ZVONIMIR HODAK: Najavio sam i danas otkrivam za koga ću glasati na EU izborima

Javio se u Magazinu Jutarnjeg lista “bezdušni šupak“ Ante Tomić. Da ne bi bilo zabune, tako naš Ante tepa sam sebi ismijavajući “suze hrvatske predsjednice“ na 63. stranici Magazina. Ante to radi rafinirano i kirurški precizno demaskira “kičastu osjećajnost…“.

Naš “bezdušni šupak“ je, najblaže rečeno, zbunjen. Ili kako bi rekli Ličani: “j… lud zbunjenog”. Zbog čega to KGK “isprekidano diše i brada joj drhti, kako joj se oči pune suzama…“?Antiša sa svojim talentom JNA vodnika “prosto ne može da veruje“.

Što se to dogodilo u Vukovaru da “trećerazredna Antigona“ svojim suzama izaziva bijes “elitnog“ komuniste, oprostite – kolumniste Jutarnjeg. Ante nas blago, onako podoficirski, podučava da “suzama ne treba vjerovati. Bez nekog posebnog povoda plaču pijanci, ciganski violinisti…“.

Tomić neuspješno ”duma” iliti ”konta” koji se to vrag dogodio u Vukovaru da Predsjednica svako malo pusti suzu. Je li se to u jednom trenutku dogodio “veliki prasak“ u njegovoj glavi pa se možda sjetio Ovčare, bolnice, ubojstva 16-ogodišnjeg zarobljenika, razorenih domova Vukovaraca, odvođenja branitelja i civila u srpske logore…

Ma neee! To je bilo u prošlom stoljeću, umorio se Ante od silnog razmišljanja. On se rasplače kad čuje kako pjeva Dolly Parton. Bog te maz’o, kakve sise! Tomić, Josipović, Stazić, Rade i Rada “rasplaču“ se čim se legendarnom bravaru skine ploča s fasada HNK-a. Sjetite se kako su se nedavno jugovići “rasplakali“ kad su u Jurišićevoj ulici u Zagrebu ugledali povijesnu hrvatsku zastavu s grbom na kojem je prvo polje bijelo, a ne crveno. Odmah su to “ustaše“ ”odcinkali” policiji i to brzinom na kojoj bi im pozavidjela i Cinkarna Celje.

Na tako munjevitu reakciju svjesnih drugova Ivan Brodić se na fejsu počeo tresti… od smijeha dok je to komentirao: “Očekujem skoro rušenje crkve sv. Marka u Zagrebu, nakon upada policije. Zbog prvog bijelog polja na hrvatskom grbu“.

Rasplakala se naša farizejska ljevica i kad je ovih dana dr.sc. Sanja Bilač na fejsu objavila sliku spomen ploče bl. Alojziju Stepincu u… Jeruzalemu. Što je to sad? Tko nas to provocira? Umjesto Milanu Nediću koji je poslao 1942. g. čuvenu kratku depešu Adolfu Hitleru u Berlin “Srbija je Juden frei“, oni tamo u Jeruzalemu otkrivaju spomen ploču “ustaškom“ kardinalu. Umjesto spomen ploče trebalo mu je otkriti ”šper-ploču”, sigurno se negdje smijulji i naš Ante.

Bilo je nekog plača, ali diskretnog kad je novinarka Ivana Petrović javno izrekla podmuklu herezu: “Svaka civilizirana zemlja bi davno odvojila novac, iskopala Jasenovac i s dokumentacijom znanstveno u znanstvenoj istini zatvorila priču…“. Neki su cmizdrili, neki u HND-u su se križali, a neki čak i krstili “prosto ne verujući“ što se ta žena usudi javno govoriti.

Bilo je i ozbiljnog ideološkog plača radi očiglednog “nerazumevanja“ rafinirane kampanje u Lijevoj našoj za film “Zadnji Srbin u Hrvatskoj“ Predraga Ličine. Pojavili su se plakati u Splitu s pitanjem “Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“. Srbin je napisano ćirilicom koja je još i danas kod nas vrlo popularno pismo, ali samo u nekim dijelovima Splita.

Kako u Splitu “neprijatelj nikada ne spava“, na plakatu su odmah izvršene “gramatičke“ izmjene s novom sintaksom. I sve to zbog jednog edukativnog plakata i jednog prilično teškog pitanja. Prošla su ona legendarna vremena o kojima sam često pisao. Pisao sam, a da me nitko nije ni demantirao, ni prijavio “etičkom povjerenstvu“ ili Lori Vidović, našoj vidovitoj pravobraniteljici svega što je progresivno i lijevo.

Naime, o čemu se radi? Podatak je objavljen mitske 1971. g. u vrijeme kad su “ustaše“ Tripalo, Savka, Pirker, Haramija,

braća Veselica i Đodan pokušali zavladati ”Lepom njihovom”. Po tom nikada demantiranom podatku u Željezari Sisak bilo je u jednom vremenu 33 direktora, od kojih su 32 bili, što je i normalno, Srbi, ali da netko ne bi pomislio da se tada radilo i o nekoj srpskoj dominaciji u širem predgrađu Zagreba, jedan direktor je bio… Makedonac!

Evo odgovora na malo modificirano pitanje: kako je bilo nekad, u doba ravnopravnosti, biti Srbin u Hrvatskoj? Moram priznati, kad sam prvi puta 1971. g. pročitao u tadašnjem Hrvatskom tjedniku taj podatak bio sam sklon povjerovati da je izmišljen.

Ne znam je li se možda Ivo Josipović rasplakao nakon svega što je pročitao o sebi, ne samo kao ”komunisti”, već i kao pravniku nakon njegovog epohalnog historiografskog otkrića o fratrima sa Širokog Brijega kao “legitimnim ciljevima“ na nišanu 29. hercegovačke divizije, 2. crnogorskog korpusa NOV-a i 9. dalmatinske divizije te 8. dalmatinskog korpusa. Uz zapadno-hercegovački Narodnooslobodilački pokret naletjeli su na fratre koji su čvrsto odlučili “prekrstiti“ partizane. Silom ili milom.

Borislav Ristić je na tu temu neumoljivo logičan u subotnjem Večernjaku: “Ako ubijeni franjevci nisu sudjelovali u borbama, oni su civilni zarobljenici. Ako su sudjelovali u borbama, oni su ratni zarobljenici. Kad profesor kaznenog prava izjavi kako je likvidacija zarobljenika legitiman vojni cilj – to je da ti pamet stane“.

Inače, naslov Ristićeve odlične kolumne “Pogled kroz dvogled“ glasi: “Odvjetnici Ratka Mladića sigurno žale što se nisu pozvali na pravni autoritet Ive Josipovića“. Ha, ha, ha! Ako tko žali za tim neoboljševičkim cinizmom onda je to sam Josipović. To je u svari razlog za plakanje. Josipović nakon toliko godina ponovno puca fratrima u potiljak i u leđa. Stvarno da ti pamet stane…

Oprezni Hrvateki šuškaju po špici da je u ona vremena Carla de Ponte donijela u Zagreb spisak na temelju kojeg će nas hapsiti sve po spisku.

Izbori za EU parlament su pred vratima. Mutti Merkel ante portas!  Čitatelje moje kolumnice silno zanima koga ću ja zaokružiti na tim izborima. Jednoj gospođi iz Zadra svečano sam obećao da ću u današnjoj kolumni otkriti svoj sveti izborni gral. Prije nego li vam otkrijem svog favorita, moram biti iskren i priznati da sam mnogo puta pogodio kao da sam kuhanim rezancima gađao pikado!

Do sada sam svega dva puta nepogrešivo pogodio ishod izbora.

Prvi puta je to bilo još davne 1960. g. kad sam tvrdio da će John Fitzgerald Kennedy, kao prvi katolik, postati 35. predsjednik SAD-a, a drugi puta, kad sam s Marcelom Holjevcem, prognozirao da će Donald Trump pobijediti na predsjedničkim izborima u SAD-u. Ovo drugo je izazivalo salve smijeha naših lijevih intelektualnih proletera. Komentari su bili vrlo blagi i poučni – Trapavi Trump da pobijedi Hillary?

No, da ne rastežem previše, moj favorit za kojeg ću i glasovati je Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. Čovjek je mnogima kontroverzan, a osobito onima koji su još i danas fascinirani pravnim talentom bravara kad je izrekao mitsku mudrost: “Drugovi, ima sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“. Kolakušić se pokazao kao dobar sudac kojeg sada žele na brzinu pretvoriti u lošeg suca koji ”sramoti” sudstvo kritikama na rad sudova i političkom ambicijom. Kao da se suci ne bi smjeli kandidirati za EU Parlament. No, to je ne samo netočno već i nebitno

. Ono što je daleko bitnije je da Kolakušić već dulje vrijeme argumentiranom kritikom i iznošenjem po pravosuđe sramotnih činjenica demaskira jednu profesiju koja je danas dotakla dno. Od trenutka kada su bilo Smiljko Sokol bilo Šeki nagovorili Tuđmana da se suci biraju doživotno i mogu raditi do 70. godine, dobili smo sudačku kastu u kojoj su nepravedno pomiješani sposobni i nesposobni, radišni i lijeni, kompetentni i nekompetentni suci, karakterne osobe i politički poltroni. Doživotni izbor ih štiti, čak i od političkih pritisaka, ali na žalost one loše jednako kao i one dobre. Je li uopće potrebno podsjećati kakve smo sve sudačke odluke morali probavljati i to one donesene kako pred općinskim sudovima tako i one Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda (kod kojeg srećom nema doživotnih mandata).

Mislav Kolakušić je za mene jedan od onih dobrih sudaca koji poznaje tehnologiju sudačkog poziva, ali i sve manjkavosti kao i nelogičnosti pravosudnog sustava. Sve što je do sada u javnosti izrekao o sucima i sudovanju stoji. Može li itko poreći milijunske zaostatke u rješavanju predmeta, prije na nižim sudovima opće nadležnosti, a danas na Vrhovnom sudu. Novi Zeland koji ima oko pet milijuna stanovnika, znači nešto više od RH, godinama ima 99 sudaca bez i jednog neriješenog predmeta.

Hrvatska ima nešto više od četiri milijuna stanovnika, 58 prvostupanjskih sudova sa 122 ispostave i 18 drugostupanjskih sudova. Nizozemska ima 16 milijuna stanovnika, 11 prvostupanjskih sudova i četiri žalbena suda. Kad bi Nizozemci mislili o svom pravosuđu isto kao i Hrvati o svom, nastao bi opći kaos. U roku odmah mijenjali bi se ministri, zakoni, sustav i ljudi. U RH, međutim, vlada tipična pravosudna nirvana, iako svaki novi ministar pravosuđa mantra o reformama pravosuđa koje obično završe još tragičnijim stanjem.

Recimo, upravo se kozmetički po tko zna koji puta mijenja zakon o zloglasnim ovrhama. Umjesto socijalno uravnoteženog zakona dobivamo još lošiji, tromiji i sporiji zakon. Što ovrha dulje traje kamate i troškovi će biti veći, a dužnici će plaćati još više.

Drugi primjer, Vrhovni sud RH godinama nije želio ujednačavati različitu praksu presuđivanja na niže-stupanjskim sudovima, a kad je i zauzeo neki stav često je bio pravno problematičan tako da je dovodio u praksi nižih sudova opet do novih problema u primjeni prava. Sustav je katastrofalno loše postavljen, tako da sam iz sebe generira nove predmete, a intervencije vlasti bilo u organizaciju sudova bilo u zakonodavstvo su uglavnom nedostatne, loše ili kozmetičke. Zato je hrabro kad jedan od sudaca koji poznaje tu pravosudnu hobotnicu bolje od običnih građana želi ući u bitku protiv očito kompromitiranog pravosudnog sustava.

Ne znam hoće li uspjeti, ali će moju skromnu podršku imati. Dok će Hrvatska imati 43,2 suca na 100 tisuća stanovnika, a Irska 3,3 suca na 100 tisuća stanovnika, dotle će 75% građana imati negativnu percepciju o neovisnosti sudova u RH.

Završimo ovu pravosudnu priču s dva konkretna primjera. Ubojice 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu i nakon 28 godina su bez pravomoćne presude. Bravo za DORH! Što je s institutom ”suđenja u odsutnosti”?

Međutim, obavještajac SAO Krajine Dane Lukajić osuđen je nepravomoćno na šest godina zatvora radi premlaćivanja pripadnika HV-a i HOS-a u logoru Manjača. Uhićen je u lipnju 2018. g, a prije toga je devet puta ulazio u RH, a da ga nitko nije ništa pitao.

Samo zbog pritiska politike sad je na Županijskom sudu u Zagrebu počelo “ekspresno“ suđenje Ratku Andriću za zločine iz 1992.g. Sad su na red došli predmeti iz 1991. i 1992. godine. A rodbina ubijenih i masakriranih može sve to samo nijemo gledati “očiju punih suza“ pa kad to ugleda naš Ante Tomić

opet će mu “doći loše“.

Zagorsko-sudska uzrečica glasi: “Ako je do svedoka krava je naša“ otišla je u povijest. Ovce su, naime, zamijenile krave. Zagorci sad poučavaju: “Nekad su ovce služile kao novac, a danas samo kao jamci za kredite“.

U polemiku o fratrima iz Širokog koji su zadrto i zločesto napali dvije, tri divizije slabo naoružanih partizana uz Josipovića i Nevena Sesardića uključio se iznenada i Slaven Letica. Tvrd i verziran polemičar. Josipović se očešao o njegovu snahu vjerujući da će Slaven saviti glavu pred njegovim autoritetom. Čudan optimizam. Kad znamo da je optimist obično loše obaviješteni pesimist, onda je sve manje ili više jasno.

Ivo Josipović ima protiv sebe tzv. neprincipijelnu koaliciju koju će naš Ivo u zgodnom trenutku jednostavno proglasiti ”ustašama”. Tko im je kriv da bivšem prezidentu dižu tlak s tzv. presumpcijom nevinosti. Kako je lijepo rekao nedavno jedan psihić: nitko nije zdrav, samo ima puno nepregledanih. Analogno tome – nitko nije nevin, samo ih ima puno neosuđenih.

Ovih dana prezentiram knjigu akademika Josipa Pećarića o Dariju Kordiću. Sudbina čovjeka koji je izdržao 25 godina u tamnici za ubojstvo civila u Ahmićima. Dario Kordić je civil koji nikada nije bio u Ahmićima, ali koji je tobože naredio vojnicima, na sastanku na kojem nije ni bio, da poubijaju druge civile.

Na prezentaciji se očekuju i predstavnici “Radničke fronte“. To je naša masovna ultra lijeva organizacija koja broji oko 400 članova, a koja ima veze s radnicima k’o Anka Taritaš Mrak s atletskom disciplinom skok s motkom. Očekuje se i dolazak naprednog omladinca Davida Bilića, specijalca kojem medijski put krči Iva Boban Valečić iz Večernjaka. “Specijalac“ kojem je “prekipjelo“ pa je prekinuo predavanje Darija Kordića u studentskom domu Stjepan Radić i za to je dobio od naše Ive raskošni tretman.

To je odmah oduševilo i “specijaliziranog“ svjedoka Žarka Puhovskog koji se pod firmom političkog analitičara povjerio Bobanici: “Ovakve akcije ne mogu im donijeti glasove, ali mogu donijeti neku vrstu društvenog ugleda… a to je dugoročna investicija“. Eto, tako misli naš doživotni haaški svjedok. A što ako jednog dana prekipi onima koji su četiri godine stvarali ovu državu? Bez Davida, Ive i Žarka Puhovskog. Uostalom, stara je narodna: vrč ide na vodu dok se ne razbije.

U Parizu na 6000 tisuća prosvjednika koji su demonstrirali protiv sile, bilo je 9000 policajaca koji su demonstrirali silu.

Nakladnička kuća Ljevak izdala knjigu lijevog povjesničara Hrvoja Klasića. Zgodan naslov: “Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost“. Pretenciozna knjiga pretencioznog povjesničara. Vlado Vurušić predstavlja mladog titoistu koje odlučio “reći – Ne“. Kome? Vjerojatno istini.

Oscar Wilde je jednom napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio.“

Klasić je, prema Vurušiću, krenuo u borbu “s avetima naše prošlosti“. Budite sigurni da te aveti nisu jednopartijski diktatorski komunizam, Goli otok, ubojstva emigranata po svijetu, Hude jame, egzekucije bez suda i presuda, gubitak posla i odlazak u Staru Gradišku zbog pričanja viceva… Tito i Mika Špiljak i sliče na aveti.

Aveti nisu ni oni koji su nas okupirali 1991., razarali, ubijali na Ovčari, u Vukovaru, Škabrnji, Petrinji, Dubrovniku… To je za njega bio građanski rat. Aveti se znaju. To je samo NDH. Četrdeset i pet godina komunističke diktature jedne boljševičke partije ima svoje mlade nove borce za bolju povijest: Klasić, Jakovina, Perica, Markovina

… uzalud vam trud drugovi. Prošao vaš vlak, vaš Plavi vlak, potonuo je vaš Galeb… ostaje vam samo da pišete i rišete. Uzalud vam i Vlado Vuršič i Net.hr… Vaš problem je u tome što ste vi davno pročitani…

I kao što je napisao Oscar Wilde: “Ponovno pisanje povijesti, naš je dug prema povijesti“.

Ali ne vaše boljševičke povijesti, zagađene vašim ideologijama i vašim otrcanim zabludama.

Foto:press