Sklon sam povjerovati da je sve pomalo otišlo k vragu nakon oslobađajuće presude našim generalima u Haagu.
Mržnje je naravno bilo i puno, puno ranije. Magla u koju su guske odgegale 1914.g. počela se razilaziti nakon bahatog ubojstva Radića, Basaričeka i drugova u beogradskoj skupštini 28. lipnja 1928. g. te činjenice da je ubojica, radikal Puniša Račić, u krugovima beogradske čaršije bio tretiran kao heroj. Od 1928. g. pa do 10. travnja 1941. g. radili su uglavnom žandarski kundaci, zatvaranje, ubijanje, prebijanje. Sve je završilo 27. srpnja 1941. g. u epskom Srbu, okretanjem svećenika na ražnju i herojskim tamanjenjem svega što je bilo hrvatsko u tim krajevima. Tada je obostrana mržnja već eskalirala i njena spirala je vertikalno zahvatila dva “bratska naroda“.
Tada mržnja postaje konstanta koju neće zaustaviti ni 45-godišnja čvrsta i sirova jugodiktatura. Čovjek je tada u pravilu mrzio u sebi, a ako je slučajno taj iracionalni osjećaj pokazao javno, postojala je čitava lepeza odgojnih mjera da se shvati koliko je takav glup. Goli otok, Stara Gradiška, Lepoglava, Sremska Mitrovića, Požarevac, a u ranijim razdobljima i Huda jama te sve ostale jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. I zahvaljujući takvim ”odgojnim” mjerama više od 500 tisuća mrzitelja je prestalo mrziti svoje “oslobodioce“.
I onda je, kako je to u pjesmi lijepo rekao Matin otac, došla devedeseta “i otac reče sad ili nikada“. Stoga je Škorin Mata krenuo “k’o u snu“ te je, nakon duge i krvave borbe, osvanuo i dan 5. kolovoza 1995. g. Tuđman nam je s Kninske tvrđave objasnio da smo rat dobili, između ostalog, i “pomirbom“ partizana i ustaša. Došao je dan koji su generacije čekale, a sve osim naše nisu ga nikada dočekale.
Potom je došao i Haag, ratni zločini i domaći cinkeri koji su danas “ugledni“ gosti na HRT-u, RTL-u, TV-Novoj, N1 itd. Oni koji su rat dobili imaju Bujicu, ali ni to nije tako loše. I medijski rat treba postupno dobivati. Ratni pobjednici to nisu znali, a za vrijeme dok su ratovali i obnavljali ratom uništenu Hrvatsku nisu imali ni vremena osvajati medije. Dok su jedni uz “Čavoglave“ slavili, drugi su radili k’o pčelice, ali u Haagu. Festival obračuna s mrakom i klerofašizmom u Haagu primicao se kraju. Srbi i jugovići su prošli kako su prošli. Mnogi od njih bili su osuđeni za genocid i ubojstva, na kazne čak i iznad 40 godina.
Nažalost, ni Praljak, Kordić i neki drugi Hrvati iz BiH nisu se iz Haaga vratili s lovorovim vijencem. Praljak je platio životom borbu za hrvatske ideale. Ali to se sve događalo u drugoj državi. Barem formalno. Tamo su Hrvati i danas ”ravnopravni” pa zato imaju Sejdu Komšića u predsjedništvu. Ironija bosansko-hercegovačke sudbine je danas u tome da bi bez Srbina Dodika Hrvatima u BiH bilo još gore.
Međutim, ”play of the year” je bila fino i taktički smišljena utakmica s hrvatskim generalima u Haagu, Gotovinom, Markačem i Čermakom. Prvo poluvrijeme je završilo točno onako kako su svjetski i domaći lijevi ”coachevi” predvidjeli. Ostao je samo žalbeni sud i sudac Theodor Meron. Rođenom 1930. g. u Poljskoj, Meronu nisu pomogli ni Harvard ni Cambridge da izbjegne opću, tvrdu i bezobzirnu mržnju progresivaca u Lijepoj našoj. On im je svojom presudom generalima Gotovini, Markaču i Čermaku uništio sve strateške kombinacije da zabiju “zadnji čavao u lijes Tuđmanove države“ i tako dokažu cijelom svijetu kako je hrvatska država nastala na zločinu.
Sve se pretvorilo u crnu, ružnu maglu nakon Meronove presude…
Nakon naše briljantne pobjede u Bljesku i Oluji, ostalo im je još jedino da čekaju presude Haškog suda kao ”the Final Solution” (konačno rješenje). Isto kao što su nacisti “konačno riješili“ židovsko pitanje, tako su i naši ljevičari, kriptokomunisti, orjunaši, udbaši, oznaši, jugonostalgičari i ostala “klatež“ (kako ih je nazvao Matoš) sanjali riješiti pitanje stvaranja samostalne hrvatske države po kojoj gmižu ustaške zmije (Josipović u Izraelu), retrogradni desničari, pjevači “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vile Velebita…
Sva ta svoja ljevičarska slinjenja, maštanja, žal za bratstvom i jedinstvom, evociranje “herojstva“ Sutjeske i Neretve, brisanje iz kolektivne svijesti i sjećanja komunističkih zločina (pomoću Klasića, Jakovine i Markovine…), sve se to pretvorilo u hladnu, crnu i ružnu maglu nakon što Meron pročitao drugostupanjsku presudu Gotovini i Markaču. Kod svih tih ljevičara nastao je tada ne samo šok i nevjerica nego se rodila još jača i intenzivnija mržnja. Mržnja koja traje i buja još i danas. Prvenstveno se očituje kroz medije.
Na primjer, zamislite samo kako je danas izvjesnoj novinarki Jutarnjeg koja je večer prije “skandalozne“ presude na prvoj stranici novina, u “svom specijalnom javljanju iz Haaga“ napisala epsku rečenicu “kako će sutrašnja presuda biti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države…“?
Zamisao je bila savršeno precizno isplanirana. Međunarodni sud treba cijelom svijetu obznaniti da je vrh HV-a zločinom, genocidom, kršeći međunarodno ratno pravo stvorio državu. Da stvar za ljevičare bude gora, od pet članova žalbenog vijeća trojica su glasovali za oslobađajuću presudu Gotovini, Markaču i Čermaku, a čak dvojica za potvrdnu i osuđujuću prvostupanjsku presudu. Dakle, usfalio im je bio samo jedan jedini glas da mogu likovati. I od tada, od te Meronove, za njih nesretne presude, mržnja prema ovoj državi još je više narasla. U srcu im neprekidno odjekuje “fuj sudija“ nadajući se da će im jednog dana zvijezda s istoka ponovno zasjati punim i krvavim sjajem.
Ali uzalud vam trud svirači! Vlade treba mijenjati kad nisu dobre, za to i služe izbori. Ali državu, e to zaboravite da ćete srušiti ma koliko bljuvali mržnje protiv nje. Naravno, vi ćete otići i u “vječna lovišta” sa svojom patološkom mržnjom. Ako gore slučajno susretnete Tuđmana (što sumnjam jer vi nikako ne možete stići na isto mjesto na nebu), možete ga i tamo nastaviti mrziti. Boli njega ona stvar za vas. Ono što je strastveno želio to nam je i stvorio. Sve ostalo su palanački tračevi vaših istočnih sponzora.
Zdravko Sertić je brutalno iskren na fejsu kad kaže: “Dok u Austriji na izborima pobjeđuje mlađahni Kurz, kod nas pobjeđuju pizdeki“.
Ujutro me Facebook podsjetio što sam objavio 3. listopada 2017. g. Točno prije dvije godine napisao sam: “IDS predlaže da se kažnjava pozdrav ZDS kaznom zatvora od pola do dvije godine. Odličan prijedlog, ali za oporavak građevinarstva jer bi tada trebalo izgraditi desetke novih zatvora”. Za ‘smrt fašizmu…’ treba prvo sloboda narodu. Srp i čekić poslužit će za hitne neurokirurške zahvate na osuđenim ognjištarima…“. Bila su to zlatna vremena za istarske lijeve progresivce. Tada je već bilo transferirano oko 650 milijuna kuna iz 3. maja u Uljanik. Ili tu negdje. IDS-ova vrhuška se tada, umjesto da se bavi sudbinom radnika Uljanika, bavila idejom da mlazni avioni ne lete nad Istrom jer ometaju mir turista i njih – političke vrhuške.
Pojavljivale su se i slike Istarskog ”pasoša”, vile direktora Uljanika dobivale su zadnji “glanc” itd. Danas, međutim, u IDS-u je sve manje partizanske sirove borbenosti protiv “ustaša, klasnih neprijatelja, ostataka poraženih snaga…“. Više oprezno žale što Uljanik i 3.maj nemaju isti rejting u Banskim dvorima kao druge industrije. Riječka lijeva politička elita je uspjela spasiti 3. maj, ali istarskim ljevičarima to nije uspjelo s Uljanikom. To je samo još jedan dokaz više da nisu svi ljevičari isti. Naime, neki su isti, a neki još gori.
Maja Štampar objavila je na fejsu: “Mozak je nevidljiv, ali kad nekome fali to se itekako vidi“.
Na mom bivšem portalu ”dnevno.hr” vrišti naslov “Diana Budisavljević pokorila Lisinski“. Na premijeru filma stigla je hrvatska ‘elita’, evo tko je bio nazočan…“ Možda je Diana, s ljevičarskom elitom, zaista i pokorila Lisinski, ali što je s “Generalom“ koji je pokorio Hrvatsku. Pokorio ju je do sada sa 77.000 gledatelja. O tome ushićeni autor S.V. nije ni beknuo. No ipak je bio oprezan pa je riječ ”elitu” stavio pod navodnike.
”General“ je, naime, domaći film s dosad najvećom gledanošću u RH, a po S.V. “elita“ pokorava Lisinski zbog filma Diana Budisavljević. Zanimljiva je činjenica da je producent Vrdoljakova filma bila HRT. Oni se “ne bi šteli mešati“ u banalnu i umjetnički prizemnu temu kao što je gledanost ”Generala“.
U ozbiljnom filmskom svijetu producenti čvrsto i argumentirano stoje iza svog filma, a to se vidi i kod filma Diana Budisavljević. “Producenti“ koji su “pokorili Lisinski“ prate Dianu od Pule do Lisinskog i užarenih očiju uživaju u svom remek djelu. Film je gledala ”elita” u likovima Jadranke Kosor, Milorada Pupovac, Stjepana Mesića, Davora Bernadića, Vinka Brešana, Čede Prodanovića, Jadranke Sloković, Arsena Bauka… Uz navedene, uzbuđeni autor S.V. je vjerojatno, zbog pretjeranog ushita, zaboravio spomenuti i Juricu Pavičića, Nenada Polimca, Nenada Stazića, Vedranu Rudan, Budu Lončara, Jožu Manolića itd. Joža je vjerojatno za vrijeme projekcije filma u ruci držao Titov kipek koji mu je s Pantovčaka poslala Kolinda nakon ”generalke” u svom uredu. Ta ekipa bi sigurno osvojila i nekadašnje kino “Kosmaj“ u Jurišićevoj ulici kao što je ne tako davno “osvojila“ i Kerempuh kad je Frljić u predstavi “Šest likova traži autora“ rezao glave klerofašistima, na što je skoro ista ekipa iz Lisinskog urlala od smijeha.
Dana 17. rujna 2018. g. Frlja je sa svojih šest likova gostovao u Beogradu i također oduševio publiku. Slobodna Dalmacija je izvijestila da je publika u slobodarskom Beogradu scene – kad Frlja reže glave ustašama i klerofašistima – gledala na nogama. Baš je cool i atraktivno kad se klerofašistima skidaju glave! To ljevičarima i jugonostalgičarima bar donekle ublažava bijes i gorčinu zbog “genocida“ nad ”zečevima” koje je Sloba bio posadio na traktore i poslao kući. I na kraju ne mogu ne spomenuti Aleksandru Grdić koja je sretna i oduševljena jer je “potresan i istinit film“ o Diani Budisavljević doživio pljesak “elitista“ od punih petnaest minuta. To je čak dulje nego li je na nogama stajala u Beogradu na Frljinom Pirandelliju.
Samo kratka informacija za našu Aleksandru: kad se u doba “samoupravnog socijalizma“ našem ljubljenom Maršalu na “Stadionu Partizana“ u Beogradu predavala “štafeta mladosti“ pljesak “oduševljenih titoista” znao je trajati i preko sat vremena. Kako je to tek bio “potresan i istinit film…?“.
Misli Andrija Kačić-Karlin: da bi se u ta davna i draga vremena čuo glas naroda, mnogi građani su bili ozvučeni.
U ratu pobjednici, u miru se pretvorili u “politički korektne“
Kako bi rekao moj vodnik JNA u Bitolju: ”U Hrvatskoj je i dalje status quo vadis“. Na sceni je od sada samo “politička korektnost“, ma što god to značilo. Oni koji su vjernici i idu na mise znaju jednu izreku iz Sv. Pisma: “u ona doba Isus reče farizejima…“ ili laički rečeno – licemjerima.
Na tom tragu, neki je dan u Francuskoj policajac ušao u policijsku postaju u kojoj je inače radio i nožem ubio četvoricu svojih kolega. Međutim, nitko nije spomenuo jednu zanimljivu činjenicu vezanu uz taj slučaj, a to je da je taj policajac pred par mjeseci prešao na islam. Je li se to prešutjelo iz političke korektnosti ili licemjerja? Mario Vargas Llosa, nobelovac iz Perua, kaže: “Politička korektnost je napad na slobodu, a njeni advokati su sitni, neautentični čovječuljci“.
Idemo dalje. HRT-ova emisija Poligraf. Voditeljica je Jasmina Popović, a gosti su joj bili Tomislav Klauški, Ivanka Toma i Branko Mijić. Ni da je na vlasti “Radnička fronta“ ne bi se u jednoj emisiji skupilo toliko radikalnih ljevičara. Jasmina je još samo trebala pozvati Kriško Stipana koji promovira svoj stav na fejsu da je “Oluja zločin bez kazne…”. Gosti Jasmine Popović bi se složili… I na to nitko nije ni beknuo, valjda i opet iz čiste političke korektnosti. Sitni čovječuljci pa ne znaju drugo nego čkomiti..
Čitam kako je Hrvatska treća u EU po siromaštvu. Izbit ćemo mi i na prvo mjesto ako baš zapnemo. Jeb…. vam m…, ne znate vi što je hrvatski inat! Važno je samo da pri tome ostanemo uvijek politički korektni. HVIDR-a moljaka Pupovca da popiju zajedno ‘kafu’ pa da malo prodivane s njim. Jadnici su u ratu bili pobjednici, a u miru su se pretvorili u “politički korektne“ kad to treba HDZ-ovoj vlasti.
Zamislite političara koji se rodi na carski rez, a kasnije ispadne obična budala… (T.Mihanović)
