Pobjeda nad Argentinom ujedinila je državu i gurnula trenutno u zaborav iseljavanje u Irsku, famoznu Istanbulku, Agrokor, referendume pa čak i asocijaciju na slavne dane 22. lipnja 1941.g. kad je grupa ”hrabrih i nepokolebljivih boraca” osnovala “prvi partizanski odred“ u svijetu i okolici, i to baš u šumi Brezovica.
Naravno, naši heroji su vjerojatno prije toga provjerili da taj dan u šumi nije bilo lugara, inače opakog desničara koji je već tada slušao Thompsona. Na proslavi obljetnice je bila uobičajena musaka antifašističke kreme. Zbog visokih temperatura krema kao i svaka krema počela se malo po malo rastapati i zaudarati te širiti neoboljševički vonj.
Željezni demokrati su na proslavi opleli po svemu, državi, desničarima i svima onima koji ne priznaju da je današnja RH zapravo djelo njihovih artritičnih ruku. Izaslanik predsjednika Vlade je bio dočekan “hukom negodovanja“.
Ikača je održala “žestok“ antifašistički govor iako je navodno bila nenaoružana.
Izaslanik Predsjednice RH međimurski župan Matija Posavec otkrio nam je koliko su besmislene podjele na antifašizam i Domovinski rat “jer jedno ne isključuje drugo…“. Bravo, Matija! Devedesetprve napali su nas antifašisti s istoka kojima su se žestoko usprotivili antifašisti sa zapada. Sve u stilu: ”budi se istok i zapad”. Napad na Vukovar je valjda bila tek pokazna vježba.
Mesiću, Josipoviću i Pupovcu nije se hukalo. Možda im se, nakon što je “melodrama“ objavljena na TV, samo malo štucalo.
Stari antifašista i prvoborac Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca, prozvao je sve koji se osobno nisu pojavili na tradicionalnoj nostalgičarskoj fešti. Franjo je donekle u pravu, on mrzi konformizam. Kao da se njemu i drugovima išlo bježat’ preko Sutjeske i Neretve pred nadmoćnim neprijateljem, borit’ se s tifusom, homoseksualcima koji su se infiltrirali među zdrave partizanske snage itd. Trebalo je izdržati te četiri godine ”pakla”.
Za nagradu su se odmah poslije rata većina njih skrasila u bivšim židovskim kućama i stanovima u Dežmanovom prolazu, u Novakovoj, na Pantovčaku i u budućoj Nazorovoj ulici. Zamislite samo da ti komunistički mrzitelji nekim slučajem danas dođu do vlasti. E, to bi bila demokracija bez presedana!
Usput rečeno, Predsjednik saveza antifašističkih boraca, naš Franjo Habulin, rođen je 1957.g. pa nas ognjištare s pravom podučava kako je “antifašizam temelj hrvatske državnosti“!!! Kao gostu ”Studio 4” na HRT-a Franji nije bilo nažalost postavljeno jedno suštinsko pitanje: tko nas je u jesen 1991.g. napao te počeo ubijati i razarati? Ustaše? Argentina? Novi Zeland?
S obzirom na to da je navodno njihov antifašizam “temelj“ hrvatske državnosti, zašto se naš Franjo, kao pravi antifašist nije aktivno uključio u Domovinski rat? Bi on, ali je već jedan drugi Franjo bio preuzeo stvar u svoje ruke i stvorio državu za koju se Franjo Habulin i njegovi nikada ne bi izložili.
U isto vrijeme obilježen je dan zombija na Trgu Republike Hrvatske ”masovnim” prosvjedom na kojem okupilo oko 50 antifa uz zastave sa srpom i čekićem te slike Tita i Tuđmana. Ove slike Tuđmana koje su se pojavile na prosvjedu vjerojatno su trebale evocirati slavne dane kad je Tito Tuđmana dva puta bio strpao u zatvor. Ne puno, samo na pet godina.
Čitali su se i stihovi Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Nazora, Borivoja Radakovića…nastupio je čak i zbor ”Kamene babe”, a jedna fosilizirana ”baba”, Rada Borić, je kao i obično, podsjetila na podlost vladajući: “Stojimo na trgu kojem su oteli ime i njegovo simboličko značenje…“
U pravu je drugarica Rada! Baš zbog simboličnog značenja nositelj tog imena završio je statistički među desetak najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Na samim vratima HNK održan je bio, čiji ako ne Frljićev performans. Velika slika Hasanbegovića i Bujanca. Iz nepoznatih razloga izostala je slika Frljića, Bojane Radović, Freda Matića, Branimira Pofuka… ima vremena, bit će drugi puta. Svi će doći na red.
Fred je u Solinu smireno i duboko koncentriran rekao: “Draže mi je reći “Živio drug Tito“ nego “Za dom spremni“. Zamislite samo Freda kako u okupiranom Vukovaru skida antifašističke tenkove k’o glinene golubove i dere se “Živio drug Tito!“
Fred i ”Kamene babe” morali bi se držati stare kineske: “Tri puta promisli i ne reci ništa”.
Počeo sam s Argentinom pa je red da nastavim s gaučosima. Fredov alter-ego Nešo Stazić “oduševljen“ pobjedom “vatrenih“ nazvao je hrvatsku momčad ”jugoslavenskom repkom”. Uvjetni refleks. Argentina je bila dva puta prvak svijeta, a jedanput olimpijski pobjednik. Od pet najboljih igrača svih vremena tri su Argentinci: Mesi, Maradona i Di Stefano. S njima u istu kategoriju može stati još samo Pele, Ronaldo i Krojff.
Zašto vas sada gnjavim sa svojim nogometnim stavovima? Samo zato da si probate zamisliti kakav očaj i beznađe sada vlada u prijateljskoj Argentini nakon katastrofalne igre i pobjede naših momaka. E, sad, ako slučajno mislite da je Argentincima sve otišlo do vraga, da je zavladao crni pesimizam, šekspirijanski doživljaj suicidalnosti i da im je optimizam na dnu kanalizacije, onda se doista varate.
Samo probajte malo aktivirati svoju imaginaciju i zamisliti kako je, nakon dvije sjajne pobjede Vatrenih, našim orijunašima, jugonostalgičarima, samozvanim antifašistima, četnicima i onima koji pišu parole “da Bog da sve izgubili“ ili crtačima svastike, onima koji hrvatsku repku nazivaju Jugoslavenskom ili onima koji polude kad naši istrče u crnim “HOS-ovim“ dresovima…
Zamislite psihičko stanje našeg Drageca Pilsela kad nas je počastio svojim rezolutnim stavom: “Ne navijam za ljude u crnoj boji. Kraj priče“. Ili psihičko rastrojstvo Save Kosanovića kad je izjavio: “Jedni nacisti pobijedili fašiste!“ Duševne boli takvih izroda, njihov jal i jad, su neopisivi.
Ono što trenutno proživljavaju Argentinci je p….. dim prema onom što proživljavaju naši Jugovići. Osim toga gaučosi će se, ako pobjede Nigeriju, ipak plasirati dalje i eto ih opet na nogama, a našim Jugovićima će trebati puno, puno dulje da se ponovno saberu. Što znači da za Argentince ima nade, ali za naše jugonostalgičare nema lijeka.
Sudbina je valjda htjela da naši jugonostalgičari dožive ne samo šok s hrvatskom reprezentacijom već i daljnji, možda još i gori šok, već par dana iza hrvatskog trijumfa. Naime, Srbija je izgubila od “Švajcarske“.
Švicarci pedantni, disciplinirani i temeljiti s najboljim germansko-francusko-talijanskim genima, precizni k’o vrhunska Omega, skinuše s trona Stazićeve i Pofukove ljubimce. Užas!!! Uglavnom, Švicarci čega se god dohvate, zahvaljujući svojim sretnim genima, uspijevaju. Zapamtite ta imena alpskih jodlera: Xhaka, Shaqiri, Džemaili, Akanji, Rodriguez, Behrami, Embolo, Seferović, Gavranović, Drmić…
Zanimljivo je da su Shaqiri i Xhaka, prilikom proslave pogodaka, rukama imitirali orla, simbol grba Albanije, prijašnje švicarske provincije. To su odmah primijetile nevladine udruge u RH i promptno osudile. I što sad? Tuđmanovih 80% se veseli, urla, raduje se čak i dvostruko. Onih 20% se ljuti, tužni su, prijete iz Siska, prozivaju ispred bivšeg Trga Maršala Tita.
U svojoj bijednoj nemoći ostaje im samo da objavljuju Modrićeve slike s brojem 10 na leđima uz tekst: “Ne sjećam se“ aludirajući na proces Zdravku Mamiću.
Bojan Glavašević na Twitteru u odnosu na tu sliku na docira: “Bolja fora od Messi se vraća kući“. Glavaševiću preporučujem za mini psihoterapiju da, zajedno sa svojim mentorom Fredom držeći se za rukicu, pjevaju “Druže Tito mi ti se kunemo…“ itd.
A mi ognjištari, rigidni desničari, klerofašisti, ustašoidi i desni kontrarevolucionari veselit ćemo se Modriću i igračima. Dok ide, ide! I na kraju Marcel Holjevac na fejsu objavljuje: “Status jednog Srbijanca: “ustaše, majku vam je**m, svaka vam čast!“
Kad se hrvatski orijunaši, Jugovići i ostala “stoka sitnog zuba“ približi mentalnom sklopu citiranog Srbina onda će se i njima pojavit napokon svjetlo na kraju tunela. Za sada je to svijetlo brzi vlak koji juri prema njima. A tunel je nezgodno uzak..
Moj prijatelj Tonči Jelavić iz Splita poslao mi je jednu zanimljivu usporedbu Ben Carsona američkog političara: “Rimsko carstvo je zaista vrlo slično nama, oni su izgubili svoju moralnu bit, osjećaj vrijednosti u pogledu tko su bili. I nakon svih ovih stvari koje su konvergirale zajedno, oni su upravo vrlo brzo propali“. Svaka sličnost s nama je namjerna.
“Amerika“ je roman Franza Kafke. Jedan “lakši“ roman i malo “drugačiji“ od mitskog “Procesa“. U njemu Kafka priča o čovjeku koji je uhićen i optužen, a da nema pojma zašto. I danas teška tema s neizvjesnim ishodima. U “Americi“ je Karl Rossmann jedna vrsta piščevog alter ega. Karl mora u Ameriku jer je služavki napravio dijete. Nesmotren čin i velike posljedice.
Na Kafku i Karla Rossmanna podsjetio me ovih dana jedan izvrstan članak Snježane Pavić u Jutarnjem. Napokon se netko od tzv. lijevih novinara odlučio i usudio iznijeti istinu o histeričnoj hipokriziji koja je zavladala Amerikom. Onom istom Amerikom u koju je Kafkin Karl zbrisao zbog banalne nezgode sa sluškinjom.
Snježana Pavić je novinarka koju upornošću buldoga uporno pratim. I uglavnom se ne slažem s onim što objavljuje. U kolumni “Nevina u ludnici“ Pavićka je hrabro i argumentirano demaskirala pokret ”Me Too”. Pokret u kome ocvale dame nastoje pod stare dane povratiti svoju suspektnu nevinost.
Radi se o aferi Billa Clintona i tada 22-godišnjoj pripravnici u Bijeloj kući. Kad je 1998.g. buknula afera nije postojao pokret ”Me Too”, ali je postojao moral ili nešto nalik na taj pojam. Pušila je velikom Billu i bila izvrgnuta besramnom izrugivanju koje je doseglo vrhunac kad je mudri Clinton izjavio da pušenje nije seks.
To je bilo tako “duhovito“ da su se babetine, koje kroz pokret ”Me Too” love bogate žrtve, grohotom smijale. I na kraju sve su ankete pokazivale da je popularnost liberalnog predsjednika bila veća nego prije afere. Nitko se ne sjeća ni jedne žene današnjih “lovaca“ na Weinsteina i njegov bankovni konto da je stao u obranu mlade pripravnice.
U tekstu “Sram i preživljavanje“ Monica Lewinsky je opisala dvadeset godina svoje borbe s pečatom najosramoćenije cure na svijetu. Sjetite se 1998.g. i hrvatskih feministkinja. Tobože bez dlake na jeziku, čkomile su i zlobno se smješkale. E sad, da se to desilo nekom iz Republikanske stranke, nekom George Bushu ili ne-daj-Bože Trumpu, kako bi tada skočile Rada, Sanja, Vesna…i ostale zaostale ljevičarke.
Dvoličnost, hipokrizija, lažni moral koji je izvrsno detektirala Snježana Pavić. Barem nešto dobro u Jutarnjem. Uglavnom, sve se svodi na jeftinu ideologiju ljevičarsko liberalnih medija koji kontroliraju lavovski dio svjetskog medijskog kolača. Pogledajte samo te farizejske borce za ženska prava. Kad je Karolina Vidović Krišto, majka četvero maloljetne djece, bila izbačena s posla na ulicu, jeste li ste čuli B.A.B.-e , Kamene babe i druge feministice da su se zauzeli za njena ženska i ljudska prava?
Je li se je itko tih jeftinih ljevičarskih demagoga ikada zauzeo za i jednu osobu koja nije iz njihovog jugo i lijevo ideološkog čopora. Ni prijetnje ni isprike ni molitve ni suze. Kamene ljevičarske babe!!!
Ronald Reagan je jednom rekao: “Primijetio sam da su svi koji su za pobačaj već rođeni”.
Gost NU2 je bio nesuđeni akademik, sveučilišni profesor i uglađeni diplomat iz Pariških salona – dr. Ivo Goldstein. Primjer intelektualne tolerancije. Očekivali bi da je čovo pun opraštanja, blagosti i dobrote. Makar i one ljevičarske. Kad ono partizanski komesar koji razmišlja i sudi kao da je upravo pristigao iz šume.
Oni koji ne dijele njegov stav o Jasenovcu su ”smrdljivci i đubretari”. Inače da je “prava narodna demokracija“ već bi se “đubretari“ noćnim preko Bihaća vozili prema Golom otoku.
On je kao osjetljiv jer su mu članovi obitelji nastradali u Jasenovcu. A što je sa stotinama tisuća drugih koji su također po Titovim tamnicama izgubili svoje najbliže? Po njemačko-engleskim izvorima to je bilo više od 500.000 tisuća ljudi. Od Hude jame pa do 1.700 jama i danas punih kostura.
Tolerantni profa je kao gost emisije “Otvoreno“ zaprijetio da će napustiti emisiju ako se polemizira o žrtvama Jasenovca. Ima pravo. Svaka polemika je suvišna dok nam tvrdi partijski dogmatičari tipa Goldsteina ne otkriju sveti gral. Zašto njihov ”capo” Tito nikada nije došao i poklonio se žrtvama tog logora? Kad bi arogantni i loše obaviješteni profesor povijesti znao koliko u RH ima “smrdljivaca i đubretara“ morao bi neprekidno nosit hidžab, nikab ili burku. Toliko bi mu smrdjelo pod nosom.
Oscar Wilde je rekao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio.“
Zato je ponovno pisanje povijesti naš dug prema povijesti. Zgodna je, ali zastrašujuća činjenica, osobito za one koji vole povijest i misle je studirati, da su sve katedre povijesti u Hrvatskoj okupirali razni Goldsteini, Klasići, Jakovine, Markovine, Perice… likovi koji i kad se briju pjevuše “druže Tito mi ti se kunemoooo…“ Takvu monolitnost nemaju ni u Sjevernoj Koreji…
Dana 3. lipnja 1924.g, u četrdesetoj godini, umro je genijalni Franz Kafka. Pitat ćete kakve veze imaju sirovi profesori s Kafkom? Na prvi pogled nikakve. No, Kafka je prije smrti zatražio od svog prijatelja Maxa Broda da spali sve što je on Kafka do tada napisao. Max nije srećom ispunio želju velikog pisca. Da to napravi Ivo Goldstein mislim da bi mu svakako trebalo ispuniti želju.
Mark Twain je rekao: “Uvijek govori istinu. Na taj način ne moraš pamtiti što si rekao“. Jel’ tako, druže Goldstein?
