Četvrtak, 2. travnja 2020. g., a na Novoj TV definitivno najdramatičnija i najbolja emisija o mitskom korona virusu. Nakon središnjeg Dnevnika bila je emisija “Provjereno” s temom “Wuhan, glavni grad pokrajine Hubei”, oko 11 milijuna stanovnika.
Tu nije bilo ideologije, nije bilo “mudrih” jajoglavih ljevičara ni priglupih desničara. Samo biblijska drama i borba za goli život. Netko je, na samom vrhu amfiteatra, s kamerom u ruci snimao dramu 21. stoljeća.
Legendarni dr. Li koji je otkrio famozni virus je umro. “Narodna vlast” je odahnula. Nakon što su upornog doktora zatvarali tvrdeći da nesretni Li izmišlja, bulazni, podriva komunistički karakter najboljeg sustava na kugli zemaljskoj, masovno su počeli zatvarati sve koji su vjerovali doktoru. Upadali su u kuće građana trpajući prestrašene ljude u policijske “marice”, zavarivali im kućna vrata uz pomoć elektroda tzv. stick welding, sve uz krikove straha onih koji su zarobljeni ostali u kućama i stanovima.
A sve to kako bi se opravdala “službena istina” da je dr. Li izmislio korona virus. Bio je to neviđen teror “demokratske” Kine nad svojim državljanima.
Ne podsjeća li vas to na “narodnu vlast” i “ministarstva istine” u doba idiličnog samoupravnog socijalizma?
Uglavnom, tjedni su prolazili, virus se “demokratski” širio, a sve ostalo je uglavnom već povijest koju ne samo da dobro znamo, nego sada i mi proživljavamo. Što god mislio o Novoj TV, ovo je bio vrhunski dokumentarac u pravo vrijeme, ali… taj vječni “ali”. Ne, nije Muhammad Ali nego Donald Trump.
U dokumentarcu u jednom trenutku doznajete da je Trump rasistički i neodgovorno proglasio koronu “kineskim” virusom. Sledio sam se. Prosto nisam mogao da “verujem”. Gdje je drugovi “politička korektnost”? Kakav je to “kineski virus”? Optužiti jednu veliku prijateljsku zemlju koja nama u Hrvatskoj uspješno gradi Pelješki most! Tu “rasističku” petokolonašku diverziju uočili su i drugi naši “intelektualni proleteri”. Samo sirovi Trump može neodgovorno tvrditi da je virus koji je potekao iz Kine, kojeg su Kinezi skrivali što milom, a što silom, da je taj virus “kineski”.
Sada će stanovnici Wuhana morati ubrzano zaboraviti svoje tragične i dramatične uspomene na batinanje, uhićenja, zavarivanje vrata domova kako bi se trajno sakrila istina. Ni Justinijanovu kugu ni španjolsku groznicu iz čiste političke korektnosti nitko nije proglasio “kineskom kugom ili groznicom”. Nigdje ni trunka srama na licima naše lijeve medijske falange.
Netko, a ne mogu se sjetiti tko, jednom je rekao: “Nedostatak srama je prvi znak kretenizma”.
Lijeva medijska falanga je živnula
E, sad, kako u svakom zlu ima i nešto dobro, naše antife, lijeva medijska falanga ili “tifusari”, kako im tepa Davorin Karačić, iznenada su živnuli. Korona bi mogla doći glave Trumpa. Dario Brumec u Večernjaku pun je optimizma: “Deset milijuna ljudi ostalo je bez posla, a Trump krivi za to Kinu”. Kao da bi, da on ne krivi Kinu, deset milijuna ljudi ostalo na poslu. Dario, naime, citira dvojicu poznatih ekonomista na ljevici koji pišu za New York Times. Za Večernji piše i bivši veleposlanik SAD-a u Zagrebu, demokrat, kojeg je Trump odmah smijenio kao je došao na vlast. Još samo da se javi Hillary Clinton…
Ali nema potrebe. Umjesto nje javio se iz SAD-a Rajko Grlić, tvorac progresivnog filma “Ustav Republike Hrvatske”. Rajko je s notornim Jugovićem Antom Tomićem sklepao scenarij koji je antifama i tifusarima razgalio njihove jugo-duše. U filmu je Hrvat, naravno, transvestit koji pomaže poštenom policajcu Srbinu da položi ispit “Ustav Republike Hrvatske”. Jedna krasna pastoralna tema o etničkim, seksualnim i religijskim razlikama između dva “bratska naroda”. Rajko živi i nešto radi u SAD-u, tamo ne snima filmove jer oni nemaju HAVC ni Ninu Obuljen ni Hrvoja Hribara.
Međutim, Maja Car je ženski znatiželjna. Osjetila je neodoljivu potrebu hrvatskog puka da dozna koji je novi projekt zlatnog tandema Tomić-Grlić.
I tako, nakon Vedrane Rudan, Večernjak nam ovaj tjedan poklanja nepročešljane misli Rajka Grlića. Rajka se sjećam po jednoj dirljivoj polemici s nekadašnjim “komesarom” hrvatske filmske kritike Mirom Boglić.
Mira je bila rođena Beograđanka koja je u bivšoj “prestolnici” diplomirala “samoupravno” novinarstvo i kao partijski “sveznadar” odmah bila upućena u zagrebačku “ustašiju” da pripazi kako “Sava ne bi potekla uzvodno”.
Mira je po obrazovanju bila ženski Krleža… Znala je sve ono što je čula na rajonskom komitetu u Mesničkoj ulici. Bila je u vrijeme komunizma čvrsta i nekolebljiva filmska i televizijska kritičarka Vjesnika. “I onda je došla devedeseta i otac reče sad ili nikada”, a naša Mira je malo popustila. Sjećam se kako je jednom došlo do neke “filmske” polemike između drugarice i druga o tome koji je film bolji, “Vlak bez voznog reda” ili “Tko to tamo peva”… Ili nešto slično. I hrabri je Rajko izvukao neoboriv dokaz da Mira i nije baš autentični ženski Krleža. Naime, Mira je tamo u vrijeme nekih tvrdih rezolucija Informbiroa pisala kritiku za neki američki film s Humphreyjem Bogartom u glavnoj ulozi. I kad su na kraju filma nesretnog Humphreyja skratili za glavu, Mira je sretno zaspala.
Ali ne lezi vraže. Nakon izvjesnog vremena Mira je “po službenoj dužnosti” morala opet u kino. I jadna se zabezeknula. “Pokojni” Bogart, iako je dobio metak u čelo u ranijem filmu, opet se u novom filmu ubacivao Lauren Bacall. Mira je bila blago rečeno zaprepaštena tom kapitalističkom dvoličnošću. To je, onako iskreno partijski, i napisala u svojoj kritici. Kako to drugovi! Ja vidjela na svoje oči da su ga ucmekali, a sad nakon godinu dana on je opet živ. Prljavi pokvareni kapitalisti! Naš Rajko je objavio faksimil te Mirine kritike. I Mira koja je jedva preživjela šok zbog spoznaje da je Sava potekla uzvodno, 1996. g. je umrla. Što je previše, previše je. I sad nama znatiželjnicima Rajko putem Maje Car javlja da su tamo preko “velike bare” dočekali koronu nespremni, “zahvaljujući egomanijaku iz Bijele kuće”. Novi Ivan Đikić.
Živio sam šest i pol godina u San Franciscu. Bilo je to još za vrijeme “humanog” komunizma u Jugi. Sretao sam puno hrvatskih ljudi, ali nikada ni jednog ljevičara koji iz ideoloških razloga mrzi predsjednika države koja mu je pružila gostoprimstvo. I on se jadan zgraža nad “kineskim virusom”. Jadan Donald. Kad su protiv njega Rajko i Ivan Đikić zajamčen mu je i drugi mandat.
Iz ganutljivog intervjua doznajemo i to da su se Ante Tomić i Rajko s lovom HAVC-a bacili na posao da napišu scenarij po Krležinom romanu “Na rubu pameti” koji je Fric 1938. g. napisao u prvom licu. To “prvo lice” mogao bi biti Ante Tomić. On ima iskustva iz “čovjeka bez brkova”. Samo da ne završi tako da dvojica genijalaca sami napišu svoj scenarij ispod kojeg će pisati “Nadahnuti dijelom Miroslava Krleže”.
Inače naš Rajko pamti Krležu: “…kao mudrog čovjeka, sjajnog pripovjedača…”. Krleža pripovjedač!? Možda Andrić. No, dobro. Nina je za još jedno buduće remek djelo Tomić-Grlić sigurno spremna izdvojiti bar pet milja kunića. Relaksirana su vremena.
Inače, da ne zaboravim. “Tko to tamo peva” Slobodana Šijana iz 1980. g. po meni je najbolji film “s ovih prostora” koji je ikada snimljen. A našim antifama sviđa se baš “pripovjedač” Krleža. Tipični ljevičari. Pretenciozni, arogantni, negledani, skupi i nesposobni snimiti iole gledljiv film. Sposobni su samo izmusti lovu od države. Kraj njih će nam na kraju film o vukovarskoj tragediji snimiti Francuzi…ili Slovenci.
Slovenci, na žalost, imaju najnoviji problem. Naime, postavlja se pitanje kako svi Slovenci stanu u Sloveniju ako moraju biti međusobno udaljeni dva metra?
Zlobnici šapuću kako vlast apelira na penzionere: “Izdržite još malo, nećete još dugo”.
Po Nini Obuljen i “neće dugo” jer nisu Bog zna kako ugroženi. U “Dobro jutro Hrvatska” nedavno je gostovala naša Nina. Mudro je izjavila: “U ovom trenutku, i ne samo u Hrvatskoj, najugroženiji su oni koji djeluju kao samostalni umjetnici i najviše je napora usmjereno na to da osmislimo sustav potpore za njih dok ponovno ne budu mogli djelovati”. Dobro, za penziće se zna, oni će “još malo”, ali da su slobodni umjetnici najugroženiji? A što je s radnicima, nezaposlenima, sirotinjom, beskućnicima i sa svima onima koji su na rubu egzistencije? Evo Ante i Rajko su ugroženi od Trumpa pa su spremni za pet milja razvaliti Krležu. Koga će sirotinja razvaliti? Doznat ćemo valjda jednog dana, a možda i prije!
Rođeni Zagrepčanin Boris Vilić već dvadesetak godina radi u SAD-u na području visokog školstva, a zadnjih 12 je dekan Rider University. Možete li zamisliti face Đikića i Rajka Grlića kad su pročitali da je Boris Vilić organizirao posjet ministra obrane Krstičevića Rider Universityju? Vilić aktivno i uspješno povezuje iseljenu i domovinsku Hrvatsku, dovodi relevantne osobe iz fakultetske sfere, tiho i samozatajno, ali s jasnim ciljem prezentacije onih vrijednosti na kojima je i nastala RH. U našoj lijevoj medijskoj falangi “bolje” bi prošao kad bi organizirao posjet nekoga iz našmrcanog Hollywooda pa da ga kao Rade i familija vodi od Dubrovnika do Brijuna i da usput olajavaju Trumpa. Dok Boris Vilić “rudarski” dovodi, upoznaje, objašnjava, pokazuje i svojim kolegama i svojim studentima jednu malu, tvrdoglavu ratničku zemlju kojoj je trebalo skoro tisuću godina da napokon postane država, dotle raznorazni Đikići nemilice izmišljaju lijekove protiv raka, a Grlići našom lovom snimaju filmove o našim transvestitima i srpskim prototipovima brkatog “pravog” muškarca.
I nikako da objasnimo Đikiću, Grliću, Tomiću, Pusiću, Pupovcu, Nini, Klasiću, Hribaru, Zovku, Krešiću, Jakovini i inima kako su naši “transići” ljeta Gospodnjeg tisuću neke godine te “prave brkate” delije u maturalnom roku pomeli k’o smušene izviđače. Kako je od “mature” skoro proteklo 25 godina sad nam se isti likovi vraćaju kroz HAVC, u redovima čudnih osoba s imenom “Hrvoje”, nabrijanih lijevih tifusara, antifa koje su krenule u Drugi svjetski rat 1959. g. Boris Vilić je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo da, dobivši državu u ratu, ne znači da je imamo i u miru. Prije ćemo iskorijeniti i korona virus nego parazite koji je ne vole, ali ne mogu bez nje i njenih “ustaških” kuna. Danas ih je puna Hrvatska. Pomalo podsjećaju na The Walking Dead…
I jedna utješna misao: “Imali smo mi i većih problema, ali ih nismo riješili…”
Situacija s karantenom postaje tragikomična. Vladaju nervoza i razdraženost u nenadano okupljenim obiteljima pa stradavaju uglavnom supruge i žene. Oni malo načitaniji zovu svoje drage supruge “Ksantipama”. O njoj je pjesmu davno, davno napisao i veliki Oliver Dragojević. To je inače bila, kao što znate, u ona stara grčka vremena, Sokratova žena. Ksantipa je na glas došla kao oštrokondža i rospija, koja Sokratu nije dala da ide u “kafiće” i tamo ljenčari i filozofira. Kao što svi znate, sva Sokratova dijela ostala su samo u usmenoj formi. On nije napisao ni retka. Nije bilo Trećeg programa HRT-a, ni daljinskog, ni školske TV. Ono što bi Sokrat rekao zapisivali bi njegovi učenici, među njima i Platon. Žena mu je bila “relaksirana, tolerantna”, a on sam i nije previše mario za žene. Zašto vas gnjavim sa Sokratom i Ksantipom? Zato što naše moderne Ksantipe srećemo dnevno.
Recimo, famozna Rada koja bi narod od 86% katolika željela uvjeriti da su crkve nepotrebne, štetne i same po sebi depresivne. Ono što država daje za crkvu i “popove” treba samo preusmjeriti nevladinim udrugama, kulturi tipa Rajko Grlić, Ante Tomić, Vedrana Rudan ili za rekonstrukciju bravarovog “Galeba” u prijestolnici kulture – Rijeci. To je inače grad koji ima komunističku vlast od 1945. g, znači dulje i od Sjeverne Koreje. Odjednom je nekim čudom postao “prijestolnica”, što baš ne zvuči komunistički. To je valjda samo dokaz više da je i u komunizmu svaki komunista branio svog kralja – u šahu.
Uz Radu Borić i Sanju Sarnavku imamo mi i Vesnu Pusić kojoj je “marginalna” sva ova histerija oko korone. Ona je šokirana što je “europska sramota” Viktor Orban prenio zakonodavne ovlasti s Orsazaggulesa tj. parlamenta na vladu. Protestirao je i poznati mađarski lijevi aktivist Janoš Bećar Pecaroš. Zanimljivo kad to ime prevedemo na hrvatski evo nama Ive Lole Ribara.
I na kraju vas podsjećam: Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće i preko interneta. Niste joj vjerovali…
