Razveselio me ovih dana jedan bivši drug, a sada ugledni član vladajuće koalicije svojim poklonom hrvatskom izričaju. Upitan očekuje li smirivanje tenzija i društvenih kriza nakon predsjedničkih izbora, član vladajuće koalicije je malo promislio i lagano podučio novinare rekavši kako “čvrsto sumnja” u lagana rješenja.
Evo ti ga na! On uoči izbora “čvrsto sumnja” hoće li se budući predsjednik zvati Dragan ili Zoran. Zoran Milanović sve više sliči na raštimani televizor. Umjesto da popravi sliku (o sebi), on povisuje ton.
Dragan Primorac je pak bio primoran trčati ovu utrku ne za sebe već za bolji rejting stranke. Kad smo već kod naših predsjedničkih izbora, prije svega “čvrsto sumnjam” u odaziv birača, što se i potvrdilo.. Mnogima je izbora preko glave, neki su otišli na skijanje, a neki misle da su se u finalu našla dva najgora od gotovo svih koji su se natjecali pa odbijaju otići na biralište.
Ni jedan od kandidata nije sudjelovao u obrani, ali su zato obojica nekada bili komunistička omladina, oduševljeni Jugoslavijom. Međutim, poznavajući naše birače, “čvrsto sumnjam” da će ih to pokolebati. Oni koji su izašli na izbore vjerojatno su se rukovodili onom Felixovom doskočicom u Večernjaku: “Od dva zla, biraj ono manje.”
E, sad tko je za Hrvate “manje zlo” saznali smo u nedjelju navečer. Zahvaljujući kratkoj pameti (sjećanju) hrvatskih birača, ona dvojica su i završili u drugom krugu. Fascinantna je “sumnja” u opredjeljivanju birača. Umjesto branitelja biraju dezertere, ljude čudnih biografija i stranačke eksponente.
Tomislav Jonjić i Marija Selak Raspudić nisu bili dovoljno atraktivni našim biračima, valjda zato jer iza njih ne stoji stranački aparat i lijeva medijska falanga. Na kraju, nema veze. Predsjednik ionako nema neke velike ovlasti. U Lijepoj našoj se razvilo bolesno i nastrano društvo. Dokaz su dva kandidata za Pantovčak.
Borci za državu su gurnuti u stranu uz dominaciju ljevičara kroz medije koja je do sada neviđena. Šverceri djecom iz Konga nestali su u bespuću hrvatske zaboravnosti, niču kulturni centri za Srbe, a jedan od predsjedničkih kandidata je trbuhozborac premijera.
‘Dupla greška’
Na snazi je očito dogma “Izludi pa vladaj”. Bitno je samo da sve prođe “moderato cantabile” i da još jedni izbori budu iza nas. Bojim se jedino da nismo naučili ništa od “velikog vođe” druga Josifa Staljina kad je rekao da ako se izbori dobro organiziraju onda ih se ne treba ni održavati. Sad ćemo imati “što gore, to bolje”. Idemo dalje…
Sjećam se bivšeg potpredsjednika Sabora Mate Arlovića koji je proročanski ustvrdio da HDZ stvara “praznu nadu”. Za razliku od SDP-a koji stvara puno beznađe.
Ljudi se sve više učlanjuju u stranke, a sve manje u knjižnice. U stranci što god uzmeš ne moraš vratiti, za razliku od knjižnice.
Nastupila je opća banalizacija svega. Jedan portal lansira mudrosti Novaka Đokovića. Đole sanja o obnovi Jugoslavije pa kaže: “U mojim najluđim snovima to bi bio idealan scenarij.” Sjajno! Još nam samo to fali! Đole je u “samoupravnoj” Australiji gdje se igra prvi od četiri Grand Slam turnira. Australija ima šest republika, dvije pokrajine i oko 23 milijuna stanovnika. Na što vas to podjeća?
Đole više nije prvi na ranglistama pa se lagano prebacuje na politiku. Otac mu je Crnogorac, majka Hrvatica, a on Srbin s dna kace. “Ako svi govorimo istim ili sličnim jezikom, savršeno se razumijemo”, kaže Đole.
Naravno, Đole. I 1991. godine smo se “razumeli”. Mislim da smo se 5. kolovoza 1995. godine konačno i za uvijek razumjeli. Đole također misli da smo imali istu povijest. Imali bi je da smo i mi pet stotina godina živjeli pod turskom čizmom.
Đole servira za povijest, ali to mu je “dupla pogreška”. Hrvate u Bosni i Hercegovini zadesila je sudbina Židova u nacističkoj Njemačkoj. Toliko ih pljačkaju i obespravljuju da im je jedini spas prikvačiti Davidovu zvijezdu koju se danas, za razliku od nekada, jako respektira.
‘Nit’ vrit ni mimo’
Na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom zaplijenjen je tovar od 900 kilograma sira. Ostala roba i dalje će se švercati, ali sada kroz rupe u siru. Za to vrijeme na istarskim su ulicama postavljeni “dvosmisleni” natpisi koji ne vode “ni vrit ni mimo” i s pomoću kojih zalutaš u oba smjera… Oko Vukovara se svakodnevno otkrivaju nove grobnice. Oko 15 tisuća ljudi je izgubilo život. Bljeskom i Olujom pokazali smo im tko su oni, a tko smo mi. Nikada, baš nikada, nismo čuli ni riječ isprike za sve zlo koje su nam nanijeli.
Zato novčić koji svake godine Andrej Plenković traži u “hlebu” za pravoslavni Božić neće i ne može to nadoknaditi. Neke mutne asocijacije na novo “bratstvo i jedinstvo” neće osigurati miran suživot u Hrvatskoj. I tako, iz godine u godinu, odlaskom na domjenak srpskog sveta maske padaju. Uzalud svjedoči Časna sestra Celina Sarić, danas u 95. godini, o smrti don Jurja Gospodnetića kojeg su u srpnju 1941. godine četnici mučili, živa ispekli na ražnju, sasjekli na komade i bacili u jamu. Mi poltronski šutimo, pružamo ruku pomirenja bez da se itko od službenih predstavnika iskreno pokajao i ispričao za sve zlo koje su nam nanijeli. Onda nije ni čudo da nam nitko ne vjeruje niti nas cijeni. Naravno, tko će iole normalan vjerovati da su u Europi u 20. stoljeću pekli svećenike na ražnju. To osobito kad potomcima takvog “viteškog ratovanja“ iskazujemo svakodnevno koliko ih volimo, cijenimo i mazimo…
Bora Dežulović, legendarni “Jebo vas Vukovar”, nešto objavi, čopor jugofila uzleti i evo nama filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Uradak je to Nebojše Sljepčevića. Zanimljivo kako jedan masonoidni uradak dobiva nagradu za nagradom, od one u Cannesu pa nadalje gdje god se natječe. Malo me čudi da Dežulović nije do sada napisao scenarij o tragediji zvanoj “Ovčara”. Tamo se ubijalo en mass – Hrvate. Strijeljalo se čak i “ustaše” stare 16 godina. Možda zato jer je Dežulović navodno bio u “oslobođenom” Vukovaru, i to na tenku JNA. Kad se Dežulović, Ante Tomić i slični likovi na bilo koji način upletu u snimanje filmova i pisanje scenarija, zahvaljujući svojim dobrim međunarodnim ljevičarskim vezama sve je jasno. Sigurno će pasti neka nagradica.
‘Sveta nedjelja’
Naša ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek ima love, a jugo-bojsi talent pa se vrtimo u krugu. Počelo je sa Vinkom Brešanom. Jakov Sedlar može imati najbolje teme i odlične scenarije, ali tu je naša Nina jako kritična i štedljiva. To je lijepo od nje. Čeka se još scenarij Ante Tomića za neki novi film, recimo, o tragičnoj sudbini jugo-škole za rezervne podoficire u Bileći. Cannes se već trese od uzbuđenja. Ivan Biškup Sheriff ima scenarij za film “Ginuli su najbolji da bi vladali najgori”. Evo nekih ideja za pulski festival. Možda bi se moglo pitati našu Ninu za lovu pa snimiti film o glavnom junaku Miloradu Pupovcu kojem ideja Hrvatske pravoslavne crkve nije baš sjela. Kaže kako oni koji to traže moraju biti svjesni posljedica. Kakvih, pitam. To je sjajna tema za razmišljanje o našoj nedavnoj prošlosti i njenim posljedicama. Na žalost kod nas nema režisera i scenografa koji bi mogli osmisliti takav film.
Govoriti treba sve tiše i tiše. Gordana Šprajc upozorava: “Najbolje se čuju oni koji govore tiše”. Vraćam se na izbore. Na ove izbore nisam išao. Otkada smo samostalna država ovo će biti prvi izbori koje sam preskočio k’o truli seoski plot na mojim Plitvicama. Ivica Marijačić je po običaju “blag” kad u Hrvatskom tjedniku kaže: “Zahvaljujući ovakvom biranju po izvrnutoj pameti, stvorili smo bolesno i duboko nastrano društvo u kojem su pregaženi svaka pravednost, ljepota i dobrota.
Društvo u kojem su agresori nagrađeni, a borci za Hrvatsku poniženi, u kojem ljevičarski prijestupnici ne snose posljedice zbog seksualnog nasilja, a trgovci djecom iz Konga ne samo što prođu bez sankcija nego se i cijela Plenkovićeva razbojnička država angažira da ih izbavlja”…. “komunistički kadrovi drmaju i nikada ne odgovaraju ni za jedan zločin nad hrvatskim narodom ni u jednom ratu”. Što dodati ovako ogorčenom stavu? Ništa! Živimo u laži, okrećemo glavu, zaboravljamo brzinom svjetlosti, poltronstvo nam je u krvi, a političkog srama nam nedostaje.
Još ću jednom pročitati intervju koji je još 2019. godine Ivan Aralica dao Hrvatskom tjedniku. Tema je bio i Andrej Plenković. Lako se pronađe na fejsu. Zanimljive procjene velikog hrvatskog književnika…
Gordana Radoš ima ideju. “Trebao bi postojati neki SOS telefon za žene koje razmišljaju trebaju li ošišati šiške.”
Nedjelja je. Ličani kažu “sveta nedilja”. Nedjelja je i izborni dan iako se sve zna. Karte su otvorene. O sudbini Lijepe naše i nadalje će odlučivati Plenki i Zoki. Zasluženo. Prema statistikama EU-a pri dnu smo da nema Rumunjske i Bugarske. A i one će nas prekoračiti.
Treba znati sa statistikom jer ona pomalo sliči na bikini. Pokazuje sve osim najvažnije stvari. Francesco Petrarca je napisao: “Istina, mi volimo život. Ne zato jer smo navikli na život, već zato jer smo se navikli da volimo.”
