ZVONIMIR HODAK: Našao sam krasan primjer kako ljevičari vole Hrvatsku

Država Hrvatska. Za mene je ona nezavisna, a za neke je neovisna. Neovisna od čega? Od marihuane, kokaina… ”Nezavisna” previše podsjeća na onu takozvanu državu u kojoj je, po Dejanu Kovaču, vladao ”tip” koji se zvao ”Ante”.

Zamislite državu na čelu s Antom! Poltronska neovisna Hrvatska.

Sad se ponosni ”neovisni” Hrvat nađe za jednog ”sudnjeg dana” u Sloveniji. Još bolje, u Izoli, pitoresknom gradiću neovisne Slovenije. I pozlije mu od silne i iskrene pažnje domaćina prema državljaninu neovisne RH s ”brdovitog Balkana”. Neovisni slučajni prolaznik odmah nazove Hitnu pomoć, a dijalog se odvija odprilike ovako:

”Prosim lepo, ovde leži fant iz Hrvaške… Prosim da ga se hitno makne s pločnika”.

Dežurni iz hitne, human i zabrinut uzima neophodne podatke. ”Tko zove?”; ”Ja sam Sujlo…”… ”Žao mi je gospod Sujlo, ali sad je dva sata i 10 minuta, a naša Hitna pomoć dolazi po, kako ste rekli Hrvate, samo do 14 sati. Ako može sam doći u Hitnu onda ga upozorite da, ako je stariji od 70 godina, možemo primiti samo do 19 sati”.

Ubacimo u ovu nevjerojatnu priču tzv. načelo reciprociteta. Janezu pozlije u Hrvaškoj, recimo u Poreču. Naša Hitna humana i zabrinuta kaže: ”Žao nam je, ali prošlo je 14 sati”. Ili Janez dobije, ne daj Bože, moždani udar, a Kovačev Ante, u stilu slovenskog, tiho i utješno kaže: ”Žao nam je, prošlo je 19 sati do kada primamo takove slučajeve iz dežele”.

I kada bi se to, apstraktno rečeno, dogodilo u iskompleksiranoj Lijepoj našoj, naši dragi susjedi Slovenci ne da nam ne bi dopustili ulazak u Schengenski prostor nego bi, kao Trump Meksikancima, digli na Bregani i Macelju žičanu ogradu sa strujom iz Krškog.

Ovu uzbudljivu i ohrabrujuću vijest objavio je progresivni Jutarnji list. I do danas je nitko nije demantirao sa ”sunčane strane Alpa”. Dakle, koja smo mi država? Dragi susjedi Slovenci drže svoju vojarnu na Svetoj Geri s ovu stranu granice u Hrvatskoj. Odlazak Hrvata u Austriju ili Italiju kroz ”prijateljsku” Sloveniju nalikuje na avanturistički izlet skupine ovisnika. Ako te slučajno ne zaustavi policija i ne naplati ti kaznu jer, recimo, nisi pazio na razmak između vozila, ne daj Bože da ti zatreba Hitna pomoć u deželi.

S druge strane ni prijateljska BiH ne želi da bilo kakvi mostovi stoje među nama. Pa tako ni Pelješki. Spremni su nam pokloniti sve imigrante koje imaju bez i jedne kune.

Nadalje, Crna Gora nema više pretenzije na Dubrovnik. Zadovoljni su što je Prevlaka gotovo njihova. Nema veze što je naša po međunarodnom pravu.

Srbi ne potražuju ništa, osim granice Virovitica, Zadar, Karlobag, Vukovar, SAO Krajinu i Sao Paulo u Brazilu te da im se prizna treće i drugo mjesto u fudbalu koje su osvojili u Francuskoj i Rusiji s braćom iz Hrvatske.

Nakon rasističke prakse u Izoli od našeg Ministarstva ”inostranih” poslova ni riječi. Uvjereni su da se tu radi o klasičnom nesporazumu slovenske i hrvatske Hitne pomoći pa se oni ”ne bi šteli mešati”. Ne znam baš točno značenje riječi reciprocitet. Je li to ima veze s 30.000 slovenskih vikendica u RH te višim ili nižim porezima, ne znam. Mi Hrvati, ratni pobjednici, ne damo se zaj…..ti. Ako baš zagusti mi smo spremni (ne mislim ”za dom”) čak i povući graničnu crtu s deželom nekoliko kilometara istočnije tako da Sveta Gera ostane na slovenskoj strani. Pa neka onda Janezi cmizdre i krenu s novom arbitražom.

Pred nove izbore svaka od četrdeset slovenskih stranaka obećava biračima cijeli Piranski zaljev, a u koaliciji valjda i cijeli Jadran.

Vijest koja me učinila ponosnim i sretnim. Čitam ”Naklada Ljevak ponosno vas poziva na predstavljanje knjige ‘Mika Špiljak revolucionar i državnik’ povjesničara Hrvoja Klasića”.

Knjigu predstavljaju Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Mladen Pejnović i Boris Rašeta u srijedu, 30. listopada. Za Novinarski dom spremni u 19 sati!

To je stvarno izvrsno isplanirana partizanska akcija nakon zadnje Rezolucije Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine, pod naslovom ”Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”, kojom su ponovno osuđeni i izjednačeni nacistički i komunistički zločini kao i zločini svih ostalih totalitarnih režima. Tom Rezolucijom odzvonilo je svim retrogradnim režimima. Ustašama je, doduše, odzvonilo još 1945. godine, a rijetki su se uspjeli domoći Argentine i Paragvaja.

Prof. Jurčević u svojoj novoj knjizi matematički prikazuje i dokazuje kako su ”komunisti likvidirali 568.000 ljudi, a kroz logore je prošlo 3,7 milijuna zatvorenika”. Međutim, ljevičari iz Ljevaka sad predstavljaju ”revolucionara i državnika” iz te slavne epopeje. Tko šljivi 568.000 ubijenih i 3,7 milijuna logoraša. Treba dostojno evocirati dane ”ponosa i slave”. Nije Mikin ljubimac Tito samo tako svečano proglašen desetim najvećim zločincem XX stoljeća.

S obzirom na legendarnu pamet našeg Mike, nejasno mi je kako među prezentere nisu pozvani i Joža Manolić, Jelena Veljača i Vedrana Rudan. Kad je bal, nek’ je bal… Možda se trebalo sjetiti novijih boljševika kao, primjerice, Bore Miletića koji je, čuvši za nenarodnu rezoluciju Europskog parlamenta, zacvilio: ”Ne znam kako netko može biti protiv zvijezde petokrake”. Kada se prisjetimo da su Borinu ”zvijezdu petokraku” nosili i Staljin i Mao Ce Tung, a da obojica nose na duši približno sto milijuna žrtava, onda pomalo razumijem našeg Boru. Mao je pobio oko 60 milijuna, Staljin 40 milijuna, a Tito skromnih pola milijuna ljudi. Pa tko je tu ostao živ da bi danas bio protiv petokrake?

Šteta što nisam pozvan na tu vampirsku seansu pa da napokon doznam da bez Mike Špiljaka ne bi bilo ni hrvatske države. Kao što je ne bi bilo ni bez ZAVNOH-a, Ustava iz 1974.g, ”antifašističkih” brigada iz Domovinskog rata, Zorana Ercega, Ratka Mladića, Ante Jelaske, Miljenka Smoje, Dragana Markovine, 6. Ličke, 11. Dalmatinske…

Pomalo sam zavidan Hrvoju Klasiću na ljubavi prema njegovom rođaku Miki Špiljku.

Uvijek netko nekoga voli. Nijemac koji ima ženu i ljubavnicu voli svoju ženu. Francuz ako ima ženu i ljubavnicu, voli svoju ljubavnicu, Talijan koji ima ženu i ljubavnicu voli svoju mamu, a Englez koji ima ženu i ljubavnicu voli susjeda. Pupovac ako bi imao ženu i ljubavnicu volio bi Vučića. Slovenac ako ima ženu i ljubavnicu, voli novu Ljubljansku banku. Bosanac ako ima ženu i ljubavnicu, voli Erdogana. Opća ljubav. Svih sa svima.

Ono što me fascinira kod ljevičara je finoća izražaja, stil i salonski osjećaj za ljepotu. Evo kako našu državu, za razliku od sirovih ognjištara, vidi jedan SDP-ov intelektualac Damir Krstinić, SDP-ov vijećnik u skupštini Splitsko dalmatinske županije, inače profesor na faksu. Na Fejsu je napisao:

”Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu, pa onda organizirajte bicikle, nogometna prvenstva, balune i ostale pizdarije za gubljenje vrimena, slikavanje i mahanje bandijerama. Mater vam jebem svima po redu’‘.

Skoro da bih i sam potpisao ovaj pastoralni prikaz naše socijalne scene. No, uvaženi profa brka dva odvojena pojma. Državu i vlast. Državu smo čekali 700 godina i napokon smo je dobili, prolivši mnogo krvi i prolivši more suza. Tu epsku dramu oko dobivanja države ponajprije mora imati na umu svaka hrvatska vlast. Ako ona ne valja, nju treba mijenjati isključivo na izborima, izlascima na referendume i pasivnim i aktivnim djelovanjem.

Međutim, mi smo jedini narod, ne samo u Europi nego i na svijetu, koji je 1945. rušio, ne vlast, nego državu. S Hitlerom su surađivali Talijani, Rumunji, Mađari, Francuzi, Norvežani, Bugari, Slovaci, Japanci, Španjolci… ali nitko tu suradnju nije platio rušenjem vlastite države, osim Hrvata. U tome su naročiti obol dali dalmatinski orjunaši kojima je Beograd i dan danas mitska zvijezda s istoka.

Prebacivati magnum crimen s vlasti na državu ne drži vodu niti će ikada držati, između ostalog, i zbog Torcide, 4. splitske brigade i svih onih koji su se u zoru 5. kolovoza 1995. g. spustili s Dinare u Knin. Hrvati još kako pamte da su ovih dana u rujnu 1991. g. srpske postrojbe, nedaleko Lovasa, natjerale pedeset i jednog Hrvata iz tog mjesta u polje puno mina koje su oni postavili. Kad bi zaboravili Ovčaru, Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Škabrnju i sve ostalo onda bi već samo taj perverzni pokolj kod Lovasa bio dovoljan da svi skočimo na noge za državu. A za vlast nas boli ona stvar. Uvijek je možemo promijeniti ako imamo i malo pameti.

Evo jednog životnog vica kojeg je na fejsu objavio Goran Mufić. Rom pita tatu: ”Što je to demokracija?”; ”To je”, reče otac, ”kad svi beli radu, a mi dobivamo socijalu”. ”Ali zar ih to ne nervira?”, znatiželjan je mali Rom? ”Da, ali to je već rasizam!”, odgovori otac.

Ne završava odlazak gusaka u maglu uvijek hepiendom. Neke se i vraćaju. Doduše, business classom. Ali, to ne znači da su izgubile status gusaka.

Hajmo sad ne zaostati za općim trendom u RH. Jelena Veljača u rujnu ljeta Gospodnjeg 2019. pojavljuje se kao ”božica pravde”, kako joj tepaju. Producentica, glumica i politička aktivistica. Godinama je živjela u Zagrebu na marginama. Sveti gral je otkrila preselivši se u ”slobodarski” Beograd. Karizmu i auru dobila je stisnuvši se kraj Plenkija na fotografiji. I taj stisak ni do danas nije olabavio. Puna je brige za djecu. Djeca su najvažnija. Manijak je pobacao četvero svoje djece s balkona na ulicu. Kad je držala lekciju velikom bijelom heteroseksualcu Aci, u 60 minuta intervjua u ”Nedjeljom u 2” djecu nije ni spomenula. Ne može se sjetiti baš svega. I Stanković je dobio lekciju. Mislim da je u tom trenutku, stjeran uza zid, poželio da je veliki crni homoseksualac.

Jelena vrlo jasno i izravno artikulira svoje stavove. Za nju je silovanje u Zadru dokazan zločin optuženih prije i jednog održanog ročišta, a kamoli presude. Odmah predlaže ”delegaciju” predmeta iz Zadra jer je to ”grad slučaj” i ”nasljeđe HDZ-ove vladavine koja prešutno glorificira nasilje”.

Nino Raspudić, u ”kratkom espressu”, tvrdi da je po službenim statistikama hrvatski rekorder po kaznenim djelima protiv spolne slobode već godinama Istarska županija. Naravno, Istrom vladaju HDZ-ovci iz Svetog Petra u šumi. Moš’ mislit! Kako bi rekla Tanja Torbarina koju je u Jutarnjem zamijenila Veljača upravo negdje u veljači ove godine. Vrhunski potez Jutarnjeg!  Kao da su organizirali veliki dobrotvorni koncert pa su umjesto najavljene Marie Callas na pozornicu doveli Micu Trofrtaljku. I tako, svake nedjelje, kako bi rekli moji Ličani, s veseljem odlazim na kiosk znajući da Jutarnji neću kupiti.

No, dani Veljače nastavljaju se i u listopadu. Uz Acu, nastradala je i Catherine Deneuve koja je deklarirani protivnik feminističkog puritanizma ili veljačizma. Dobro, Francuskinja nije tako ”dobra glumica” k’o Jelena, ali to nije razlog da joj se ne ukaže malo milosti s obzirom na godine i iskustvo. Dobro da notorna Sanja Sarnavka nije dobra glumica. Inače je ne bi tako brzo pročitali zašto, od kada stiže lova od Istanbulke, uglavnom šuti.

Na redu je opća ”prijateljska” ofanziva na bijele heteroseksualne muškarce. ”Još malo pa će morati nositi bijele trake oko ruke”, misli Marin Saric na fejsu. Slaven Letica je dobio što je i zaslužio. U nezgodno vrijeme je ušao u 73. godinu života. Stoga sveučilišni profa sociologije ništa ne shvaća. Pregazilo ga vrijeme. Bolje to nego da ga pregazi Jelena na tenku, dolazeći iz Beograda na veliko finale u Hrvatsku.

Srpski mediji puni su ponosa i veselja. Nino Raspudić ih prati. Beogradski Večernjak, kao da ga uređuje Goran Gerovac, trijumfira: ”Posle emsije ‘Nedeljom u 2’ ostao haos: hrvatska (?) glumica postala miljenica nacije, voditelju Srbinu prete da će mu da siluju člana porodice.”. Portal Blic kaže: ”Plavuša ga oduvala…” Sigurno je da će ”menadžericu ženske patnje”, kako je naziva Raspudić, vrlo brzo ”oduvat” Sanvsvraka i ekipa jer je iznos od 70 milijuna nečega od Istanbulke već davno podijeljen. Kako kažu njeni u Beogradu: ”Para vrti gde burgija neće”.

A što se silovanja tiče, netko bi ”miljenicu nacije” trebao upoznati s činjenicom da je najmlađa žrtva silovanja u Domovinskom ratu imala samo šest godina, a najstarija 80 godina. Kako zločinci i silovatelji i danas šeću ulicama Vukovara bilo bi dobro da Jelena, s obzirom na svoju ”pravnu kompetenciju”, zatraži da se zbog sporosti vukovarskog suda predmeti presele u Beograd.

Ne završava odlazak gusaka u maglu uvijek hepiendom. Neke se i vraćaju. Doduše, business classom. Ali, to ne znači da su izgubile status gusaka.

Šteta tinte i papira. Umjesto da se bavim senzacionalnim otkrićem Dejana Jovića o agresoru Penavi, ja se bavim lažnom plavušom koju su nam ”upakovali” Blic i Večernje novosti i poslali kao poklon za Dan mrtvih. Onako usput jedna dosjetka za Jelenu: našla se u šansi, a nakon toga su je našli…