Pupovac može na naslovnoj stranici objaviti crtež Thompsona kojeg “drugovi i drugarice operišu” srpom i čekićem po glavi, a iz vrata mu curi krv. To je navodno “satira”.
Redovno kupujem i čitam “Hrvatski tjednik” iz Zadra. Ivica Marijačić s Hrvatskim tjednikom, a napose sa svojim uvodničkim analitičkim člancima, dugo diže tlak našim bivšim i sadašnjim drugovima. Piše destiliranu istinu, demaskira jugo-nostalgičare i bivše četnike koji su se 5. kolovoza 1995. godine u roku odmah presvukli i obrijali. Danas uglavnom žive od svoje prodaje svakome tko ih hoće, a jedna od njihovih glavnih aktivnosti je neprekidno pljuckanje po vlastitoj zemlji.
Već i stranci koji su došli živjeti k nama u intervjuima ističu kako im je nevjerojatno zašto toliko Hrvata stalno kritizira i ogovara vlastitu zemlju. Uglavnom, protiv sam jugo-pljuvanja svega što smo postigli samo zato jer je riječ o Hrvatskoj. Ono što ne podnosim i protiv čega ću se uvijek boriti perom je primjena dvostrukih kriterija i iskorjenjivanje jugo-komunizma s ovih prostora.
Neki tvrde da je poluprazna, neki da je polupuna, ali netko je odavno ukrao čašu
Ovih dana je Ivica Marijačić osuđen na godinu dana zatvora, uvjetno na tri godine, jer je u svom tjedniku objavio fotku cure s njezina fejsa. Ona je navodno bila “brutalno” silovana od nekih mladića. Činjenice su bile na njihovoj strani i priča se raspala. Ona je objavila sliku na svojoj Facebook stranici, HT je to prenio i… Marijačić zaradio godinu zatvora. Duboka država je tako Marijačiću preko “pravosuđa s posebnim potrebama” uzvratila udarac.
Pupovac može na naslovnoj stranici objaviti crtež Thompsona kojeg “drugovi i drugarice operišu” srpom i čekićem po glavi, a iz vrata mu curi krv. To je navodno “satira”. Evo, to je ilustracija jednakosti postupanja kod nas i ponašanja našeg pravosuđa. Hoćemo li ikada postati normalno društvo koje na jednak način tretira svakoga? Tko je dočeka neka piše…
Hrvatska sve više sliči na čašu za koju neki tvrde da je poluprazna, a neki da je polupuna. Sad ta “mudrost” pada u vodu. Naime, netko je nedavno ukrao i čašu.
Tram 11
ZET je opet u krizi. Netko je, suprotno važećim društvenim dogovorima, iskoristio tramvaj br. 11 i napao naše “svetinje” i utabane “istine”. Viktor Gotovac je hitro reagirao i odmah predložio da se Tram 11 (prevedeno “tramvaj zvan čežnja”) proglasi tramvajem druga Tita. Ako “jedanajstica” slučajno ima prikolicu onda je treba nazvati po Titovom podoficiru “prikolica Ante Tomića”.
Zaslužio je naš Antiša. Svojim raskošnim antitalentom pridonio je maršalovom mitu više od Dine Rađe. Kad smo već kod toga što bi se sve moglo nazvati po Titu, sviđa mi se ideja Zlatka Hasanbegovića koji predlaže gradonačelniku Tomaševiću “da se jedno gradsko smetlište nazove po Titu. Možda ono za “glomazni otpad”.
No, hajmo sada malo pojasniti što je to uzdrmalo snažnu, samoupravnu i “liberalnu” Hrvatsku i njene Hrvateke. Hip-hop bend zvani “Tram 11” objavio je stihove koji su toliko oduševili “liberalnu” javnost da “prosto ne mogu da veruju”. “Leftardi” prosto ne mogu da dopuste da netko pljucka po bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti. Pošteni jugo-nostalgičari, orjunaši, bivši udbaši, kosovci i komunjare, svi su izvan sebe.
“Tramvajci” su sve iznenadili. K’o naši rukometaši. “Nisi pazio, buraz, vlastiti tramvaj te pregazio”. Kontra svega. Mislili ste da možete baš sve po spisku, u istu nisku “Tita i Castra”,”Plenkija i Njonju”, “Danku partizanku”, “ćirilicu i Ilicu”, “orijunu i čunu”, “Pušiće i Balaševiće” i “bipsiće, maske i maskice”, sve “autografe i faktografe”? Zbrljali ste da se “novac” slobodno rimuje s “Jase-novac”? Otprilike kao “novac” i “Pupovac”… i tako dalje…
Mogu se žaliti gradskom vodovodu
“Moćna” diskografska kuća Menart odrekla se nesretnih “tramvajaca” u roku odmah u ime “kulture otkazivanja”. “Bolje metak u glavu nego dva u turu. Lijepo u glavu il’ u Lepoglavu”. Evo nama opet “govora mržnje”. “Tramvajci” se sada mogu žaliti “gradskom vodovodu”. Tamo ih čeka Tomašević, Ivana Kekin, Zdenka Raukar… Tamo će se teško oprati. Sjetite se našeg Ante i nesretne kante. General Woo i Target sad se “k’o fol” čude, ali “demokratska” javnost ih je “pročitala”.
Sve je jednostavno razjasnio prof. Dean Duda s famoznog Filozofskog faksa u Zagrebu. Kaže naš Dean: “Tužno je da smo došli do zabrane albuma, a da se prethodno u društvu stvori takva klima da je moguće da se uopće objavi”. U pravu je Dean, kolega naših dragih Klasića, Jakovine i Goldsteina…
Zašto dopustiti da nešto izađe, a onda se blamirati zabranom. Demokratski je zabraniti izlaženje. Hvala Bogu, eto, vratio nam se i demokratski centralizam kao potres na Filozofskom faksu. Hajde, desničari uozbiljite se! Nemojte rastužiti profu Deana Dudu bez veze. Nakon Oluje, Knina, traktora, zakona o oprostu i sličnih stvari, hrvatska prokomunistička ljevica zaključila je da “treba biti realan i tražiti nemoguće”… I to su dobili.
Na fejsu se pojavila pitalica: “Koja je razlika između besplatno i džabe? Besplatno ste primili cjepivo, ali džabe, pošto se i nakon toga možete zaraziti”.
Ribanje Horvata na RTL-u
Za nas je upravo završilo Europsko prvenstvo u rukometu. Prošli smo kako smo prošli. Bilo je toga i prije toga. Hrvoje Horvat ima u obitelji olimpijsko zlato. Bila su to neka druga vremena. Znao je kako će njegov koncept i izbor biti dočekan od RTL-ovih komentatora na “nož”. Ipak se pristojno odazvao u emisiju znajući što ga čeka. Kad ono – javna egzekucija. Jedan od inkvizitora kaže: “Naučit ću te nešto!”. Znam da su Metličić i Šprem imali fantastične rezultate kao treneri i selektori, samo se ja ne sjećam ni jednog.
Javno ribanje Horvata bilo je neugodno za gledati. Po pristojnosti i objektivnoj retorici falio je još samo Dino Rađa. Nema kod “sveznadara” opravdanja što su igrači i selektor dobili u najgori trenutak koronu, kao i da su morali igrati igrači koji nisu ni sanjali da će u Mađarsku. Napokon, igrali su odlično. Šego i Karačić nisu ni bili na spisku. A trebali su biti. Ali javno ribanje mladog i pristojnog izbornika od strane onih koji sve znaju sliči na tipični hrvatski jal i onu zlu jezičinu koju spominju stranci koji su došli živjeti u Hrvatsku. Još je samo falio policajac s lisicama. Na kraju, selektor Hrvoje Horvat bio je valjda najsretniji kad je mogao otići s RTL-a.
Ognjen Kraus je neumoran. Radi k’o singerica. Sprema se napraviti zagrebački spomenik žrtvama Holokausta vrijedan 11 milijuna kuna. Čim stigne euro iznos će se prepoloviti. Rada Borić zna s novcem. Ona pazi na inflaciju i čeka konačni dogovor sa židovskom zajednicom. Prevedeno s Ognjenom Krausom. Ognjen malo razmišlja i šalje dimne poruke. Spomenik bi po njemu bio prihvatljiv kad bi ga se preimenovalo u “Spomenik žrtvama ustaškog terora ili žrtvama NDH”.
U Srbiji su davno digli “spomenik” Milanu Nediću koji je prvi u Europi javio depešom Hitleru da je Srbija “Judenfrei”. To je navodno i razlog zašto je Goldi doktorirao hrvatsku povijest baš u Beogradu. Na izvoru… Ogija bi trebalo hitno imenovati okružnim javnim tužiteljem za grad Zagreb, kao što je bio njegov otac herojske 1945. godine, gospodar života i smrti. Ja bih tada svoju kolumnu strpljivo klesao u kamenu – Golog otoka.
Ne znam zna li Ogi za “ustašku žrtvu” Jennu Lebi, Beograđanku Židovskog porijekla koja je ispričala vic o Titu i završila na 2,5 godišnjoj robiji na Golom otoku. Ispričala je “užasni vic” o tome kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom natjecanju u uzgoju cvijeća jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila (aludirajući na pjesmu “druže Tito ljubičice bijela”).
Kad se Ogijeva i Goldijeva Juga raspala, Jenna Lebi je objavila knjigu u kojoj je objavila strahote s Golog otoka. Ta knjiga je u Izraelu postala bestseler. Kako je Goli otok u Hrvatskoj, a prema Jenni Lebijinom svjedočanstvu tamo je bilo zatvoreno i dosta Židova, zanimljiv je ravnodušan odnos Ogija i Goldija prema patnjama zatočenih na tom “romantičnom” otoku. Po nekim izraelskim izvorima Goli otok je navodno u mnogo čemu bio čak i gori od Auschwitza. No sveti demokratski gral se i dalje traži.
Inflacija i euro dovest će do toga da nitko neće htjeti baciti ne samo svježe, nego ni trulo jaje
U zadnje vrijeme kod nas niti cvjeta gospodarstvo, ni zabava, ni demografija. Ali zato cvjetaju zabrane. Zabrana ZDS, zabrana kune, zabrana prvog bijelog polja, zabrana Čavoglava (ma što god to značilo), zabrana slavljenja obljetnica Križnog puta i Beleiburga, zabrana javnog spominjanja Hude jame, HOS-a, NDH, zabrana trulih jaja, zabrana pjesme Lijepa li si…, zabrana javnih okupljanja na kojima “teroristi” pozivaju druge teroriste da se “u miru raziđu, da se ne tuku, ne sukobljavaju s policijom, da paze na red i mir…”.
Naravno, ovo zadnje je izrekao Marko Francišković koji još i danas leži u Remetincu zbog podstrekavanja na terorizam, pa smo sve bliže legendarnom dobu kad si zbog vica na račun “ljubičice bijele” mogao otići na more, tj. na Goli otok. Jaja je, pak, postalo zabranjeno spominjati uz imena političara, napose ona pokvarena. Bojim se jedino da će inflacija i euro dovesti do toga da nitko neće htjeti baciti ne samo svježe, nego ni trulo jaje.
Naši su dobili ’91.
Priča mi sa sjetom u glasu moj teniski partner prof. Žukina koji voli kad ga citiram u kolumnama: “Nema više kavalira k’o što je bio Stipe Mesić koji je haaškoj tužiteljici Carli del Ponte svako malo slao buket hrvatskih branitelja, cvijet hrvatskog naroda”.
Zvonimir Despot je progledao. Napokon! Kaže Zvone: “Nema demokracije ako istom mjerom ne sudimo i lijevom i desnom ekstremizmu. Pred koliko godina je legendarni “partizan” Neno Stazić, ponosan kao pavijan kad vidi bananu, uskliknuo da su njegovi šlampavo obavili svoj zadatak 1945. godine? Nemoguće da to Despot nije pročitao. Pred koliko godina je Mile Kekin, glasom sličnim Porfirijevom, zanosno zapjevao: “Ja nisam vaš, od glave do pete, moji su dobili četrdeset pete…”?
Neki su mu otpjevali “a naši su dobili devedeset pete”. Nisam tada čuo Zvonkecov glas protivljenja što se ne sudi istom mjerom. Polako i tiho se vraća devedeset i prva pa daj malo čkomi…
Sada imamo Josipa Jagića, PR “stručnjaka” Tomaševićevog Možemo. Joža je umjereno-do-ekstremno usmjeren. Kad se jedan jugo-nostalgičar pohvalio na Twittru kako nitko nije poubijao više hrvatskih katoličkih svećenika od Hrvata ljevičara, naš Jožek Jagić je na to dodao: “Dobra stara vremena…” Jožek, Jožek! Polako i tiho se vraća devedeset i prva pa daj malo čkomi…
Najveći frajer na hrvatskoj političkoj sceni Šokre Beljak ima imunitet za laprdanje. Da sve što izlaprda Šokre kaže Skejo, siguran sam da bi Skejo već upoznao u Remetincu Marka Franciškovića. Donio bi mu barem pisma supruge koja mu ih preko istražnog suca šalje, ali mu nikada ne dolaze. Nije to američka pošta koja još dan danas dostavlja glasove za Joe Bidena u predsjedničkim izborima.
Naš Zvone Despot maše prijeteći kažiprstom: “Neće biti puna demokracija ako istom mjerom ne sudimo lijevom i desnom ekstremizmu”… Po ponašanju naše vladajuće nomenklature, umjesto pune demokracije, imat ćemo uskoro pune zatvore onih koji misle desno i koji su dobili rat protiv raznih Jagića, Kekina, Stazića… sve dok je na snazi čl. 17. jednog starog zakona donesenog 1990. godine u kojem su predviđene sankcije još uvijek u njemačkim markama, a koji je potpuno divergentan standardima ESLJP. Pozdrav svim ministrima pravosuđa RH i pravosuđu s posebnim potrebama. Dok je god tako imat ćemo državu koja strepi od trulih jaja i Thompsonove “Lijepa li si”…
Sve me to podsjeća na događaj kad je američka državna tajnica Madelaine Albright predložila da se Slobodanu Miloševiću sudi u Beogradu. Na pitanje nekog nevinog Hrvateka hoće li se isti kriterij primijeniti i na osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Naravno, neka se i njima sudi u Beogradu””.
Stara mudra lička izreka glasi: nikada ne vjerujte do kraja onima koji lažu…
Zvonimir Hodak/foto:press
