Na pragu je nova 2021. godina. Pomalo podsjeća na legendarnu 1991. godinu. Te slavne godine krenuli smo u borbu protiv Jugoslavije. I dobili smo… Sve ostalo je povijest. Danas se borimo protiv Jugoslavena, odnosno Jugoslovena.
Razlika je samo u intonaciji. Rade Šerbedžija je novim albumom odlučio oprostiti slijepcima zato što ne vide. Nakon što je ”genocidne” 1991. g. otišao na rezervni položaj pa, kad se vratio, nikako nije shvaćao od kuda tolike rezerve prema njemu.
Nakon što je dobio Brijune, odnosno Breone, u doživotnu koncesiju, nakon što je dobio i profesuru na svim glumačkim akademijama, nasnimao se albuma te naslušao glorifikacija o sebi i familiji, Rade je sada odlučio da nam sve oprosti.
Neki su ga pokušali vratiti na pravi put govoreći: ”Tko im oprosti, prokleta im duša i kosti”.
Oni nama, dragi Rade, ne opraštaju…
Evo, sin generala Živote Panića, koji je razarao Vukovar, na jedvite jade je dobio profesuru na ”Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman”.
Tamo su i naši Dejan Jović, navodno i Buda Lončar, ali ”oni” čine većinu. ”Naši” su 29. XI. 1943. g. bili u Jajcu i stvarali državu. 29. XI. 2020.g. mi smo u ku**u. Izgubit ćemo državu. Većina bi s tog učilišta na Antu Tomića istresli cisternu govana, a ti im opraštaš. E, moj Rade…!
Dobro, nema oprosta. Hrvati su tvrdi, zadrti, zlopamtila. Evo, neki dan Večernjak, koji navodno predstavlja ”desni centar”, objavio je u subotnjem, ili nedjeljnom broju, malu simpatičnu crticu o Momčilu Bajagi. Slika na pola strane, još tri-četiri strane progresivnog teksta koji potpisuje Brane Pofuk čiji centar je oduvijek neosporan. Pod uvjetom da je u centru Beograda. Njegov i Gerovčev ”Obzor” mogao bi se zbog štednje tiskati u Beogradu kao ”Politikin zabavnik”.
I tako nam je Bajaga ispričao svoju sumornu dramu kako je dan prije Oluje morao ”da peva” borcima Mile Martića, i to u srcu Krajine. Da čovjeku srce pukne. Tekst pun patosa… Ja sam star čovjek. Kad nasred ulice vidim da se svečano otvara WC, meni se zasuze oči. Tako me je i drama našeg Momčila prilično stresla. Majstorsko pero Brane Pofuka po tko zna koji put dalo nam je do znanja tko smo i što smo.
Javili su se oni iz sfere ”što smo”, naravno, na Fejsu. Kunu se (znači klerofašisti) da njihovih deset kuna Večernjak više nikada neće vidjeti. Čudni ljudi, čudnih imena… Boli za to Gerovca, Pofuka, Romca i odbjeglog bika Jozu ona stvar. Tko je kriv Thompsonu što nije dan prije Oluje pjevao našem Mili onu ”Što se ono preko Dinare…”. Danas bi podučavao pjevanje na ”Vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman”.
On je, doduše, dobio rat i pjesmom i puškom protiv Martića i Bajage, ali danas su u igri rezervni igrači, Gera, Brane, Životin sin, Dejan, Buda, Katarina, Mate Kapović, Rada, Rade i familija, Roby Bajruši, Ante Tomić, Tomislav Krasnec, Dubravka Vrgoč, Sneška Banović itd. koji su nepobjedivi. K’o mutirani lišaj. Mnogi žive u laži, a istina im je govor mržnje… Bajaga, Lepa Brena, Ceca i svatko ”Tko to tamo peva”, može u Lepoj njihovoj kad hoće i gdje želi, ali Marko Perković i njegove ”Čavoglave” su lovina.
Hrvatska, međunarodna zajednica, Mars, Mjesec… Uvježbani žbiri ”bratstva i jedinstva” paze i cere nam se. Vratili smo se na početak. Na tzv. oslobođenje. I NDH je bila takozvana. Jurišnik tzv. ”poraženih snaga”, Robert Bajruši zabezeknuo se (u stilu: Ah taj fest, past ću u nesvest): ”Skandalozno! Nitko iz ‘Hrvatskog povijesnog muzeja’ neće odgovarati zbog ustaške slike”.
Naime, HPM obilježio je Dan invalida slikom mladića bez šake u ustaškoj uniformi. Roby prosto ne može da veruje. Isti Neno Stazić. Bio je k’o i Stazić, Kekin, Kapović… uvjeren da ni jedan nije ostao živ. Napunili su njima Hude jame i 1700 ostalih jama. Kad ono na slici dječak bez šake u ustaškoj uniformi. Stvarno skandalozno!
U Hrvatski povijesni muzej hitno treba poslati sina Živoje Panića, Dejana Jovića, Budu i ekipu za hitne intervencije. Titoistički demokrat Bajruši čudi se k’o pura dreku: “Međutim, zbog toga odgovorni neće biti smijenjeni“ I ta protunarodna sabotaža prošla bi ispod radara da se nije javio tjednik ”Novosti” koji ne bi nikada ni izlazio da nije naše zajedničke love. ”Islednici” iz Novosti paze, a Bajruši ”dijeli”.
Markovićevom privatizacijom iz 1989. pokupovali su medije i tako okupirali ”Novosti” koje financira hrvatska Vlada objavljuju prekrasnu ilustraciju Thompsona na naslovnici. Ispod brade na vratu srp i čekić. Srp na vratu, a iz vrata Thompsona kapa krv. Simbolika od 1945. do 5. kolovoza 1995. g. Haj’mo se naivno nadati da će na simbolici sve i ostati. Kako bi rekli u Bosni, k’o bajagi iliti Bajaga.
Zgodno se na ovom mjestu prisjetiti pjesme Ivice Šušića ‘Kip Domovine’ koju je taj splitski pjesnik posvetio A. G. Matošu.
U katedralu jedne teške noći,
uđoh tiho i priđoh do oltara,
Sa zvonika jecahu zvona stara,
htio sam duši molitvom pomoći,
Kad tamo pri tamnom visokom odru,
jedna žena gledaše u daljinu
Tri su joj boje ovile haljinu,
prepoznah crvenu, bijelu i modru,
I reče mi tiho: moli se sinko
Nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet teško biti.
Osim Boga ne će pomoći nitko,
Tuđinac nam opet stupa sred mraka
Da rasproda ostatke ostataka.
(Ivica Šušić/Hrvatska obzorja, Split, 2002.)
Pjesma je Matoševska pa je se i autorstvo ove pjesme počesto pripisuje Matošu.
Izliječeni znaju biti nezahvalni…
Depresija, mjere, cjepivo, međužupanijske propusnice, stožeri, savjetnici iz Goethe instituta, sve je to naš jad i tuga. Javlja mi se prijatelj, inače visokokvalificirani cinik, savjetom: ”Ako vam je život tužan, ne brinite. Barem su vam plaće smiješne”.
No, imamo mi i atraktivnijih tema. Počelo je cijepljenje. Srpska premijerka hrabro je prva primila za mnoge kontroverzno cjepivo. Boli nju ona stvar za potrebite. Svaka čast našim političkim elitama. Odreda se odriču cjepiva u korist potrebitih. Zašto se gurati u prve redove kad su bolnice pune onih zaraženih. Kad se svi izliječe, tek onda smo mi na redu. Moram priznati da sam pomalo tronut. Tipično darivanje za blagdane, ljubav prema svom bližnjemu. Pravi problem će nastati kad se svi izliječe.
Izliječeni znaju ponekad biti nezahvalni pa se počnu pitati treba li državom upravljati stranka koja je na izborima osvojila 16,7 posto glasova ukupnog biračkog tijela? Kvaka je u finoj političkoj transakciji. Kad sa 16,7 posto glasova sklepaš većinu s drugovima i drugaricama izabranim po posebnom, a ne općem biračkom pravu, pa je za očekivati u Saboru sve više onih po posebnom biračkom pravu. Po općem, za ulazak u Sabor treba prosječno oko 15.000 glasova, a po posebnom između 500 i 700 ”naših” i čeka te mjesto, recimo, potpredsjednika Hrvatskog sabora.
Znači, ako svi nakon cjepiva ozdrave pa se zapitaju zašto nama vladaju Kajtazi, Pupovac, Radin… moglo bi doći do promjene cjepiva, a možda i izbornog zakona. No, tu je Lovre, mislim Kuščević, kojega HDZ za sada drži u rezervi. Uostalom, zašto bi ”manjinci” baš morali vladati, predsjedavati Saborom, izricati opomene Mostu, Domovinskom pokretu i ostalima u opoziciji? Neka se bave onim po čemu su uistinu dobri, špijuniranjem, isljedništvom i drugarskom kritikom.
‘Novosti’ vladajuće nazivaju ‘licemjernim šljamom’
Sjajan primjer zahvalnosti onih s ”posebnim biračkim pravom” dao je nedavno u svojoj kolumni u Večernjaku Milan Ivkošić.
Fotografiju ratnog vojnog invalida iz NDH, koji izrađuje dječje igračke lansirale su ”Novosti”. Preklani, kad je Plenković došao na komemoraciju u Jasenovac, ”Novosti” su se zapitale ”ako su žrtve nepoželjne u nazivima ulica zašto bi nazočnost hrvatske vlasti na komemoraciji žrtvama fašizma bila poželjna?”.
I na kraju, iskren zaključak ”Novosti”: ”Taj je pijetet od strane licemjernog šljama tj. od najviših političkih autoriteta ove zemlje, vrijedan najdubljeg prezira”. Jasno i iskreno! Licemjerni šljam iz Banskih dvora bez čije bi love ”Novosti” izlazile tek k’o zidne novine u Donjem Lapcu i dalje će vladati s onima koje smo 5. kolovoza 1995. g. pomeli, da bi danas zauzeli mjesto Domovinskog pokreta i Mosta.
Lako je zamisliti što bi bilo da danas Bulj u Saboru nazove vladajuće ”licemjernim šljamom”. I Bulj bi napokon osjetio uzvišeni doživljaj kad te četiri hrvatska muža iznose iz Sabora.
Hrvatska je puna čuda. Oni koji viču zatvorite crkve, ne odriču se božićnica.
I Stipe bi, ali ne može…
Vječno ”oriđiđi” Stipe Mesić, nakon desetak godina dubokog razmišljanja, otkrio je tajnu svih tajni: ”U Beogradu je na mene pokušan atentat, ali iza njega nisu stajali Srbi”. Naravno, Stipe! Ceo normalan svet zna da Srbi nisu skloni atentatima na Hrvate. Barem k’o što si ti. Možda bismo metodom dedukcije mogli doći do atentatora. U Beogradu su kuhani i pečeni, na primjer, Igor Mandić, Ante Tomić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović…
Možda je i neki Slovenac. Možda onaj koji ti je posudio lovu za stančinu u elitnom dijelu Zagreba. Naš ”oriđiđi” opet je na naslovnim stranicama – Fejsa. I to je previše. Možda su se zabrinule međunarodne udruge lezbijki, homoseksualaca, interseksualaca, transeksualaca, biseksualaca… Znate koji su ovi zadnji? Oni bi, ali ne mogu!
I Stipe bi, ali ne može. Ili ipak može, ali samo preko Fejsa. Kako reče onaj psihijatar: ”Nema zdravih, nego samo nepregledanih…”.
Nakon deset godina na Pantovčaku, Stipi predlažem briljantnu pjesmu pok. Josipa Severa. Naslov pjesme i tekst su identični ”Molim da me se ne primjećuje”.
Hrvati se vole dijeliti. Vole i dijeliti. Sjetite se Srijema, Boke Kotorske, Neuma, Prevlake, Vukovarskih ada…
U Banovini Hrvatskoj i u NDH bili smo okrugli. Onda nam je Tito vratio sve ono što je Pavelić ”poklonio” Musoliniju još 12. studenog 1920. g. u Rapalu (znači Istru, otoke, Rijeku, Zadar, dio Dalmacije) i tada smo naglo smršavili te postali današnji perec.
I sad nam je pred vratima nova podjela. Na cijepljene i one koji će ostati necijepljeni. U Francuskoj se već priprema zakon što mogu cijepljeni, a što ne mogu oni drugi.
Kaže Davor Ivanković u Večernjaku da je na redu ”zelena putovnica cjepiva”. Hoće li se baš tako zvati, manje je važno. Da bi cjepivo od ”pozitivaca” učinilo ”negativce”, potrebno je da se cijepi najmanje 70 posto stanovništva. Demokratske vlasti na Zapadu nemaju vremena za uvjeravanja. Hoćeš ići u kino, na ulazu pokaži potvrdu da si cijepljen.
Jedinstveni smo kao kružnica…
Kada je moja supruga išla na put u Afriku, morala se cijepiti sa sedam vrsta cjepiva. Na pitanje zašto toliko cjepiva odgovor je bio kratak. Ako želite putovati u Afriku onda morate imati potvrdu da ste se cijepili protiv određenih propisanih teških bolesti. Od sada će to izgledati ovako: ako želite gledati ”Daru iz Jasenovca”, morate se cijepiti protiv korone – i bjesnoće.
Hrvateki će se morati podijeliti u dva tabora, što im neće posebno teško pasti. Čitavu povijest, jedinstveni smo k’o kružnica, a sad odjednom imaš li certifikat ili nemaš. Pametni i snalažljivi brzo će u Bosni nabaviti sve što im treba kako bi izbjegli mrsku iglu. Pa ne idu valjda u Afriku.
Francuski model nam ne gine. Ali, Hrvati su tvrdi, nesalomljivi, oni se ne mijenjaju lako. Mjesec-dva nakon što ”vakcina” stigne u Lijepu njihovu, procijepljenost će iznositi 98 posto. I ja ću se cijepiti! Kaže narod: ”Siher je siher!”. Iskustva imamo, fala Bogu!
Djeca koja nisu cijepljena protiv hepatitisa, difterije, tetanusa, ospica, hripavca…ne mogu u jaslice i dječje vrtiće… Postoje i privatne jaslice, dječji vrtići, škole, ali država, a osobito ona duboka, već će izmisliti modus operandi da se svi cijepimo. Prije ili kasnije. Ja bih rekao bolje prije…
Žene tvrde kako muškarci vladaju svijetom. Zato žene vladaju muškarcima. Tko vlada Hrvatskom? Rekao bih Stožer i manjinci.
Vlast zakone donosi, a narod ih podnosi. Osobito u Lijepoj našoj.
Zvonimir Hodak/ Foto: press
