Zvonimir Hodak: Ljevičari u bunilu, čude se tko je Trumpa doveo na vlast

Naša lijeva medijska falanga, nakon uvjerljive Trumpove pobjede, bacila se na “mudro” analiziranje “Tko je doveo Trumpa na vlast”. Kako se samo usudio pobijediti, a da nije pitao naše “demokratske” medije podržavaju li takvo što. Krivci su “generacija Z, žene, Latino-amerikanci, marsovci…”.

Uglavnom, nakon što su cijelo vrijeme pumpali javnost navijanjem za Kamalu Harris, a ocrtavajući Trumpa kao zlog zmaja iz mračnih legendi, sad su ostali toliko zatečeni rezultatima volje velike većine Amerikanaca, da im je preostalo samo još lamentiranje u stilu “kako će izgledati Trumpovo novo normalno?”. Ukratko, lijevi falangisti morali su zagristi jako kiselu jabuku. Umorili su se tražeći Trumpu dlaku u jajetu.

U predizborno vrijeme izmišljali su ankete po kojima je Kamala Harris bila prvo izjednačena s Trumpom, a kasnije je navodno čak i vodila. Sad kad ih je “sirovi” Donald doslovno pomeo, čude se k’o opareni vrelom vodom. Jutarnji u tome za sada prednjači. Evo samo nekih zlobnih naslova kao: “I poslije američkih  i hrvatskih izbora bogati postaju još bogatiji, a sirotinja i dalje živi u nadi!” ili “Hrvatski desničari oduševljeni su Trumpovom pobjedom.”

Davno sam živio i radio u San Franciscu i dobro sam naučio da se u SAD-u sve vrti oko ekonomije. Najvažnije je imati posao, dobro zarađivati i pristojno živjeti. Sve drugo je “druga liga zapad”.

Nakon prvog mandata Trump je ostavio šest milijuna novih radnih mjesta, a sad su Amerikanci pokazali svojim glasovima i da se u Trumpovo vrijeme znatno bolje živjelo u Americi negoli u doba demokrata Bidena.  Sve to je Trumpu bilo dovoljno i za drugi mandat, ali su zato na prošlim američkim izborima famozni izmišljeni “poštanski glasovi” stizali još dugo nakon završetka izbora, tako dugo dok Biden nije napokon dobio većinu, a Trump popušio.

Oni s boljom memorijom možda će se sjetiti kako je Biden već sjedio u Bijeloj kući, a “poštanski glasovi” za Bidena i dalje su stizali u njegov glasački stožer. To me podsjeća na onu ličku: “Nisam znao da pije dok jednog dana nije došla kući trezna!”.

Užas hrvatskih ljevičara

Sad su desničari u Hrvatskoj oduševljeni, a ljevičari svih spektara do onih u Sjevernoj Koreji u laganoj su komi. Napokon je laž izašla na sunce. Premoćna Trumpova pobjeda donijela je Republikancima osvojeni Kongres i Senat. Očito su Trump i Republikanci naučili lekciju o krađi izbora u “naj”-demokratskijoj državi, pa je ovaj puta Trumpov stožer bio oprezniji i sva je pošta stigla na vrijeme. Na radost hrvatskih desničara, a na užas ljevičara.

Od pisanih medija koje redovito kupujem samo u Sportskim novostima nije bilo cmizdrenja, čuđenja k’o pura dreku i naricanja zašto je “dobri Joe” otišao u zasluženu mirovinu.

Kad se vratio iz Amerike, pitali su našeg političara što smo dobili u Americi. “Ništa!”, odgovori Stipe. “Kako ništa?”, začudiše se novinari. “Morate znati da jedno američko ništa vrijedi bar kao tri europska!”, odgovori on.

Anton Babić, bivši Tuđmanov suradnik, malo je zatečen i blago se čudi: “Ludilo i crnilo na HRT-u. U današnjem TV kalendaru glavni dio sadržaja bili su hvalospjevi srpskoj vojsci i jugoslavenstvu.” To je konstanta.

Pogledajte goste u “Otvorenom”, gdje je nestala elitna emisija “Pola ure kulture…”. Hrvatski ljevičari, orjunaši i jugo-nostalgičari medijski su pobjednici Domovinskog rata. Svi dnevnici, tjednici, nacionalni TV-programi puni su jugo-nostalgičara. Recimo, naš Zoran Šprajc, nekada Jovanović. Ponekad je duhovit pa zbog toga ne upirem prstom u njega. Sad ga je malo “uzelo”, kak’ kažu Zagorci.

Kaže naš Zoran: “Što više RTL bi mogao pokrenuti Život na vagi – Military edition”. I nastavlja kako bi to bilo da kandidati nose minobacače dok trče trideset kilometar pa da vidiš rezultata.

Doduše, kažu da Hrvatima marš od 30 km nije neki izazov. Bilo je dana kada su mogli marširati i 300 kilometara bez problema. Recimo, iz Bleiburga po cijeloj tadašnjoj Jugi. Sve se može kad se hoće! Crk’o sam od smijeha!

Koliko samo duhovitosti u našeg Zorana. Jedan od najtragičnijih događaja u novijoj povijesti Hrvata našao se na meti britkog “humora” Zorana Jovanovića, preimenovanog u Šprajc. Je*eno sam se nasmijao. To je stvarno demokracija na kvadrat. Marš od Bleiburga do domovine odnio je najmanje 60 tisuća ubijenih i masakriranih ljudi. Bolje je ne prisjećati se, ali naš Šprajc ima volovsko pamćenje i neopisivi smisao da bude satiričan. Bravo majstore! Sve se može kad se hoće i kad se smije! A 5. kolovoza 1995. g. mogli smo svima definitivno dati do znanja da se takvo što više ne smije.

I prosjački milje ima svoje afere. Lihvar susjedi posudio dvoje djece za prosjačenje, a sad traži natrag petero.

Vlada bi trebala pozvati Trumpa da smanji strah hrvatskih ljevičara

Imamo mi još naših ljudi koji su za pohvaliti. Recimo Ivica Puljić, dopisnik ne znam koga i od kuda iz SAD-a. Čim je objavljeno da je Trump demaskirao njegovu Kamalu, Ivica se javio drhtavim glasom i obavijestio nas da se Amerika trese… Valjda od straha…. “Opća opasnost” iliti Ivica je dospio preko “velike bare” još dok Amerika nije bila ni otkrivena pa zato ni on nije do danas bio otkriven. Sad se malo “razotkrio”.

Atmosferu straha u SAD-u, nakon Trumpove pobjede, osjetila je i naša politologinja Marjana  Grbeša. Vlada Republike Hrvatske trebala bi pozvati Trumpa da malo smiri situaciju, da smanji panični strah hrvatskih ljevičara koji žive u SAD-u. Do sada su ih svi hvalili da imaju veliko srce. Samo su doktori rekli da im je to mana.

Kad su Ivica i Marjana došli u Ameriku mislili su da su im se svi snovi ostvarili. Danas pate od nesanice.

Imotski je nekako sinonim, uz Liku i Hercegovinu, za zatucano “rvatstvo”. Netko je stavio zastavu HOS-a na spomenik Tinu Ujeviću. Ne zna se tko je stavio zastavu, ali zna se tko je Tin. “Slavne” 1945.g. Tin je doživio lijepo priznanje. Zato što nije bio u partizanima isključen je bio iz javnog i kulturnog života narednih deset godina.

Navodno na prijedlog Marina Franičevića koji je, pogađate, bio u partizanima. I sad se na njegovom spomeniku našla zastava, s grbom koji počinje prvim bijelim poljem i pozdravom ZDS. Ivica Ćapin se slikao s tom zastavom pred Tinovim kipom. Što je još gore, objavio je sliku na svom fejsu. Odmah je reagirala “narodna vlast” pa je sudac za prekršaje podigao optužni prijedlog, kojim se traži da Ivica izbroji četiri tisuće eura jer je, objavljujući tu sliku, “remetio javni red i mir”.

Zamislite logiku tog suca. Gdje će Ivica naći 4000 eura još se ne zna. On samo zna da nije on tu “neprijateljsku” zastavu stavio na Tinov spomenik. Usput je još i pogoršao svoju procesnu poziciju izjavom “ne sramim se ni HOS-a ni zastave, ali je ja nisam stavio na Tinov spomenik”. I tako je u Imotskom zavladao strah, ljudi se tresu kao da je na izborima u Imotskom pobijedio američki “autokrat” Trump. Ima u ovoj državi balvana koji još nisu čuli, pročitali i doznali da je još 1993. HOS na procesu koji se vodio na Vojnom sudu u Zagrebu proglašen regularnom jedinicom Hrvatske vojske.

Ta presuda u procesu protiv Parage, Đapića  i Mile Dedakovća bila je potvrđena i na Vrhovnom sudu Hrvatske. I sad je to neosporna činjenica. Samo svakog tko se slika uz HOS-ovu zastavu to košta bar 4.000 eura. Ni policija ne zna tko je postavio nesretnu zastavu, ali za objavu te zastave na fejsu prekršajni sud je odvalio cijenu od 4.000 eura. Tako danas hrvatski ljevičari brane Tina od “nacionalista”.  Sve ostalo je tragikomedija…

Navike su pogubne, osobito kad se na njih naviknete…

Vijest s Pantovčaka. Predsjednik Zoran Milanović smijenio je vrhovnog “komandanta” Hrvatske vojske Zorana Milanovića jer se kao vojnik miješao u politiku.

Friedrich Hegel  je zaključio: “Bolje je boriti se i izgubiti nego nikada se ne boriti”.

Dva starija građanina gledaju mamut reklamu s natpisom “Ručak bez pranja suđa”. Bože, kakav je to ručak bez pranja suđa? Penzionerski!

Uz takvu kampanju i treba opet izabrati Milanovića

Rijetko nešto pročitam ili čujem u našim mainstream medijima o Tomislavu Jonjiću, predsjedničkom kandidatu na predstojećim izborima. Nema on iza sebe neku parlamentarnu stranku, nije ljevičar, ne razmeće se svojim “znanstvenim postignućima”, nije pripadnik Woke pokreta itd. Ako što pročitam to je objavljeno ponekad u Hrvatskom tjedniku. Lijeva medijska falanga ima svoje kandidate – Milanović, Primorac i Kekin. Milanović jede pršut, Primorac trči dok kamera slika. Kad je buknuo rat ’91.g. Primorac je otišao u SAD. Danas je član “Generalskog zbora”. Kekin bi sve promijenila osim Možemo! pa je Jonjić za njih tek neki anonimni kandidat, sistematski prešućivan i uporno ignoriran.

Tko je čuo nešto o Hrvatskom filmskom institutu u SAD-u. Jonjić je jedan od osnivača. I Institut i Jonjić su jednako prešućivani. Uz takvu kampanju i treba opet izabrati Milanovića. To je igra koju su ljevičari naučili od najvećeg od njih – druga Staljina čija izborna strategija je glasila: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se i ne trebaju održati”. Živa istina.

Zato se s puno simpatije prisjećam američkog ministra trgovine i njegove konferencije za tisak na moskovskom aerodromu. Na pitanje ruskih novinara koje su stvari najvažnije u politici, ministar je malo promislio i odgovorio: “U politici su najvažnije dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti!”. Jonjić nema novca, a naši izbori za kandidate koji imaju iza sebe stranke su već dobro organizirani.

Dobro je gledati predizborne plakate. Gledati i plakati…

Paralelno s gay paradom održana je i antigay parada na kojoj su se nosile parole “Tuđu nećemo, svoju ne damo!”.

Antun Mateš, slikar, pisac, profesor i branitelj jednom je izjavio: “S ponosom objavljujem da ću biti jedini hrvatski predsjednik iz ustaške i antikomunističke obitelji.”  Još prije devedesete godine naš bi Anton vodio svoju kampanju s Golog otoka. To je velik doseg, ali pomalo iracionalan. Ni Tuđman, koji je stvorio ovu državu, nije bio iz antikomunističke obitelji…

I na kraju, na žalost nas je napustio još jedan proljećar Ivan Zvonimir Čičak. Bio je kontroverzna politička osobnost, ali mu se ne može osporiti velika energija i strast za politiku. Čičak student i Čičak HHO-ovac dvije su osobe, ali između ta dva razdoblja bilo je i njegovo trogodišnje razdoblje političkog zatvorenika koje ostavlja traga.

Danas o njemu u medijima govore uglavnom ljevičari mada ga za života baš i nisu poštivali. Oni koji ga poznaju iz ranog razdoblja, vremena njegove i njihove mladosti, možda bi istakli neke druge njegove vrijednosti osim borbe za prava srpskog naroda u doba Domovinskog rata, ali očito je to danas bolja popudbina od negdašnje njegove borbe protiv komunizma i za hrvatske nacionalne interese. Nek’ počiva u miru Božjem!

Zvonimir Hodak/Foto: Press