ZVONIMIR HODAK: Nije on europski nego ‘Glinski Vučić’, a veseli me samo jedan detalj njegova posjeta Zagrebu

Nakon “senzacionalnih“ rezultata Vučićevog herojskog posjeta RH, nastavlja se prosvjetiteljski val ili točnije “talas” s ciljem da hrvatski lajbeki konačno doznaju pravu istinu.

Dodik je navratio, onako usput, do Karlovca. Naravno, nepozvan. Da malo prodivani s drugarima s Korduna i uvjeri se kakva je ideološko-sigurnosna situacija na dijelu buduće srpske granice.

Čitao je Milorad Memorandum 2 SANU i odmah skužio da se nije odustalo od srpske granice Virovitica, Zadar, Karlobag i Karlovac.

Usput je Kordunašima objasnio mit i djelo Lava Nikolajevića Tolstoja: “Svi znate za debelu knjigu Rat i mir. Rat smo popušili. Ostaje nam još mir”. Halooo! “Mir – tamo u kutu dok ja govorim…” “U miru mi lažemo stvaralački, maštovito i inventivno…” kako je to lijepo napisao Dobrica Ćosić. Ali Bora, pardon,

Tolstoj je napisao 1899.g. i svoj zadnji veliki roman “Uskrsnuće”, nastavio je Milorad. I naša akademija radi, upravo k’o i Tolstoj, na uskrsnuću. A uskrsnuće je potrebno jer “su Hrvati napravili puno veća zla Srbima nego obratno”.

Tu je Dodik u pravu jer gdje ćeš većeg zla nego kad Hrvati srušiše veliko Srbima san o velikoj Srbiji. Taj san su 5. kolovoza 1995. političkom preobrazbom veliko Srbi pretvorili u mržnju prema ratnim pobjednicima. Još je pametni Nikola Tesla rekao: “Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove…”

Kad bi barem mogla osvijetliti i mozgove veliko Srba. Kao na primjer Vulinov.  Čovjek ne može začepiti jer ga hrvatske ustaše neprekidno provociraju. Sad već i u koprodukciji s Hollywoodom. Naime, u novom hollywoodskom filmu “Odmetnici” redatelja Luca Bessona vrti se hit Marka Perkovića Thompsona “Čavoglave” iz 1991.g.

Naravno, film je vjerojatno tipična hollywoodska limunada jer u njemu nema snažnih poruka tipa “Oj’ narode Banije i Korduna, došlo vreme da se diže buna…” Ni ministrica Nina nije dala lovu za taj film… što je sretna okolnost jer bi inače odletjela zbog Čavoglava.

Gdje su hollywoodski odmetnici od naših “balvanaša”! Ako film ikada zaluta u Lijepu našu pa kad ga se dohvate Jurica Pavičić i Ikača Baniček provest će se k’o Sedlarev film “Jasenovac-istina?”

Jedno od većih zala koje su Hrvati nanijeli komšijama je i zgodna sličica s Pantovčaka kad se Vučić poklonio Hrvatskoj vojsci koja je razbila u “paramparčad” njegov san o Velikoj Srbiji i granici Virovitica, Karlobag, Karlovac te o srpskoj Glini… I to je sve čemu smo se mogli razveseliti tijekom Vučićeva posjeta Zagrebu.

Sve, baš sve ostalo nije vrijedno jednog expressa u “Buldogu”. Običan politički formalizam. “Treba razgovarati” rekoše naši vrli političari.

Naravno, kad je Tuđman razgovarao s Miloševićem u Karađorđevu kako bi dobio vremena za što brže naoružanje, to je bio dogovor o podjeli BiH i Tuđmanova “veleizdaja” Vukovara i Bosanske Posavine. Ovakve, besplodne i isforsirane razgovore s bivšim ratnim huškačem iz Gline mogao je svojedobno aranžirati i odraditi samo “mirotvorac” Mate Granić.

U toj unaprijed dogovorenoj partiji karata i Plenković je protiv volje sjeo za stol. Nasmijala me slatko zagorska ideja o Vučićevoj isprici. “Jel’ bi se morti gospon štel ispričati, pa morti i nekaj caltati za ratnu štetu?” Eto, tako to zvuči običnom hrvatskom smrtniku.

Na spomen ratne štete Vučić se skoro zagrcnuo. Ipak, svi ozbiljniji politički analitičari se slažu kako je ovaj isforsirani posjet Vučić iskoristio za promociju sebe na unutarnjoj političkoj sceni Srbije i za stjecanje bodova u Bruxellesu. Ako malo preletite društvenim mrežama vidjet ćete u beogradskom tisku uhodanu mantru: žrtva, heroj i pobjednik.

Što god u Zagrebu kažu Vučić se čudi u stilu “prosto ne mogu da verujem!” Druga je faza ušutkavanja je bila onih koji su se usudili otvoriti usta, kao npr.: Bulj. I na kraju Vučić je sam sebe proglasio žrtvom ustaških napada i vrijeđanja. Kako je netko lijepo napisao na fejsu: “Tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote!”

Naravno, šećer je došao na kraju službenih razgovora u Zagrebu kad ga je primio čak i Kardinal i krenuo s Vučićem, u katoličkom duhu, graditi mostove mada je rijeka već davno isušila. Možda Kardinal misli da Vučić ne stoji iza diverzije SPC oko kanonizacije Stepinca. Neka misli i nadalje…

Nakon ovih gustih i crnih oblaka svi željno očekujemo da ponovno zasja sunce. I hoće, ali “sunce tetkino” – Aca Vulin kako bi nas podsjetio na 700.000 tisuća Srba koje smo poubijali u Jasenovcu. Krunski svjedok bit će mu kao i obično hrvatski novinar poznat po nadimku “kaj je, je”.

To je ljevoruki napadač Večernjaka Tomislav Krasnec koji nas je krasno podučio u stilu kako mali Tomica vidi izložbu o Jasenovcu koju je kustos Dačić, zvan mali Sloba, postavio u New Yorku. Krasnec je duboko uvjeren da problem Jasenovca slabi Hrvatsku. Zašto?

Kao Vlada je kroz MVEP javno izrazila neslaganje s tom izložbom. Po njemu MVEP u priopćenju nije točno naveo o kojim se to falsifikatima u izložbi radi. I onda malo jugo-nostalgičarske soli pa pitanje: “Jesu li to falsifikati u rangu one besramne laži i manipulacije s Vjesnikovom naslovnicom u filmu Jakova Sedlara ‘Jasenovac-istina?’ Ne znamo.” Ne zna ni naš Tomica.

Možda čita više Novi list i Slobodnu nego Večernjak. Baš u Večernjem je izašlo ne jednom da je, na hrvatsku intervenciju, iz postava izložbe izbačena cifra od 700.000 tisuća ubijenih. Za Krasneca je potpuno irelevantno je li je u tom logoru ubijeno 700.000 tisuća ili 70.000 tisuća Srba. To što se danas javljaju ljudi imenom i prezimenom koji su poubijani u Jasenovcu nije u sferi interesa likova kao što je Krasnec. Rođak Slavena Letice umro je u El Shattu i ubijen u Jasenovcu. U to isto vrijeme.

Dobro, vjerojatno mrmlja Krasnec, onda nije 700.000 nego jedan manje. Hvali Pupovca jer je u emisiji Otvoreno na HTV-u izjavio kako je žalosno da se Srbija i Hrvatska prepucavaju oko Jasenovca… jer bi to trebao biti povod za suradnju dviju država.

U načelu je Pupovac u pravu… ali to neprekidno napumpavanje broja žrtava dolazi samo s jedne strane. Jeste li igdje pročitali da je neki hrvatski povjesničar tvrdio da je bilo 7.000 žrtava? Ali Pupovčeva strana se ne odriče lako lažne i izmišljene brojke kojom su nas četrdeset i pet godina indoktrinirali razni Pupovci i Krasnići. No, možda sam iz Krasnićevog “bruxelleskog bunkera” trebao citirati samo ovaj pasus:

“U konačnici, nije problem, legitimno je politički iskoristiti ‘propagandističku i manipulativnu’ (navodnici T.K. !!?) izložbu u New Yorku za crtanje linije preko koje Hrvatska neće prijeći. Nije problem ni postupiti suprotno: prešutjeti tu izložbu i fokusirati se na izgradnju boljih odnosa, pa pozvati Vučića da baš sad dođe u Zagreb.”

Kad podvučemo zajednički nazivnik imamo što pročitati od kolumniste Večernjeg lista po nekima tobože desnog dnevnika. “Propagandistička i manipulativna izložba” s lažnim i izmišljenim brojem od 700.000 ubijenih pod debelim je navodnicima. I bilo bi itekako zgodno i “nesvrstano” prešutjeti taj falsifikat i tu laž u ime poboljšanja odnosa s agresorom kojeg smo u ratu razvalili, ali koji se u miru i dalje junači i provocira. Pouzdajući se u svoje provjerene igrače u RH.

Na kraju, nema zbora o tome tko je pobjednik ove političke burleske. Apsolutno Vučić! Uskoro su lokalni izbori u Beogradu, a on je heroj koji se vratio živ iz ustašije. “Sunce tetkino” Vulin ga je upozoravao da ustaše spremaju demonstracije protiv njega. Prosto nečuveno! On je ipak otišao i u stilu veni vidi vici našao se s Pupovcem na špici. Bože, koliko je demonstranata-ustaša u svijetu.  Recimo, gdje se god pojavi Trump, ustaše odmah protestiraju protiv njega i njegove frizure.

Na kraju, naša Predsjednica RH, koja je na rukavu imala na glagoljici izvezenu riječ “hrabrost”, to pokazala i u praksi. Prosvjednike protiv Vučića – udovice poginulih branitelja i branitelje je prozvala “pojedincima s ruba političkog spektra.” Stvarno, klasičan auto gol. To je njeno biračko tijelo koje će to sigurno zapamtiti. Volio bih da nisam u pravu jer mi je inače simpatična.

Europskog Vučića nema niti će ga ikada biti, ma što Predsjednica o tome zborila. Postoji samo “glinski” Vučić pa mi je stvarno žao što se zbog njega zamjerila svom biračkom tijelu.

Pišući u Tomislavu Krasnecu i njegovom revitaliziranju laži o 700.000 žrtava u Jasenovcu podsjetih se opet Muje i Hase. U nekoj tučnjavi u kafani Mujo ubije policajca i panično pobjegne k Hasi. “Ubio sam, bolan, policajca!” promuca Mujo. “Što ću sad?” “Najbolje ti je da se prijaviš na 091, na policiju” savjetovao ga je Haso. “To će ti biti na sudu olakšavajuća okolnost”. “Dobro!” složi se Mujo i uze mobitel. “Halo! Je’l to policija?” upita Mujo. “Da! Policija. Što želite prijaviti?” začuo glas s druge strane žice.” Ma samo to da vas je sad samo 90!” odgovori Mujo i spusti slušalicu.

U subotnjem Jutarnjem je bio veliki nastupni intervju s gradonačelnicom Siska Kristinom Ikić Baniček, popularnom Ikačom. SDP je u personalnoj krizi. Ikača ima rješenje: “Moramo promijeniti dosadašnji princip i u stranačko vodstvo birati ljude s terena”. Pogodili ste! Ikača je s terena. Grad heroj Sisak je i zaslužio Kristinu za prvog čovjeka.

Opet su na horizontu dobra stara vremena. Dobro, ne baš ona idealna kad je 1972.g. u Sisačkoj željezari bilo trideset i troje direktora od kojih su trideset dva bila Srbi, a jedan Makedonac. Zbog ravnoteže. Ikača ne polemizira s biskupom Košićem “iz poštovanja prema katoličkim vjernicima”.

Ne smatra polemikom nego “dobronamjernom” kritikom kad kaže: “On svojim necivilizacijskim istupima i stavovima ne šteti meni nego prvenstveno Katoličkoj crkvi. Zato je on isključivo problem institucije kojoj pripada, a ne moj”. Evo primjera kad Ikača ne polemizira. Kako li tek izgleda kad se odluči polemizirati. I biskup Košić griješi. Reći za Ikaču da je “jedan od zadnjih bastiona jugoslavenstva u Hrvatskoj” zvuči kao irealni optimizam. Ikača je jedan od stotinu tisuća bastiona jugoslavenstva u RH. Cinici kažu da je optimist obično loše obaviješteni pesimist. Nadam se da popularni narodni biskup nije tako loše obaviješten.

Slavici Lukić, koja je predstavila “jugoslovenskoj” javnosti drugarsku i nesvrstanu Ikaču, k’o suza na oko palo je na pamet pitanje svih pitanja: revizija Vatikanskih ugovora. Logično s obzirom na čl.8 i 9. Istambulske konvencije o financiranju nevladinih udruga.

Revizija Vatikanskih ugovora vraća rumenilo u lice Radi, Sanji Sanašvraki, Vesni Teršelič i ljevičarsko aktivističkoj armadi. Iza svake politike pojavljuje se novac. Nije uzalud pok. Harimman izrekao bezvremensku istinu kad je rekao: “U politici su najvažnije dvije stvari. Prva je novac… a druge se ne mogu sjetiti”. Uglavnom, jedan klasični kriptokomunistički razgovor dviju istomišljenica i svjetonazorskih blizanaca – Slavice i Ikače.

Košić, ustaše, desničari, Crkva, nesposobni Bernadić te “jugoslavenska sinteza” u liku progresivne i odriješite Ikače koja vidi negdje u daljini svoju crvenu zvijezdu i ravan put do Iblerovog trga. Istina je da je put ravan, ali ima na njemu i velikih skrivenih uzbrdica. Prema tome, uzaludan je trud bračnom paru Pupovac. Nikad više starog Siska i željezare s 33 direktora.

Sad se pita i netko koga su Latini nazivali “defensor patriae” ili “branitelj i čuvar domovine”. Slavicu i Ikaču treba blago upozorit da defensor patriae nije kositreni vojnik Hansa Christiana Andersena. On nije jedan od 25, u crveno-plave mondure obučenih, s puškom na ramenu i istaknutim bajunetama… I oni nisu jednonogi kao Andersenov vojnik. Od silnih “privilegija” ubijaju se svakodnevno. Ali srećom ostaju potomci…

Dragutin Junković je zločesti cinik kad piše: “Istina… četrdeset i četiri tisuće ratnih vojnih invalida u Srbiji primaju invalidninu jer su branili Beograd od Hrvata…” A koliko prima invalidninu od RH jer su branili SAO Paulo od ustaša iz Argentine?

Pred Hrvatskim Saborom nešto ženskih kositrenih drugarica, slične mondure. Bijele kapuljače i crvene široke i dugačke mondure. Nije lako sa 80 do 90 kg sala uvući se u partijske uniforme. To nisu drugarice kupile u Kineskom dućanu na Kajzerici. No, vidi se da se ima. A želi se i malo više s obzirom na član 8. i 9. Istanbulske konvencije. Parole su inventivne k’o u Sjevernoj Koreji: “Lažete nam!”, “Radnice, a ne sluškinje!”, “Stop diskriminaciji lezbijki!”, “Plenkoviću, obećao si!” itd.

Jedno sam siguran, a to je da su sve te dame radnice – i to društveno-političke. Kao što je bila poznata društveno-politička radnica Milka Planinc. Nećemo se valjda ugledati u Bugare.

U našem naprednom tisku ovih dana više je nego stidljivo objavljena vijest da je Bugarska povukla iz procedure u skupštini Istambulsku konvenciju. To naše crveno-bijele progresivke ne uzbuđuje. One znaju da Bugarskom i dan danas upravlja car Boris III. Što je još gore, Borisek je bio katolik i car pravoslavne Bugarske. Iako je umro 1943.g. vatikanski geni ostali su do danas u Sofiji.

Ali nisu svi Borisi zatucani. Naš Boris je novi konzul RH u New Yorku. Premijera, koji ga šalje u New York, proglasio je svojedobno lažljivcem i huškačem. A Trumpa je nazvao prostakom, primitivcem, ksenofobom, homofobom i lažljivcem. Sam protiv svih. Bravo Borise.

U HNS-u kažu da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Takvi koji vrijeđaju predsjednika SAD-a su sigurno najbolji izbor za diplomatsku službu u SAD-u!

Hostes omnibus amicus ili svi su svima neprijatelji.