ZVONIMIR HODAK: Jesu li Grubori važniji od Petrinje? U Petrinji je ubijeno 599 Hrvata!

Bol na Braču. Dok je u Zagrebu i dalje kiša te se, nakon poplave, uvodi katamaran od Županijskog suda do Remetinca, na Bolu je “havajsko” vrijeme, ali samo jedan katamaran dnevno do Splita i natrag.

Moji bolski prijatelji i istomišljenici Ufo i Štujo jalovo lamentiraju “pomirenje” u Kninu Ufo pomalo fatalistički spominje nove “guske u magli”, Štujo je nešto malo liberalniji i konkretniji.

“Ufo jesi li čuja da je Hrvatska narodna banka izdala povodom 25-te obljetnice Oluje nove srebrnjake?” “Što, samo njih 30?”, lijeno promrmlja Ufo?

“Ne, ognjištaru, Ufo”, prormlja Štujo. “Lipo je da se država sitila, ipak je to Dan pobjede i pomirenja” ne da se Štujo. “Pobjede i pomirenja?”, promrmlja Ufo i nastavi:

“Eto, Patrijarh Irinej, na misi u Krušedolu, lijepo kaže da je Oluja bila zločin koji je planirala hrvatska država. Kaže da smo napali srpske civile i što je najgore još ih i razoružali!”

“Što? Razoružali smo civile? To nije u redu!” čudi se Štujo.

“Čim spomeneš Oluju kod njih se aktivira Pavlovljev refleks. Zločin, zločin! Zato takvi Srbi i mrze meteorologe jer nisu najavili Oluju”, lakonski zaključi diskusiju Ufo.

Kad smo već na Bolu, mišljenja sam da su se pozitivne refleksije Oluje najbrže osjetile baš na Bolu.

Nekom nadobudnom turistu srpske nacionalnosti, Bobanu M, digao se tlak na 300 jer je na Dan pobjede u baru Auro na Bolu čuo pjesmu “Čavoglave”.

Boban “prosto nije mogao da veruje” kako, nakon svih obećanja danih sada 4. kolovoza u Kninu, samo dan kasnije, netko ima hrabrosti pustiti ovu “genocidnu pesmu”. I razočarani i prevareni Boban M. savio je hartiju i navlažio blajvajz te napisao pismo “Opštini” Bol na latinici pa ga poslao 5. augusta. U pismu, između ostalog, stoji: “Mogli su još Jasenovac pustiti. Sad jedva čekam da odem iz Hrvatske i da se ne vratim više”.

Općina mu je odgovorila idućeg jutra, također na latinici:

“Poštovani (bez navodnika)! Drago nam je čuti sve vaše pohvale Bolu… Žao nam je što vas je uvrijedila Thompsonova pjesma u kojoj se slavi obrana malog sela Čavoglave u Dalmatinskoj zagori. Pjesma se obraća srpskim dragovoljcima i četnicima koji su četiri godine osvajali, palili, uništavali, ubijali i protjerivali Hrvate i ostale nesrpske stanovnike s njihovih ognjišta u Hrvatskoj…

Ne znam zašto vas pjesma iz hrvatskog obrambenog rata asocira na Jasenovac… Nemojte se čuditi što se u Hrvatskoj pjevaju hrvatske pjesme, kao što nije čudno što se u Srbiji pjevaju srpske”. Potpis: pročelnik Stipe Karmelić.

Evo kako ovogodišnja Oluja terapeutski djeluje na Bobana M. Ipak, Boban M. se može samo nadati kako će u kafiću Aura iduće sezone izbaciti jasenovačke “Čavoglave”. Boban i delije bi došli ponovno samo kad bi naredne sezone mogli slušati senzibilnu lirsku budnicu: “Od Topole pa do Ravne Gore, sve su straže đenerala Draže”, ali teško da će mu se ostvariti želja.

Ovogodišnjom proslavom 25-godišnjice Oluje iskreno su oduševljeni naši lijevi medijski falangisti. Željka Godeč je u Jutarnjem listu ozareno javila kako su “stručnjaci analizirali ključne poruke…” iz Knina. Riječ je o tzv. “stručnjacima opće prakse…” Draganu Bagiću, Tvrtku Jakovini… Njihov zajednički nazivnik glasi: “Plenković je uspio Oluju i HDZ napokon izbiti iz ruku radikala”. Na istoj strani novina ima i malo šlaga za sladokusce.

Rezultati izbora razočarali  su “stručnjake”…

Crodemoskop nam daruje rejting stranaka mjesec dana nakon izbora. Šlag je HDZ, uvjerljivo prvi, a SDP potonuo, dok je Možemo treći, naravno ispred Domovinskog pokreta. Crodemoskop ne griješi. Osim namjerno. Naime, oni koji su vjerovali našim “rejting” agencijama, Macanu, Puhovskom, Mamićki, Skoki… sad su sretni i zadovoljni. Njihove prognoze su se uglavnom svodile na sigurnu pobjedu SDP-a, Bernardića kao novog premijera, Beljaka kao ministra bijele tehnike, Stazića kao ministra “odbrane”, a Katarine Peović kao ministrice vaše i naše štednje…

Sada, nakon izbornih rezultata, umjesto da se pokriju po ušima i barem šest mjeseci (ili zauvijek) ‘začkome’, oni onako omladinski nestašni, “levo orijentisani”, nastavljaju opet prodavati svoju bozu. Naravno, i oni imaju pravo na pogrešku, ali i da “progledaju” onog trenutka kad su bile objavljene “izlazne” ankete…

Volim sam sebi laskati kako nema orjunaša, udbaša, jugo-nostalgičara i antife koji se nije očešao o moju kolumnu. Stoga mi pada na pamet da ovu retrogradnu, rigidnu i desnu kolumnu učinim malo “lakšom” za lijeve želuce. Kad je uspjelo Miloševiću da “provari” dolazak u Knin, zašto ne bih i ja pokušao nešto slično za naše antife, jugo-nostalgičare i orjunaše. Nešto onako znanstveno, metodom dijalektičkog materijalizma, o historijskom razvoju ovaca kao nezaobilaznom čimbeniku u nastajanju “demokratije” na ovim prostorima. Za početak malo povijesti. Ovca je u davna sretna vremena služila kao novac. Ne kuna.

Jer bi “oslobodioci” već 1945. poklali sve kune ili bi ih sve pobacali žive u bezbrojne jame.

Razvojem “socijalističke demokratije” ovce dobivaju intelektualno zahtjevniju ulogu. One, naime, postaju jamci za kredite. Taj humani i dobro razgranati posao ovce su dovele do savršenstva. No, uloga ovaca, barem u “regionu”, se sve više širila… Recimo, suosjećanje s djevojčicom iz kolone traktora. Bila je to djevojčica koja je uspjela orositi oči našim ovcama, a pojavila se na fejsu sretna i nasmijana s dvije drugarice. Sve tri s četničkim kokardama na glavama, a naša Anja s tri prsta u zraku. Dulje od 48 sati čekao sam demanti te slike. Fake fotka, plagijat, krivotvorina… Ali ništa.

Nakon nekoliko dana netko je mudro i sugestivno objavio “to na slici nije Anja”. Hajde, hvala Bogu! I to smo riješili. Nakon toga sam zadovoljno “zablejao” i otišao u tor! Gledam sad novu sliku naše Anje. Gađa snajperom čiji je domet 1200 metara, vjerojatno Hosovce. Kaže na to Anja: “To je zračna puška, šalila sam se…”

Kad smo već kod Hosovaca, moram spomenuti izvrstan govor Zorana Milanovića na proslavi Oluje koji nas i nije preskupo koštao. Platili smo samo nenazočnošću HOS-a na službenom dijelu proslave.

Ivica Ursić je na fejsu objavio zapovijed Gotovine iz 1993. “Zovite Skeju i HOS-ovce“. Sada, pred proslavu 25. obljetnice Oluje, došla je nova zapovijed: “Lovite Skeju i HOS-ovce”…Naravno, ne od Gotovine. Igor Korač je u depri pa pita na fejsu: “Jel’ dogodine palimo svijeće i poginulim četnicima u Vukovaru?”

Tip pita: “Godinama me muči pitanje jesu li leteći tanjuri plitki ili duboki?” I mene muči isto pitanje. Ne za tanjure, nego za naše političare…

Ni riječi o hrvatskim žrtvama u Petrinji

Mitski Grubori s pet poginulih civila. Da je i jedan, bilo bi previše. Mirela Morić se pita:

“U središnjem dnevniku HRT-a nije bilo ni jedne riječi o Petrinji, ni jedna sekunda o žrtvama Petrinje, o 599 poginulih i 97 nestalih branitelja i civila. Svoje minutaže su dobili i Anja i Pupovac i Milošević, ali ne barem jedan osloboditelj našeg grada. Meni je to prestrašno i tužno…”

I meni, ali ne tužno nego odvratno. Petrinja je kao i Sisak u širem smislu predgrađe Zagreba.

U Petrinji je predsjednik Općinskog suda bio moj prijatelj iz razreda Miljenko Pezelj. Sudac i pjesnik. Supruga i djeca sklonili su se u Zagreb. Miljenko je odbio otići. Govorio je da ljudi znaju kako on nikome nije nanio nikakva zla. Koja tragična naivnost. Familija Prodanović koristila je četiri godine naivnog suca kao svog slugu. Okapao im je vrtove, radio sve što se od njega tražilo. Često su ga oni i ostali ponižavali. Nakon Bljeska osjećala se u zraku nadolazeća “Oluja”. To je bilo dovoljno da se neki četnik istakne i opali na našeg suca par metaka nasred ulice. Odoše četnici, neki se i vratiše, ali poštenjačine i naivca Miljenka Pezelja više nema. Zato se zbog Pezelja i stotine drugih takvih rodila nova politička floskula u obliku pilule zvane “pomirenje”.

Pomirenje s jedne strane onih kojima je Pezelj četiri godine bio objekt primitivnog iživljavanja te kojeg su na kraju kukavički ubili i s druge strane onih koji su četiri godine vodili bitke i ginuli da bi stvorili i obranili svoju državu. Mi smo pobjednici u nametnutom nam agresorskom ratu. I točka.

“Brat” nekih naših biskupa – Irinej još uvijek misli da je naša pobjeda “planirani zločin”. S takvim stavom nema ni “P” od pomirbe. I dobro kaže Mato Palić: “Ni Hrvatima, ni srpskoj, ali ni bilo kojoj drugoj nacionalnoj manjini ne trebaju oni koji pokušavaju stvoriti političku retoriku na pomirenju. Oni su potrebni samo sami sebi kako bi opravdali svoje političko postojanje”.

A povijesna farsa se ponavlja. U rujnu 1991. “milicija” je stajala na putu Tuđmanu i ZNG-u da stabiliziraju mladu državu. Sad ureduju “policajci” i sprječavaju hrvatske branitelje (HOS-ovce) da sudjeluju na proslavi Oluje kao konačne hrvatske pobjede. Zašto? Možda samo iz straha da oni neće pokazati politikom zadani pijetet srpskim žrtvama. Pri tome, treba već sada upozoriti kako će od sada broj srpskih žrtava rasti iz dana u dan. Već naredne godine mogli bi imati “dan žalosti i genocida nad srpskim narodom”.

Hoće li opet suditi HOS-ovcima?

Mnogi Žarka Puhovskog smatraju “mrtvim puhalom”. Međutim, to je krivo i naivno. Veliki prijatelj “vožda” Jovana Raškovića nedavno je, ne trepnuvši okom, proglasio HOS agresorom. Debela je to koža svjedoka protiv studenata u Hrvatskom prolijeću 1971., kao i svjedoka u Haagu protiv optuženih Hrvata (knjigu o zločinima Hrvata koju je dostavio Haagu HHO, Haag je proglasio potpuno nevjerodostojnom).

Možda se u budućnosti “milenijski” svjedok, zajedno s Čičkom i drugovima iz HHO-a, opet pojavi u ulozi svjedoka, ali ovaj puta na nekom procesu HOS-u.

Naime, unatoč pravomoćnoj presudi Vojnog i Vrhovnog suda RH iz 1993. uz “doživotnog” haaškog svjedoka Stipu Mesića, Puhovski je prava ikona cmizdravaca za bivšim režimom. Živi u državi koju baš i ne želi, a onu koju želi te više nema niti će je ikada više biti. Ali čovjek ima jednu strahovitu stratešku prednost. On i njegovi su gotovo svakodnevno u svim medijima. Tu nema slučajnosti i medijske logike.

Evo dokaza. Dana 6. kolovoza Jutarnji na strani trećoj donosi komentar: “Škorin pokret protiv demokratizacije društva”. Ni manje ni više. Autor Robert Bajruši, demokrat nešto blaži od Berije, a tvrđi od Rankovića, po klasičnoj jugo-špranci Pukijev đak, daje neku svoju mutnu i besmislenu simetriju između Škore i Vulina. Sve skupa nije vrijedno ni tinte ni papira. Važan je samo zadnji pasus te ljevičarske papazjanije: “Ako je ljuta desnica u Hrvatskoj spala na takvog predvodnika, onda bolje ni ne zaslužuje. Ali mainstream mediji bi morali razmisliti treba li dati prostor onima čije se javno djelovanje svodi na zagovaranje netrpeljivosti”.

Roby je i nešto ranije, osupnut demokratskom senzibilnošću, a pišući o Karolini Vidović Krišto, javno prozvao medije koji daju prostor toj saborskoj zastupnici. Sreća da pored Jutarnjeg, Večernjeg, Gerinog Obzora, Slobodanke, Novog lista, Nacionala i Globusa žive i djeluju društvene mreže. Trumpova pobjeda je dokaz da tzv. mainstream mediji odlaze na “groblje slonova” zajedno s Robyjem, Puhovskim, Gerovcem, 6. ličkom iz Večernjaka i njenim uzorima Vesnom Pusić, Ankom Taritaš Mrak, Uršom Raukar…

Stare (lijeve) političarke su kao vino. Što su starije to imaju više godina!

I na kraju priznanje mom “omiljenom” predsjedniku Ivi Josipoviću. Prvi je progledao.

Motivi su za sada irelevantni, ali obasjao je reflektorima tzv. etno-biznis. Mi smo se, u napadu novo-Plenkijeve pomirbe, Pupiju ispričali za naše “planirane” zločine, a oni će još razmisliti hoće li će nam oprostiti pobunu, okupaciju dijela teritorija, razaranje Vukovara, ubojstva na Ovčari, u Škabrnji, Dalju, Saborskom… Vjerojatno u tako povoljan razvoj događaja ne vjeruje ni Jovan Rašković dok gleda iz nebeskih oblaka.

Duh je pušten iz boce. Oni koji su se žestoko borili protiv mlade hrvatske države postali su solidan i čvrst partner Plenkijevog HDZ-a u vladanju Hrvatskom, a sve kako ne bi morao dijeliti vlast s desnom opcijom. Uostalom, Plenki i HDZ su jasno rekli kako će nakon izbora koalirati samo sa svjetonazorski srodnim opcijama.

Međutim, oni koji su se dušom i puškom borili za tu državu nemaju pristup ni vlasti ni tribini u Kninu. Nismo li mi zapravo – Apsurdistan? Međutim, to je rezultat izbora, a za ostalo pobjednike boli glava. To je, na kraju, njihovo pobjedničko pravo.

Kad su jednom Alberta Einsteina pitali što misli o ženskoj glavobolji, on je navodno odgovorio: “Sve je to relativno. U jednom krevetu ih boli, a u drugom ih ne boli!”

Na zadnje parlamentarne izbore u Hrvatskoj nije izašlo više od 50 posto birača s pravom glasa. Ubitačna lijenost. Sada možemo cmizdriti i pljuckati na rezultate, ali sami smo si za sve krivi.

Javlja mi se jedan ljenčina i pita: “Mene zanima da li i mi ljeniji idemo isto u raj ili netko dolazi po nas?”

Zvonimir Hodak/Foto:maxportal