Kad sam dobre volje onda mi se čini da je Hrvatska komična zemljica. Pitat ćete me: kako to i zašto? Ta stvorili smo državu u nemogućim uvjetima, pobijedili srpskog neprijatelja u pravednom ratu tako da je “nebeski narod” posjedao u traktore i odmaglio u maglu.
Ma to je onaj ozbiljni dio naše priče. Međutim, od tada ima sve više tragikomičnih događaja koji izazivaju čak i gorak okus.
Zamislite usporedbu da npr. Rusija, naoružana do zuba, napada i okupira 50 posto Ukrajine koja se grčevito brani, moli za pomoć, rakete, municiju, tenkove, dronove dok joj neprijatelj razara i okupira zemlju. Za to vrijeme ukrajinski predstavnik u UN-a predlaže embargo na kupnju prijeko potrebnog oružja za obranu od ruske agresije.
Ne čini li vam se da je to klasičan primjer veleizdaje?
Takav ne bi imao što tražiti u Ukrajini, ali u Hrvatskoj je takav cijenjen i uvažavan. Svoj među svojima. Ovih dana je, naime, gradonačelnik Zagreba smušeni aktivist Tomašević dao besplatni grob legendarnom Budi Lončaru u Aleji velikana na Mirogoju. Zamislite!!!
Liku koji je ishodio embargo u UN-a na kupnju oružja Hrvatskoj u vrijeme kad su srpske horde u jesen 1991.g. preplavile RH. Čovjek koji je u roku odmah sredio embargo u UN-u i spriječio RH da se legalno naoruža, indirektno je kriv i za smrt mnogih hrvatskih branitelja. Danas takav tip, zahvaljujući Možemo! i Tomaševiću dobiva besplatno grobno mjesto na Mirogoju. Koje li sramote, sarkazma i gluposti…
Nadam se da će taj smušeni zagrebački gradonačelnik jednog dana doznati da je preko noći postao brodovlasnik. Bit će to kad mu sve lađe potonu!
Nije to jedini primjer izdajničkog talenta u Hrvata. Ministrica kulture, legendarna Nina Obuljen sretno je i ponosno otvorila Srpski kulturni centar u Zagrebu. Tom (ne)prilikom otvorena je bila i zanimljiva izložba “Barbarogeni nadrealizam”. Među eksponatima te izložbe je i naslovnica časopisa Zenit. O tom časopisu pisao sam u nekoliko mojih ranijih kolumna. Zenit je prethodnik današnjih Pupovčevih Novosti.
Urednik Zenita, četnik Ljubomir Micić, “mnogo je voleo Hrvate” pa ih je nazvao križancima papiga i majmuna, a Zagreb “pokatoličenim srpskim gradom”. Sada ministrica u Vladi RH indirektno prihvaća takve stavove otvorivši, uz obilje sladunjavih riječi, ovu izložbu.
To je samo još jedan dokaz više koliko se crnog humora skupilo u Lijepoj našoj, u državi križanaca papige i majmuna. Jesu li slučajevi kao Buda Lončar i Ljubomir Micić samo humor ili su ipak vrsta patologije? Ako bi se pitalo dragovoljce Domovinskog rata, on ne bi bili u dilemi. Možda se zato i u tolikom broju ubijaju…
Dražen Travaš nas podsjeća: dana 16. listopada ubijen je Ante Bruno Bušić, a Ivan Pavao II. izabran je isti dan za papu. Naravno, u emisiji TV- kalendar na HTV-u ni riječi o ta dva događaja. Što bi bilo da je briljantni polemičar Bruno Bušić još danas živ? Gdje bi radio, pisao, s kime bi polemizirao? Bi li mu dopustile lijeve redakcije Slobodanke, Jutarnjeg, Večernjaka, Globusa, Nacionala i sličnih da objavi i jedan svoj kritički tekst? A svi se sjećamo da Bruno nije bio lijevo.
Ukratko, ne vjerujem da bi dobio prostor za pisanje ni u jednom našem listu osim Hrvatskog tjednika, a ne bi ga sigurno zvali ni da bilo što komentira u elektroničkim medijima. Danas za hrvatske rodoljube i nacionalno svjesne iliti tzv. “nacionaliste” nema prostora u hrvatskim lijevim medijima. Ako se pokoji takav i nađe to je tek radi održavanja privida o “objektivnosti” naših medija.
Danas medijima dominiraju Ivica Ivanišević, Jurica Pavičić, legendarni Ante Tomić, Pofuk, Gerovac, Bajruši, Ivanka Toma i ostali progresivci koji bi svisnuli bi kad bi morali tolerirati članke ili TV nastupe jednog Brune Bušića.
Kad režimski novinari ne podsjete “demokratsku javnost” da je dana tog i tog ubijen Bruno Bušić, a Ivan Pavao II. izabran za papu onda to sve više sliči na zub vremena. Mnogi postavljaju pitanje može li se zub vremena plombirati? Može ako ga prije toga izvadiš…
Sve što sam napisao za Brunu Bušića vrijedi i za najvećeg među kolumnistima – Veselka Tenžeru. Nenadmašan stilist, ponosan što je hrvatski novinar i književnik, doživio bi istu sudbinu kao i Bruno Bušić… Čini mi se da bi se lijeva medijska falanga smrznula kad bi se Veselko i Bruno pojavili na sceni. Najblaže što bi im se moglo dogoditi je slučaj Tanje Torbarine. Preko noći bi bili izbrisani s novinarske scene, bez objašnjenja i bez razloga.
Dobro, Tanju je zamijenila u Jutarnjem briljantna novinarka Jelena Veljača. Sjećam se što sam tada napisao: “To je kao da ste prodali karte za koncert Marie Callas, a pred publiku izađe Mica Trofrtaljka“. Naravno! Nije mi bilo ni na kraj pameti Jelenu Veljaču usporediti s famoznom Micom. To je samo stilska figura.
Bolje da mi idemo k njima nego oni k nama
Evo malo “pozitivnih kretanja” u Lijevoj našoj. Naš proslavljeni pjevačko-plesački ansambl Lado otputovao je s Gotovčevim Erom u bivšu “prestolnicu”. Na taj put, koji pomalo podsjeća na legendarne “guske u magli”, krenulo je 140 umjetnika, pjevača, muzičara, plesača, 40 tehničara… Ukratko, četiri velika autobusa, dva šlepera i 180 ljudi, skoro cijeli jedan garnizon. Podsjetilo me to na jedan od najboljih filmova koji je ikada snimljen na ovim prostorima “Tko to tamo peva?”.
Dobro je što se Ero pojavio u Beogradu nakon 75 godina, a Zagrebačka opera nakon 44 godine. Bolje je da mi idemo k njima nego da oni u takvom broju dolaze k nama.
I dok jedni put putuju, plaču i tuguju, drugi čkome i šute… Ovih je dana prikazan film Jakova Sedlara “Zaboravljeni Anđeli”. Film je to o četiri stotine i dvoje ubijene djece za vrijeme agresije na Hrvatsku. To je još jedna medijski potpuno prešućena tema. “Oni” su na nas krenuli tenkovima obasuti cvijećem, a mi sad hrlimo k njima u šleperima i autobusima sa 180 plesača i pjevača.
Neki misle da je najbolje krenuti iz početka. Recimo, profesorica dr. Blanka Matković uvjerena je da je na snazi falsificirana povijest čiji je cilj uništenje hrvatske države. Profa misli da se Hrvatska mora vratiti u 1991.g. A kako krenuti od početka kad su oni skoro pri kraju?
Ivica Pandža-Orkan upozorava: “Na snimci iz okupirane Kostajnice, na kojoj četnici vode tri zatočena hrvatska vojnika, vidi se Mihajlo Resanović danas granični policajac na prijelazu Rupe Pasjak. Je li istraženo kako su prošla tri zatočena hrvatska vojnika?”
Kratko pamćenje u Hrvata je legendarno. Dvojica su ubijena, a jednog još traže. Naš Mihajlo je četiri godine bio zaposlenik tzv. krajinskog MUP-a. U vrijeme Oluje je Mihajlo “pobegao”, ali danas opet radi kao lojalan policajac na našoj granici. Čuva Hrvatsku! O Bože, tko to sve kod nas čuva Hrvatsku?
Thompson može na prste nabrojati gradove u kojima je smio pjevati. Gledam plakat: Bajaga i instruktori – 40 godina, Arena, Zagreb, 19.X. Lako je sagraditi kuću. Treba znati sagraditi dom i biti za njega uvijek spreman. Prije nego se zakotrlja lavina, treba skloniti lovinu… Prije nego se zakotrlja lavina, treba skloniti lovinu…
Skandal u Puli. Sudac je dosudio jedanaesterac iliti penal za Dinamo. Zna se za koga se uvijek sude penali. Inače je to bila mirna, skoro pastoralna tekma. Domaći su igrali od početka na “prvu nogu”.
Kod penala domaći golman i bek pomeli su teren s napadačem Dinama. Gosti iz Zagreba su igrali s “napadačem”. To sve govori. Ideš u goste i vodiš “napadača”? Sudac kao da nikada nije čuo tko je drugi klub na svijetu po broju dosuđenih jedanaesteraca!
Dinamov pak trener ne vjeruje da Sučić i Baturina mogu igrati zajedno – ili jedan ili drugi. U reprezentaciji da, ali u klubu ne! Moraju se čuvati. Već su u godinama. Svaki ima po dvadeset i jednu godinu… “Nadljudi” u Engleskoj igraju svaka tri dana. Dobro, i tereni su na otoku puno bolji.
Jedan naš direktor stadiona poslan je u Englesku da skuži zašto oni imaju tako dobre travnate terene, a naši sliče na oranice. Pita on tamo tipa koji zaljeva zeleni teren gusto zelen k’o tepih kako to uspijevaju postići?
“Jednostavno”, reče Englez. “Uzmete šlauf, otvorite vodu i počnete zalijevati travu”. “Samo to?”, zine naš. “Da, samo to i tako svaki dan šesto godina…”
Zvonimir Hodak /Foto: Press
