30.000 ljudi je bilo odvedeno u koncentracione logore gdje su mjesecima premlaćivani i gdje su čistili WC školjke jezicima.

Nakon 5. kolovoza 1995. g. bio sam siguran da je s poltronima, Jugoslavenima, orijunom, komunjarama, udbašima i sličnima definitivno gotovo. Ali, kako kažu Francuzi, ”da, da, da ne bi!”. Za “jugonostalgičarski” virus još dugo neće biti izumljeno cjepivo. Barem ne za Hrvate. Tragikomične scene opraštanja od Đoleta moguće su samo u moralno opustošenoj zemlji k’o što je Hrvatska. Histerično pokazivanje u stilu “viđe, još nas ima…” to je i pokazalo.

Ljubitelj Tita i JNA baca “liberalnu, zelenu, lijevu i jugonostalgičarsku Hrvatsku u trans do sada neviđenih razmjera. Ova histerija oko smrti Đorđa Balaševića pokazala je zorno koliko ih još ima, koliko je novih među njima. Izvrstan pjesnik, sjajan skladatelj i ispodprosječam pjevač. Žalosno je da, kad su otišli Arsen Dedić, Oliver Dragojević i Kićo Slabinac, svi oni zajedno nisu uzburkali ni dio strasti “ožalošćenog naroda“ kao odlazak Đole. To na kraju krajeva ne govori samo o iznimnoj popularnosti samog pjevača.

To prvenstveno govori o onome o čemu pišem godinama. O zagađenoj medijskoj sceni u državi. O državi gdje je 90 posto medija miljama lijevo od lijevog centra. U kojoj je Tito još uvijek “maršal na bijelom konju”. Mediji koji, kao i Balašević, smatraju da se u Vukovaru dogodio obračun Jugoslavije s ustašama, koji ne spominju, već zaobilaze, kao da se radi o koroni, jezivu pjesmu koljača “Slobodane, šalji nam salate…”. Zato tko mari za nekog Gavrana, hrvatskog heroja koji je poginuo na isti dan kad je umro i naš Đole, a kojeg su od čitavog klanja u osvojenom Vukovaru najviše fascinirale časne sestre bez iskazanih emocija. On ih je imao, za neke i previše.

Njegova smrt ima dimenziju polarnog svijetla. Svjetla koje je osvijetlilo sve njegove štovatelje, ali i ogroman broj “the walking dead jugovića”. Jugoslavija, bilo kakva, ali Jugoslavija, pred vratima je. Tuđmanova teza o 20 posto onih koji će žaliti za Jugom definitivno pada u vodu. Hrvati, ratni pobjednici, uskoro će u svojoj državi predstavljati šutljivu manjinu.

Evo jedne obećavajuće vijesti. Vlada je odlučila da će umjesto povećanja mirovina umirovljenici dobiti slobodne dane.

Ima i dobrih, vedrih i zgodnih epizoda u odnosima s našim dragim komšijama. Novi poglavar SPC u Hrvatskoj postao je donedavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić. Poznat je i popularan po srpskoj narodnoj pjesmi koju je mitropolit otpjevao jednog lijepog dana u Chicagu: “Što se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi“.

Živnuli su i naši javni djelatnici. Iz usta im ispadaju samo bomboni o novom patrijarhu. Silvije Tomašević šalje sjajnu “vest” direktno iz Rima: “S Porfirijem na čelu SPC-e bliži je Papin pohod Beogradu”. Napokon je krenulo. Kad Porfirije zapjeva Papi na Terazijama, kod nas će ostati samo “kato-lička“ crkva. Bit će zadovoljni samo moji Ličani. U prvom govoru Porfirija sve pršti od zdravog i čvrstog optimizma. Da nas malo pogladi po glavi, Porfirije kaže: “Hrvatska je postala moja druga domovina”. Nekako mi se taj sirenski izraz učinio poznatim.

Da, sjetih se. Negdje u ožujku, pet mjeseci prije Oluje, Glinu je posjetio Porfirijev gazda Aleksandar Vučić i proglasio okupljenima da je došao u svoju drugu domovinu. Možda malo drugačija sintaksa, ali u načelu isto: “Srpska Krajina i Glina nikada neće biti Hrvatska i ovdje ustaška vlast nikada više neće doći“ .

Uglavnom, kanonizacija Alojzija Stepinca, srpskog dragovoljca na Solunskoj fronti, više nije ozbiljna tema. Ni korona nam ne može pomoći. No, možda nam može ozbiljno pomoći Boris Milošević, potšredsjednik Vlade RH. Hrvatsku je od srpske agresije, prema nekim relevantnim podacima, branilo aproksimativno oko 10.000 Srba. Jedan od njih je bio i otac Borisa Miloševića. Formalno on je sin hrvatskog branitelja.

Nakon Oluje ubijena mu je baka. No, daleko važnije u ovoj priči je vokabular i način kako Milošević vidi sebe u Plenkovićevoj Vladi. Barem ja još nisam primijetio ništa agresivno i arogantno u njegovom izražavanju. Nema kod njega ustaške paranoje, pozivanja na vjekovna prava njegovog naroda i slično. Napisao sam već bezbroj puta: Srbi u RH objektivno ne predstavljaju ozbiljan remetilački faktor za demokratski razvoj ove države. Ako imaju politički profil Borisa Miloševića, problema će biti znatno manje.

Ono što Hrvatskoj ne da da postane normalna srednjoeuropska država su vulgarne gomile jugonostalgičara, kriptokomunista, orijunaša i raznih drugih mrzitelja svake hrvatske države. Iako su davno izašli iz Juge, ona je još u njima. Ne pomaže ni egzorcizam. Uz sve ostalo, plaćamo im svake godine na ime “demokratskih standarda“ teške milijarde.

Klasičan primjer takvog “uvlačenja“ je razgovor deklariranog Jugovića Josipa Šarića na RTL-u sa srpskim predsjednikom Vučićem. Jedva da se usudio postaviti pitanje nestalih, minskih polja… Vučić, videći koga su mu poslali, nije se ni potrudio dati bilo kakav ozbiljan odgovor. Samo je općenito rekao: “Želim da pronađemo svakog nestalog Hrvata i ne želim ni na koji način sakriti ni jednog zločinca…“.

Bravo, Josipe! Sad smo mirni. Vučić osobno stvarno nije sakrio nijednog zločinca. Umjesto njega to radi Vrhovni sud Srbije. U suđenju za zločin u Lovasu, gdje je Balaševićeva JNA 1991. g. skupinu od pedeset i jednog mještanina natjerala u minsko polje, pri čemu je poginula dvadeset i jedna osoba, Vrhovni sud Srbije je za tih dvadeset i jednog ubijenog osudio zločince iz JNA na dvadeset i tri godine zatvora.

Naš Josip vjerojatno nije ni načuo za taj morbidni zločin. Da slučajno i jest, Vučić bi ga vjerojatno lako uvjerio kako se radilo o nesretnom slučaju. Dvadeset i jedan put za redom… Naravno, druga je priča, o kojoj svi šute, zašto je RH, kao ratna pobjednica, prepustila Srbiji suđenja za ratne zločine u istočnoj Slavoniji. Imaju li ti zločinci ime i prezime? Jesu li to takvi tipovi koji još vjeruju kako je NASA-in rover, poslavši prve slike s Marsa, poslao i jednu na kojoj se jasno vidi kako na nekom brežuljku piše TITO?!

Svidio mi se jedan komentar na Fejsu: “E, moj Dostojevski, lako je bilo napisati idiota u tvoje vrijeme. Danas bi to više bilo kao popis stanovništva…”

Naravno, što će biti s ovom državom, pitat će se valjda ponešto i oni koji su je stvarali. Oni koji nemaju pozive da sudjeluju u “Otvorenom“, koje ne pitaju za komentar političkih zbivanja, te koji nisu zanimljivi ni RTL-u, ni TV Novoj, ni HRT-u. Takvi, za sada, samo gledaju i slušaju “mudrosti” Dare, Dane, Drakulićke, Jergovića, Goldsteina, Jakovine, Klasića, Markovine, Krausa, Pupovca, Mesića, Frljića, Rudanice, Josipovića… Njihova istina je ujedno i medijska istina. Uzmimo samo scenaristicu Dare genocidare Natašu Drakulić kojoj je “genocidna“ Oluja bila pragmatičan razlog da 1995. g. traktorom napusti, u ono vrijeme još Titovu Korenicu, te ode u slobodarski Beograd.

Osim tog scenarija, kojim je doživjela debakl, Nataša je imala i neke druge atraktivne opcije, ali ih nije iskoristila. Naime, Korenica je moja općina. Moja rodna kuća je u zaseoku Sertić Poljana u Nacionalnom parku Plitvička jezera. Upravo iz Korenice krenule su “komšije“, zajedno s JNA, te pkolile Sertić Poljanu. Najprije su opljačkali sve što su našli, a zatim tenkovima sravnili sve kuće sa zemljom.

Dobro, bio rat je i nije iznenađujuća reakcija “ugroženih” Srba. K vragu i kuće! Ali kvaka 22 je u nečem drugom. Svi žitelji iz Poljane, znajući što ih čeka, pobjegli su, osim nekolicine starih, nemoćnih i bolesnih, koji su smatrali da oni ne predstavljaju “legitimni cilj” po teoriji Iva Josipovića. Kad su pokušali izaći iz kuće i predati se komšijama, ovi su ih rafalima potjerali natrag u kuće, a kuće i njih žive zapalili.

Već sam više puta pisao o tom ”herojskom” činu pa me čudi da Drakulićka nije iz toga napravila scenarij pod naslovom “Lepo gore lepa ustaška sela”. Kad sam prvi ili drugi puta pisao o tom morbidnom zločinu, javio se, za divno čudo, Žarko Puhovski, davši do znanja kako zna za taj događaj. Međutim, nakon toga – pojeo vuk magare.

“Talentovana” Nataša nije morala tražiti inspiraciju za Oscara u davnim događajima iz Jasenovca. Mogla ju je naći u nedavnoj prošlosti u svojoj općini – Titovoj Korenici.

Moja Sertić Poljana je zaseok, malo selo,pa sam ja, stoga, ”mali” seljak. Međutim, samo osam kilometara od Poljane je veliko selo – Saborsko. Tamo su “veliki” seljaci. Saborsko je dugačko 14 kilometara. Tu je za Natašine drugare bilo “tehničkih problema”. Trebalo je zapaliti i srušiti sve kuće uz cestu dugačku 14 km. Ali oni su to u trenu prebrodili i srušili cijelo selo te ga zapalili. Lepo gore, lepa i dugačka sela…

Katoličku crkvu su digli u zrak. Groblje su minirali. Dana 12. studenog 1991. g. ubijeno je 29 seljana koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći u šumu iz sela. Tri su se dana izbjeglice iz Saborskog provlačile po okolnim šumama dok se nisu dokopali Bihaća. Tada su autobusima bili prebačeni u Hrvatsku. Većina više nikada nije vidjela svoje četrnaest kilometara dugo selo. Mnogi će se zapitati, zašto gnjavim s lokalnim tragedijama? Sve je to opisano od Tolstoja pa nadalje. Isključivo zato da ukažem na balkansku dvoličnost i hipokriziju.

Žele se proslaviti u velikom svijetu velikim, ali lažnim temama. Kao, pokorit će Ameriku i Englesku s Darom, ali prešutjet će kako se kod nas spaljivalo žive starce i palilo velika i mala sela. Sve to pažljivo prati i uveličava lijeva medijska falanga. Navodno je Miljenko Jergović dao Nataši Drakulić ideju za film i scenarij o genocidari, što je ujedno i dokaz da naši falagisti ne samo prate, nego i aktivno sudjeluju u formiranju lažne ili “fake” povijesti na “ovim prostorima“.

Smrću talentiranog  Jugoslavena Đorđa Balaševića počela je i neka vrsta popisa stanovništva. Koliko je nas, a koliko njih! Mi imamo srce i svoju državu, a oni imaju mainstream medije i sadašnju vlast. Ali… Bit će još izbora. Svibanj je blizu. “Situation is full of drama”, rekli bi naivci. Odoh spavati…

Kažu na Fejsu da se najbolje spava s vlastitom ženom! Sve druge te tjeraju na seks!