Zar netko ozbiljno shvaća plasirane laži “inostranih agentura” da je “Ljubičica bijela” pobila nakon rata 517.000 tisuća ljudi pa da se nalazi na 8. do 12. mjesta na nekakvoj njihovoj listi ratnih zločinaca.
Hrvatska je premala za toliko izdajica, misle ognjištari, desničari i hrvatski klerofašisti. S druge strane svjetonazorskih barikada biju se ozbiljnije bitke.
Progresivce ne zanimaju izlizane, škripave desničarske ploče o izdajicama, Žikinoj dinastiji, Mesićevim čekovima… njihova paradigma je dijalektička, liberalna i sekularna.
Ne zanima ih “tko je s kim i protiv koga“. Oni vode kozmopolitske bitke. Skidaju Trumpa na dnevnoj bazi. Šesta lička u Večernjaku i Jutarnjem rudarski sapuna dasku nestašnom Predsjedniku.
Bernard Karakašu subotu na drugoj strani Večernjaka pun nade kliče: “Zvijezde Hollywooda žrtvovane da bi se došlo do Trumpa. Seksualni predator i prikriveni rasist. Šesnaest žena u zadnjih trideset godina optužuje Donalda za uznemiravanje. Koja memorija pamćenja. Rasist?
Pa sam naziv “Bijela kuća“ je čisti rasizam. Zašto je bjelkinja Monica Lewinsky odabrana da “uznemirava“ Billa Clintona? Zašto za nju nije vrijedilo pravilo o zabrani pušenja? A “zvijezde Hollywooda“ se oduševile s džekom Billom, a sada kreću u boj protiv nemorala i pipkanja. Bože, kako je taj Hollywood po farizejštini sličan nama.
Drogiranje, pederluk, Sodoma i Gomora, pedofilija… Ako je istina da Biblija laže, da Sodoma i Gomora nisu uništeni, onda njihovi potomci žive u Hollywoodu. Upravo oni se udružuju, po Večernjaku, kako bi se “nemoralnog“ Trumpa skratilo za glavu – obductio capitis. Dobro, bila bi mu olakšavajuća okolnost da ga je 16 “dečkića“ optužilo za pipkanje. Možda bi mu to liberalni Hollywood lakše oprostio.
Svatko najlakše oprašta vlastite grijehe. Međutim, Marina Šerić, Bernard Karakaš, Antonija Handabaka, Željko Trkanjec, Ante Tomić, Jelena Lovrić… i hrvatska progresivna većina ne bi mu nikada oprostila ako izdrži dva mandata u Bijeloj kući.
Mark Twain je rekao: “Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da stanete i razmislite“.
Marcel Holjevac je, čitajući presudu “šestorici“, pronašao glupost godine: “časni sud“ kaže da je HVO okupirao Ljubuški…”, a Marcel se voli izražavati salonsko akademskim rječnikom pa na to kaže: “o jebemteživote…“
Ali zašto ići u Haag po pikantne debilnosti. Mile Kekin se javio iz Beograda: “Manje inteligentni ekstremi skreću Hrvatsku udesno, želim se vratiti u vrijeme Bate Živojinovića“.
Miljenko Jergović se možda želi vratiti u vrijeme Draže Mihajlovića. Podoficir Ante Tomić možda u vrijeme đenerala Veljka Kadijevića. Jurica Pavičić se vjerojatno želi vratiti u vrijeme druga Tita.
Oliver Frljić se možda želi vratiti u vrijeme Grge Anđelinovića, daljnjeg rođaka Vesne Pusić. To je bilo vrijeme umjetničkih sloboda. Kad se slobodno i nadahnuto moglo s krovova na Trgu bana Jelačića mitraljirati manje “inteligentne ekstreme“.
Dražesni događaj iz slavne hrvatske povijesti dogodio se 5. prosinca 1918. g. “Manje inteligentni ekstremi“ tog su dana organizirali protujugoslavenske demonstracije nakon što je 1. prosinca 1918. g. bila stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U to idilično doba kad su se guske odgegale u, kako bi Krleža rekao, maglu. ”Manje inteligentni“ su tražili republiku, a Grga Budislav Anđelinović se užasnuo i naoružao bivše austrougarske mornare mitraljezima.
Kad su se pojavili “manje inteligentni“ republikanci, na Grgin znak, zaštektali su mitraljezi i trinaest ljudi je ubijeno, a sedamnaest lakše ili teže ranjeno. Preživjeli su nešto kasnije dobili od jedne do deset godina robije. A veliko finale, kao da ga je režirao Oli Frljić, dogodilo se 1921. g. u Beogradskoj skupštini.
U njoj se naš Grgo pojavio kao novovjeki Tezej. To je, naime, bio jedini antički junak koji se snagom i junaštvom mogao mjeriti s Heraklom. Bio je i jedini koji je imao dva oca, Egeja i Posejdona. Kod Tezeja se nije znalo na koga se taj junak uvrgnuo, u kralja ili boga.
Grgo se, međutim, uvrgnuo u kralja, a boga je izdao. Izašao je pred čaršiju i pun sebe izjavio da se ponosi na svoje krvave ruke koje su u smrt poslale preteče naše nezavisnosti za koju su tada život dali: Slavko Šćukanec, SentMartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.
I na kraju, ako je netko od čitatelja ove kolumne zamijetio da su o ovom tragičnom događaju iz naše novije povijesti išta ili nešto javili na HRT-u, na Hrvatskom radiju, u emisijama ”Kalendar” ili ”Dogodilo se na današnji dan” neka mi javi da se ispričam.
Siguran sam da to nema baš nikakve veze s našom medijskom petom kolonom? Ili ne znaju za taj tragični dan ili nastoje to masovno ubojstvo provući ispod radara glancajući lik i djelo Grge i Danka Anđelinovića. Brat Danko bio je možda ponosan što je usko surađivao s četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem-Birčaninom u Splitu od 1941. do 1943. g. Javni mediji očigledno i dalje sustavno štite hrvatske kvislinge.
Moj prijatelj i teniski partner Jura misli da jedino što je istinito u hrvatskim tiskanim medijima su osmrtnice preminulih.
Tuže mi se moji malobrojni čitatelji preko gmaila da mi je u ”7dnevno” izašla ista kolumna u dva broja za redom. Ok! Događa se! Ali još više ih ljuti da im se kratica ZDS odmah briše na društvenim mrežama. Možda da probaju na engleskom. For the home ready. Možda bi se i antife primirile. Na engleskom zvuči pomalo infantilno i bezopasno pa možda prođe.
Kad se to napiše na hrvatskom svi se tresu od antifašista, Rade, Rade i familije, Borisa Vlašića, Mile Kekina, Brane Pofuka, Šeste ličke u Jutarnjem i Večernjem, Gorana Grahovca, Dina Rađe…
Kad sam već kod Dine, on je preko noći postao ozbiljan kandidat da zamjeni Kolindu. Dino iskreno i ponosno u Slobodnoj izjavljuje: “Što ste u čudu?! Nije prvi put da posjećujem grob maršala Tita“.
To što netko posjećuje grob “Ljubičice bijele“ niti je čudo niti je vrijedno spomena. Tito je bio i ostao simbol kmetsko-poltronskog mentaliteta naših Hrvateka. Nije važno što se oženio s curicom od četrnaest godina, a skoro anegdotski djeluje i podatak da je od 1941. do 1945. g sustavno davao strijeljati homoseksualce. Bože moj, bila su takva vremena.
Zar netko ozbiljno shvaća plasirane laži “inostranih agentura“ da je “Ljubičica bijela“ pobila nakon rata 517.000 tisuća ljudi, pa da se nalazi na 8. do 12. mjesta na nekakvoj njihovoj listi ratnih zločinaca. Nevažne su Huda jama, Goli otok, Križni put, udbina ubojstva “neprijateljske“ emigracije, zatvaranje i suđenje na dugogodišnju robiju zbog čl.133. Kaznenog zakona (u što je spadalo i pričanje viceva).
Da i ne spominjem njegovo ismijavanje sudaca “koji se drže zakona k’o pijani plota“, pa sada već povijesne gluposti kao “da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati država” itd. itd. Sve to postaje marginalno, obavijeno nekom plavo, bijelo, crvenom maglom prema broju gostiju koji su se došli pokloniti jednonogom diktatoru u Kući cvijeća.
Njihov ponos da je naš Joža bio na vrhu piramide “nesvrstanih“, da su ga primali i predsjednici i kraljevi, da se je slikao sa Sofijom Loren učinile su Broza (ako je zaista bio Broz) modernim Odisejom. Bio je to, naime, Homerov junak koji je na prijevaru užarenim kolcem oslijepio kiklopa Polifema. A taj kiklop ostao je trajno ozloglašen, mada se nikada nije reklo što je bio pravi razlog njegovom lošem glasu. Nas domaći Odisej nikada nije suđen za onih 500.000 tisuća i nešto ubijenih.
Međutim, ni naš kiklop nikada nije bio suđen ni osuđen iako mu se znala adresa u Madridu. Ratni zločinci su samo u novo vrijeme oni za koje su to utvrdili “vrhunski“ pravnik iz Groningena i sudac Carmelo ili Carmela. Isti onaj koji se je dosjetio da je HVO okupirao Ljubuški. Oni iz Kuće cvijeća i u “grobu od zlata“ su suvremene metafore za dobro.
Kad je na Facebooku izašla vijest o Rađinom “zakucavanju“ u Kući cvijeća mislim da se za komentar javilo barem dvjesto probuđenih i ponosnih “rodoljuba“: Dino majstore, Dinu za predsjednika, Dino u sridu, Dino odvoji Dalmaciju od žabara, od lopova, od ustaša, od klerofašista.
Ni u NBA ligi Rađa nije efektnije zakucao. Još ako nam košarkaška repka ne ode na Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre onda će predsjednik Stručnog savjeta KSH u troskoku uletjeti na Pantovčak i razveseliti naše drage orijunaše i ostale ovisnike “Kućice u cvijeću“. U tom slučaju nestat će i “Katolička đamahirija“. A baš nas je krenulo.
Evo čitam na Facebooku tipa koji se neumjesno hvali: “Imam vlastiti automobil, imam nekoliko dostavnih vozila, imam i kamion, imam svoj sportski avion, imam jahtu, imam putnički brod, imam čak i bager… Ova Kinder-jaja su fantastična, ništa bez njih ne bih imao”!
Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991. g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Bajić je i sada general JNA.
Bivši je zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA. Večernji još uvijek misli da je raketiranje i bombardiranje isto. DORH i njegovi mravi strpljivo su i jobovski odradili svoj nezahvalni posao. Sad nas samo trebaju uvjeriti da četvrt stoljeća nisu imali nikakvih dokaza ni protiv Bajića, Lukića, Jeremića…
Da su samo zapitali Denisa Kuljiša koji o tome ima enciklopedijsko znanje, mogli su već 1992. g. dignuti optužnice. Ali hrvatsko pravosuđe nikada nije ovisilo o politici i medijima. Osim kad je politika to izričito htjela, a htjela je skoro uvijek. Sjetite se samo slučaja Sanader, Zagorac, procesa Lora u Splitu, slučaja Glavaš, Merčep, Norac, Perković, Mustač, Đuro Brodarac, Paraga, Đapić, Dedaković, Hrastov i Koranski most… i da ne nabrajam do sutra.
Tko su te “zdrave“ snage koje su tako dugo spis držale u frižideru – ne znam. Za 26 godina i predmet Agrokor postati će vjerojatno pravomoćan. Ili možda neće? Povijest će pokazat tko je u pravu.
Oscar Wilde je napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio“. Kao da je Wilde suvremenik Jakovine i Klasića…
Hrvatski europarlamentarac Ivan Jakovčić odlučio je presjeći gordijski čvor. Dosta je simbola fašizma i nacizma. ZDS ne može više proći ni na engleskom. Možemo se služiti samo progresivnim parolama kao što je to svima omiljena “Smrt fašizmu-sloboda narodu“ i isticati crvenu zvijezdu petokraku. U prijevodu sloboda onima koji pobiju sve fašiste.
A tko su fašisti odlučit će naši antifašisti. Tko će tada pisati ovu kolumnu? Jakovčić izgleda nije čuo za zgodnu parolu “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Naš Iva pojma nema o rezoluciji Vijeća Europe o osudi zločina svih totalitarnih režima. Možda “ne ume da govori nemački“. Neki naivniji misle da je Ivan licemjer. Mislim da nije. Licemjerna je ova država.
Dok god u Puli, Umagu i Istri nastupaju pjevači koji su se slikali u četničkoj ikonografiji za vrijeme rata, a tamo ni nos ne smije pomoliti Thompson koji se protiv četnika borio puškom i gitarom, dotle će Jakovčić, Miletić i drugovi moći prodavati muda pod bubrege.
Tobožnji antifašisti su demaskirani i pročitani, ali bez poteza koje mora povući sam državni vrh, sve je to samo čista utopija. Sava je potekla uzvodno, ali čini mi se samo u Sloveniji. Bojim se da naš Ivo muti vodu u odnosima RH i Srbije. On se po uzoru na Josipovića energično zauzima za odstrjel ustaša i četnika. Mislim da će Toma Nikolić, Vučić i Vulin “da puknu od smeha“.
Četništvo i Draža su ”rehabilitovani” i sad tamo neki Istrijan traži da se odreknu svojih heroja. Kako to samo naši u Istri ne reaguju, misli si Vulin. Onda još Ruža Tomašić pali vatru pa kaže “Fašisti, komunisti i nacisti imaju zadnja četiri slova – isti. I jesu isti za zapadni svijet i njihovu demokraciju. Ali homo balkanicus ima svoju glavu, svoju logiku i svoju računicu.
Probaj progurati da se osuđuje samo fašizam, nacizam i ustašluk, pa ako ide, ide. Ako ne ide, uvijek neko ide. To je, naime, nekada bio vic o seksu u haustoru…
Na Jakovčića bi se mogla primijeniti jedna Horacijeva: “Laudator temporis acti“ iliti hvalitelj prošlih vremena. A i Ciceronova: “O tempora, o mores!” ili o vremena, o običaji..
