Travaš je za njih “ljuta trava”. Šteta što “otrovni” Trava nije bio na ispraćaju na Mirogoju… Njih 150 sliče Budi k’o jaje jajetu, ili bolje rečeno, k’o mućak mućku.
Ima i dobrih stvari, ali samo na fejsu. Višnja Strenja javlja: “I tako odoše Fred Matić, Budo Lončar, Vanja Špiljak, Bora Đorđević. Ovakve gubitke nisu imali još od Sutjeske!”.
Sad jugofili nastupaju otvoreno, nema više Tuđmana i Šuška, koga da se boje. Plenkija? Ha, ha! Izlaze sve više na svjetlo dana. U zadnje vrijeme ih je osobito krenulo. Hrvatski Jugoslaveni Rade Šerbedžija, Tvrtko Jakovina, Milorad Pupovac, Ivica Maštruko, Ivica Ivanišević, “Ivica i Marica”, Anđelo Miloš, Tomislav Tomašević, Vlada RH… izražavaju duboku sućut šefu OZN-e u Zadru krvave 1945.g. te još bljezgare o nekom “hrvatskom ministru vanjskih poslova”. Buda je čitav svoj život služio samo Jugi. Točka.
Buda i društvo na krematoriju
Njih 150 na zagrebačkom krematoriju, slaveći pokojnika bez trunka srama, pljuckaju po Budinim žrtvama i žrtvama njegovih “budista”. Povijesne 1991.g. kad smo, slikovito rečeno, ostali “goli i bosi”, kad je bila okupirana jedna trećina nove, mlade i nenaoružane države, naš se Buda šepurio u New Yorku te u ime Jugoslavije zatražio u UN-u izglasavanje rezolucije o zabrani naoružanja “zaraćenih” strana. I uspio je.
To je bila klasična veleizdaja koju prešućuje i zataškava ona šačica poltrona koji su mu došli na ispraćaj i koji javno tuguju za njim. Njima na savjest! Recimo, Miljenko Jergović piše: “Hrvati će radije biti konobari i sobarice ako znaju da je Srbima još gore.”
Kakva duboka misao našeg “proslavljenog” pisca. Ne bih se začudio da se i Miljenko našao na krematoriju na ispraćaju Bude. Svaka država ima svoje petokolonaše i izdajnike, ali nigdje im nije tako lijepo i nigdje nisu tako maženi i paženi kao u Hrvatskoj.
A sad nešto što bi trebalo zvučati duhovito ili barem slično tomu. Karolina Vidović tvrdi kako je Plenkovićevo slavljenje Bude Lončara uvreda hrvatskim građanima. Nazvati Budu Lončara “velikim patriotom” krajnji je cinizam. Ako tako misli predsjednik Vlade onda, po Vidović Krišto, on to izriče ne samo u svoje nego i u ime svih članova Vlade, dakle i u ime Tome Medveda, Ivana Anušića, Ivana Penave…
Kad će u Hrvatskoj doći vrijeme da političari otvoreno kažu popu pop, a bobu bob? Zamislite da neki Ukrajinac predloži uvođenje embarga Ukrajini na kupnju oružja sad u vrijeme kada je Rusija napada. Bi li u slučaju smrti Zelenski takvog Ukrajinca proglasio “velikim patriotom”? Hrvatsko poltronstvo je čudo. To je kombinacija lažne finoće, diplomatskog takta i političkog dodvoravanja, ulagivanja i osjećaja manje vrijednosti.
Inventura onog što vlast nije ove godine ostvarila, trajat će cijelu iduću godinu.
O predsjedničkim izborima
Inače, izbori za predsjednika Republike u Hrvatskoj su već dugo slijepa ulica, pa je glupo trošiti rasvjetu u slijepoj ulici. Međutim, u zadnje me vrijeme mnogi pitaju za koga ću glasovati u nadolazećim predsjedničkim izborima. Ljudi su zbunjeni kandidatima koje ljevičarski mediji svakodnevno propagiraju.
Naravno, ne pretendiram da me podrže svi od oko 250 tisuća pratitelja moje kolumne, ali savjetujem svim dobronamjernim Hrvatima i Hrvaticama koji žele napokon opet jednom vidjeti na funkciji predsjednika države ozbiljnu, poštenu, domoljubnu i snažnu osobnost, da glasuju za Tomislava Jonjića.
Mnogi će reći kako on nije dovoljno poznat široj javnosti, da je marginalac. Međutim, ima tomu razlog. Primijetili ste s kakvom je pompom najavljena i kako se uredno medijski prati kandidatura Primorca, Milanovića i Kekinice. Svi su oni iskočili iz istog šešira, samo s raznim ukrasima.
O kandidaturi Tomislava Jonjića možete ponešto pročitati tek u Hrvatskom tjedniku. U ostalim pisanim i elektroničkim medijima vlada zavjet šutnje. Ne treba njima u utrci za Pantovčak osoba koja je neovisna, odvjetnik koji je zastupao haaške optuženike, bivši hrvatski branitelj i diplomat bez i jedne mrlje.
Upoznali smo se jednom u mom uredu. To je hrabra i poštena osoba, intelektualac koji dobro poznaje hrvatsku povijest, ali i stvarnost. Autor je više povijesnih djela, vrsni poznavatelj prilika u kojima žive Hrvati u BiH, katolik, desno orijentiran i čvrstih moralnih vrijednosti. On je zapravo sve ono što današnje političke elite preziru i ne žele u politici jer bi im bio ogledalo.
Mada izbori još nisu blizu, sad se bruse koplja, pa sam ja svoje nabrusio. Nadam se da će ga podržati brojne hrvatske istaknute javne osobe koje znaju procijeniti kome dati svoj glas. Jonjićeva kampanja je do sada bila prilično oskudna jer njega ne financiraju milijunskim iznosima stranke i njihovi poltronski donatori. On sam financira svoje pojavljivanje među biračima. No, nije li to zapravo ono što nam treba.
Umjesto namještenih, politički izmanipuliranih i kupljenih kandidata, dobili bi napokon i nekoga tko ne pripada toj “dvorskoj” kamarili već se hrabro sam upušta u krajnje neravnopravnu borbu. Poput Davida i Golijata. Međutim, ne zaboravimo, David je uspio pobijediti Golijata. Može li Jonjić, uz svesrdnu podršku birača, pobijediti Milanovića, Primorca i Kekinicu? Vidjet ćemo…
Zvao me otac mlade novinarke
Za očekivati je kako će lijevi mediji i dalje ignorirati Jonjićevu kampanju, ali će sigurno u središte zanimanja gurnuti izvjesnu Auroru Weiss, savjetnicu za sigurnost i vanjsku politiku Milorada Dodika. Navodno je snimljena u uredu Ante Nobila, a priča se kako će se kandidirati za predsjednicu RH time što namjerava i dalje stolovati u Banjoj Luci.
Aurora je odličan materijal za naše lijeve medije, a kako je i sama izjavila, ona će biti kobila u utrci s kornjačama. Izjavila je kako se: “Kobila utrkuje s kornjačama, a ja nisam kornjača”. Znači, sebe smatra kobilom?! Uglavnom, čim je Jonjić objavio svoju kandidaturu iz jugo mraka je izronila Aurora Weiss s jednim jedinim ciljem da kampanju pretvori u cirkus.
Kad medijima ne upadnete u oko ne pomaže ni okulist…
Javio mi se emailom Neven Ribarić, zabrinuti otac Lane Ribarić. Lana je novinarka Jutarnjeg lista. Prije svega da odmah raščistimo. U ovoj državi izlaze tri relevantna dnevna lista: Jutarnji, Večernji i Slobodna Dalmacija. I sva tri su manje ili više ljevičarska. Ocu smeta što sam njegovu kćer proglasio kolumnisticom, a ona je samo novinarka. Njen sporni dio teksta glasi: “Ovo Goranu Bregoviću nije bilo baš pametno, pjesma je seljačija, ali puno prije nje treba zabraniti Čavoglave…”.
Nakon tog mudrog otkrića slijedi moje “ironiziranje”: “Bravo Lana. Ti si stvarno novinarka godine…”. Otac Neven moli da ne pišem ružne riječi o mladim novinarima koji ni o čemu ne mogu odlučivati… “Nažalost, vaš tekst je proslijedilo više portala i neistina se ne može ispraviti,”.
Slažem se s ocem Nevenom da danas, kad navodno vlada potpuna “sloboda medija”, novinari ne mogu pisati onako kako misle oni već kako “misli” njihovo uredništvo. A urednici znaju odakle vjetar puše pa ne dopuštaju ni mladim ni starijim novinarima da “talasaju”.
Dakle, žao mi je ako je mlada novinarka zabrinuta. Možda bi trebala biti još više zabrinuta u kakvim novinarskim uvjetima radi. Doista, njena usporedba nije bila primjerena. Koliko je boraca HOS-a poginulo s pjesmom Čavoglave na usnama, na Srđu iznad Dubrovnika i na drugim našim bojišnicama? Očito je redakcija pro-jugoslavenskog Jutarnjeg izabrala mladu i još naivnu novinarku kako bi je zloporabila da javno zatraži zabranu Čavoglava, a da istodobno relativizira uvredu A. Dragaša i Bojana Mupćete.
Sad imamo nezadovoljnu novinarku i zabrinutog oca dok redakcija Jutarnjeg trlja ruke. Još pokoji takav člančić i prvom prilikom zatražit će javno zabranu Čavoglava. Možda za tu smicalicu iskoriste neku drugu novu mladu novinarku ili novinara koji će se pod takav tekst potpisati.
A možda, nakon članaka mladih novinara, Jutarnji zapuca “teškom artiljerijom” iz pera Borisa Vlašića, Roberta Bajrušija, Ivanke Tome, Snješke Pavić… da ne nabrajam svih do kraja. Mladoj Lani želim više sreće s izborom redakcije koja i dalje “hrabro” dere po “čavoglavima”. Kod njih još ni Berlinski zid nije pao…
Kad već ne smiju Thompson i Škoro, mogu Kekin i Ukraden
Hajmo se sad malo vratiti nedavnom koncertu Bijelog Dugmeta u Splitu. Pjevalo se o propaloj državi Jugoslaviji. Nitko se nije bunio, nitko nije prijavljen, nitko nije kažnjen, nitko nije priveden i nitko nije isključio struju izvođačima. To je dokaz kako je kod nas moguć visok stupanj tolerancije. Evo, malo dobre volje i i fleksibilnosti pa je sve moguće.
Kad već ne smiju pjevati Thompson i Škoro (za njih nema tolerancije), mogu Mile Kekin i Neda Ukraden. Policija bar tada može odahnuti. Nije ni njima lako stalno ispisivati prijave. Parola ZDS, hrvatski grb s prvim bijelim poljem, pjesme kao Čavoglave… sve to policiji uzrokuje dodatan posao pisanja prijava.
Kad pjevaju Bijelo Dugme, Prija, Ukradenica i kompanija iz komšiluka to je melem ne samo za naše umorne policajce nego i za uši Jurice Pavičića, Ante Tomića, Rudanice, Robija Bajrušija, Borisa, Ivice Ivaniševića… i nema kraja nabrajanju sretnika. Stisneš “bijelo dugme” pa ekipa iz komšiluka u niskom startu srlja ponovno ovu jesen popuniti Arenu i novo izgrađene srpske centre diljem Lijeve naše. Uporno nas pokušavaju uvjeriti kako bez bratstva i jedinstva jednostavno ne ide pa ne ide.
Na vijest da je Paunović na izborima za novog šefa SDP-a dobio preko 20 posto glasova, Hajdaš Dončić je navodno izjavio kako je to podvala jer nije čuo nikakve glasove.
Dolazi jesen. Tako će se od 1. listopada pokazati kako se potrošače može uspješno musti pomoću struje. Stravično. Za vrijeme nedavnih poplava voda je poplavila grafite išarane po fasadama zgrada u gradu.
Košarkaška utakmica između Crvene zvezde i Zadra potvrđuje da je najtraženiji uvozni artikal u Srbiji hrvatska zastava. Plane čim se pojavi.
Nadbiskup Uzanić zalaže se za dijalog kultura, no valja prije toga uspostaviti kulturu dijaloga.
U tramvaju na Jelačić placu zatečena su dva rumunjska džepara s rumunjskom rukom u hrvatskom džepu. To još nije regulirano bilateralnim Ugovorom o pristupu EU-u.
Zvonimir Hodak/Foto: Press
