Evo kakve se sve političke sudbine mogu naći u Lijepoj našoj ili Lijevoj njihovoj. Suđenje u Zambiji je udarna tema u Večernjaku. “Hrvati vidjeli djecu i plakali, Pernar umalo završio u zatvoru”. Tako mu i treba kad je svjedočio protiv naših. U “ono vri’me” naš je Stipe svjedočio protiv ‘Rvatcke i završio na Pantovčaku. Na punih deset godina. Stoički je sve izdržao. Za to treba imati muda, mislim na ‘Rvate.
Srbima je lakše. Njihova premijerka Ana Brnabić je prototip pravog Srbina. Kur*i se, a nema muda. Poljaci pak imaju muda. Odlučili su srušiti oko pet stotina spomenika iz doba komunizma.
Kod nas se opet održao “bal vampira” u Kumrovcu. Prethodio mu je “veliki škandal”. “Reakcionarni” članovi Domovinskog pokreta su, na zaprepaštenje “mladih” iz svih dijelova bivše Juge, prekrili ceradom Titov spomenik u Kumrovcu. Da se čovo ne prehladi na ovim kišama. To je, drugovi, izdaja! Kako je naš drug Robert Bajruši mogao u Jutarnjem izljev ljubavi mladih iz čitave Juge ismijati nazivajući to “penzionerskom norijadom”?
Da se netko usudio to reći dok je “Stari” još bio živ, to bi bila “muda godine”. I tako svake godine na tzv. Dan mladosti svjedočimo novim poplavama ljubavi za starom kurvom Jugom. I dobro kaže Milan Ivkošić u “Tjednoj inventuri”: “Za tolike zločine nema tako velike cerade.” Ma ljudi dragi, toga nema nigdje. Kod nas je stalno na djelu nova varijanta “povratka otpisanih”.
Mi smo ih u četiri godine Domovinskog rata i napokon u Oluji 5. kolovoza 1995.g. otpisali i otpremili u crnu povijest, ali oni svake godine na “dan vampira” ponovno izranjaju iz prošlosti u sadašnjost. Sve ih je više i više te izgledaju uredno maskirani u normalne ljude. Još da im je oružje i “mudro rukovodstvo” iz lijevih Saborskih klupa moglo bi se sve skupa jednog dana do kraja slupati.
Goethe je jednom napisao: “Nije lisica tako mudra. U prilog joj ide činjenica da su kokoši tako glupe.“
Možda kokoši napokon uključe mozak. Ove godine Dan državnosti, i to one državnosti za koju je proliveno toliko krvi i suza, obilježili smo bez i jednog barjaka. Ni na javnim, ni na državnim, ali ni na privatnim zgradama u Zagrebu (a bojim se i u cijeloj Hrvatskoj). O toj sramoti, koja nije nigerijska trakavica, lijeva medijska falanga nije našla za shodno da prozbori ni riječi. Stvarno su redakcije Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodne Dalmacije, Novog lista, Glasa Istre čista moralna pustoš. Zamislite apsurd da zbog nekog sporednog razloga
Predsjednik države ne slavi dan države kojoj je na čelu. Kao da je za proslavu Dana državnosti presudno koji će to biti datum. Sramota!!! Međutim, taj isti Predsjednik “očinski” nas podučava kako: “između ZDS i ‘Slava Ukrajini’ nema razlike…”. Kaže oba su pokliča fašistička.
Pa gdje si bio do sada, mudri znalče? Još pred šest mjeseci vjerovao sam da je drugi mandat za Milanovića tek “plitki potok”. Ali sad je već nabujali potok. Očito, preko noći se dogodilo čudo. Pravo samoubojstvo iz zasjede! Koke su odjednom postale manje glupe. Slijede nove medijske terapije kako bi se vratile u kokošinjac i same lisici otvorile vrata u gluho doba noći.
Navodno je jedan član zagrebačkog gradskog poglavarstva iz platforme Možemo! tvrdio da se orkestar koji svira filmsku glazbu zove “film-harmonija”.
Vraćaju se ‘naši i naša posvojena djeca’
U Zambiji je završila trakavica kojom su naši mediji iznurivali javnost mjesecima. Naši su oslobođeni!? Nisu kupili djecu. Dobili su je na poklon iz kongoanskog doma! Sprema im se doček. Mogle bi ga lijeve aktivistice organizirati i na Jelačićevom trgu. Nije još jedino poznato tko bi sve mogao pjevati na dočeku.
Platforma Možemo bi mogla angažirati Hladno pivo pa nek’ sviraju filmsku glazbu iz filmova Sutjeska i Neretva. I tako je naša mala Hrvatska opet postala pobjednica. Kao kad su se vraćali Janica i Ivica, nogometaši iz Moskve, Gotovina i Markač iz Haaga… Sad se, bar prema medijima, vraćaju “naši i naša posvojena djeca”.
Djeca koja nikada nisu bila u Hrvatskoj opet se vraćaju u Hrvatsku. Bravo za naš MVEP! Sad mogu nastaviti po već uhodanoj šabloni. S druge strane, Hrvatska će hitno zatražiti izručenje Ivana Pernara – Demokratskoj Republici Kongo. Kad (ako) se Pernar pojavi u Zagrebu, njega će valjda dočekati Policijski orkestar. U Haagu su ovih dana, po hitnom postupku koji je trajao devetnaest godina, osuđeni bivši šefovi “Službe državne bezbednosti” Jovica Stanišić i Franko Simatović. Koliko će tek trajati postupak protiv Pernara?
Oscar Wilde je napisao. “Nekad su ljudi imali pljuvaonice, a danas imaju tisak i knjige.“
Nakon što se “naši” oporave od nigerijske drame, slijedi možda čak i audijencija kod pape Franje. Nedavno je na portalu “Vesti iz Srpskog sveta” patrijarh Porfirije izjavio da ne bi volio vidjeti Papu u Beogradskoj patrijaršiji zbog srpskih izbjeglica iz Hrvatske i zločina nad Srbima iz Drugog svjetskog rata. Rek’o je da će da zatraži kanonizaciju Draže Mihailovića, Dragutina Apisa i Gavrila Principa. To će Papa, iz principa, odbiti.
Možda bi mogao naš dobri papa Franjo promisliti i o kanonizaciji Snežane Šević, dobre učiteljice iz Borova Sela. Sneška je nedavno izdala knjigu “Putevi nezaborava”. Hrvatsku nije izdala jer u Borovu Selu ta “reč prosto ne postoji”. Munjevito je “reagovao” ministar Radovan Fuchs i naša je Sneška dobila godišnju nagradu i status mentorice.
Knjiga je mnogo poučna! Evo nekih citata: “Samo deset ustaša mogu da kolju jednog Srbina… Vadili su decu iz majčinih utroba, nizali lančiće od dečijih prstića, silovali srpske žene i devojke, odsecali glave, vadili oči, spaljivali ljude i radili sve ono što samo bolesni um može da zamisli.”
I tko je bio pobjednik, drugarice mentorice?
Inače kad smo kod priče o deset ustaša i jednog Srbina, sjećam se kakav je odnos bio u noći 29./30. kolovoza 1991. g. kad je napadnut Gospić. Branitelja je bilo oko tristo, naoružani lakim pješačkim naoružanjem dok su Sneškini napali sa oko tri tisuće vojnika JNA uz podršku topništva, oklopa i aviona JNA. I tko je bio pobjednik, drugarice mentorice?
JNA je u finišu begala sa srpskim izbjeglicama na traktorima. Nadalje, piše naša drugarica Sneška, miljenica našeg ministra Fuchsa: “2. maja 1991.g. hteli su u Borovu selu izvesiti šahovnicu. U selu gde su dve-tri kuće hrvatske izvesiti šahovnicu, simbol srama i užasa, bilo je ravno samoubistvu, i Hrvati su izvršili samoubistvo…”
Na sve ovo možemo se samo sjetiti komentara nepoznatog posjetitelja izložbe “apstraktne umetnosti” u Beogradu davnih osamdesetih godina koji je u knjigu dojmova zapisao: “Idi bre da se lečiš”. I ti, draga Sneška! Može li se uopće izliječiti netko tko napiše ovo: “Ustaše se uplašiše borbe prsa u prsa jer samo njih deset mogu da kolju jednog Srbina.”
Mali podsjetnik za našu Snešku: bitka za Odžak, o kojoj sam već više puta pisao, trajala je još nakon službenog završetka II.svjetskog rata, do 26. svibnja. U toj su se bitci 850 “uplašenih” ustaša borili s oko 5000 partizana Koče Popovića. O hrvatskim borcima koji su svi izginuli u bitci za Odžak ne snimaju se filmovi, ali su ušli u povijest kao sudionici zadnje bitke iz Drugog svjetskog rata. U Odžaku na žalost nije bilo traktora da se bježi već su svi pobijeni – i to na svojoj zemlji….
Sneška Šević je u svojoj knjizi detaljno opisala kako su srpski civili za vrijeme Oluje bili maltretirani jer su bili razoružani!
E, moj Tuđmane, da su nam barem političke okolnosti u to vrijeme bile malo sklonije pa da se moglo manje popustiti kako bi Ameri i Richard Holbrooke podržali “mirnu reintegraciju”. Onda bi Sneška i njeni istomišljenici mogli sada docirati jedino onim stranim posrednicima i diplomatima koji su nam djelomično iskrojili sudbinu u tim ratnim vremenima, a kasnije su si pokupovali kuće na našoj obali i sad nezasluženo uživaju u hrvatskoj slobodi i ljepotama. A naš ministar Fuchs bi ostao bez nove “mentorice”…
Evo Ukrajincima Borova sela i neke ruske Snežane Sević u vladi
Naši mediji tvrde kako je Putin gotov. Samo treba izgubiti i rat da mu se organizira suđenje. Valjda ministrice obrane EU-a već snivaju veliku “pobjedničku paradu” u Kijevu i Beogradu. Beogradu koji je uvijek na strani pobjednika. Srbi su i u Burskom ratu sve do 1902. g. bili na strani Winston Churchilla… I dok se “demokratski” zapad svađa oko sankcija Vladimiru Vladimiroviću, on sustavno i pedantno razbija Ukrajinu. Tzv. “zapad” na čitavu ovu dramu jedne zemlje i jednog naroda gleda kao da je riječ o opereti, a ne pravoj istinskoj drami.
Ako u toj drami na kraju pobijedi Putin, evo Ukrajincima Borova Sela, potom i neke ruske Snežane Šević u vladi. Možda se onda i mi trgnemo i shvatimo da “Slava Ukrajini” nije više nikakav nacistički pozdrav, kao ni ZDS, nego poklič branitelja vlastite domovine. Ali kao i uvijek bit će kasno. Rusi će tada Ukrajince ševiti s genocidom kojem su bili izloženi kroz historiju. I tako evo genocidnih Hrvata, Albanaca, Ukrajinaca…
Demografska katastrofa prijeti Hrvatskoj. Nastavi li HDZ i Možemo s politikom koju trenutno provode, bojim se da nam prijeti manjak djece, a višak pedofila.
Govori li vam išta ime Svetozar Borojević?
Bio je hrvatski feldmaršal i vojskovođa. Nadimak “Lav sa Soče” govori sve o njemu. Naravno, listajući “Kumrovečku enciklopediju” doznajemo pravu istinu: degenerično slavljeni maršal koji je u šumi završio srednju maršalsku najveći je vojskovođa i nema drugih pored njega na ovim prostorima, a i šire. U “Velikom ratu”, tj. u Prvom svjetskom ratu, Borojević je nanizao niz uspjeha u obrambenom ratovanju i došao do feldmaršalskog čina.
Norijada u Kumrovcu
Zaslugom ministarstva kulture Lijepe naše ovih je dana srušena roditeljska kuća Svetozara Borojevića. Ministrica Obuljen zna znanje. Vrjedniji je jugo-maršal nego hrvatski feldmaršal. Jedna kuća manje – ma dajte! Koliko je samo kuća ostalo iza naše ljubičice bijele! Svaki glavni grad bivše samoupravne Juge imao je barem jednu “Titovu kuću”, brdo, planinu, pilanu u kojoj se četrdeset i pet godina “piljilo” o najvećem sinu naših naroda i narodnosti itd.
Na nedavno održanoj dražesnoj norijadi u Kumrovcu, već tradicionalno zvanoj “Bal vampira”, da ste ikoga od sudionika upitali tko je Svetozar Borojević, siguran sam da bi 90 posto odgovorilo kako je to onaj drug major Sveto iz Svetozareva koji je prošle godine bio ovdje, ali ove ga godine nema…
Albert Camus je jednom napisao. “Ne treba čekati sudnji dan. Svaki dan je sudnji dan.” Na znanje Hrvatekima…
Na fejsu je izašla nova knjiga “Država i terorist” akademika Josipa Pečarića i Zvonimira Hodaka. Knjiga je isključivo nastala radom akademika Pečarića, na čemu mu zahvaljujem ovim putem. Znate li kad bih ja uspio napisati takvu knjigu? Nikada, a možda ni onda. Zato još jednom hvala Josipu.
Zvonimir Hodak/Foto: press
