ZVONIMIR HODAK: “Obuzela me istinska tuga, otišao je moj prijatelj Božo. Bio je zatočenik srca”

Korona virus pobjedonosno maršira Lijepom našom. Dominira Italijom, ali ne baš svugdje u Hrvatskoj. Dana 5. ožujka u Lisinskom je održana i druga predstava “Žikina dinastija u Lijevoj našoj”.

Unatoč opasnosti od korona virusa dvorana je bila dupkom puna. Istodobno su bila otkazana dva koncerta ozbiljne glazbe zbog korone. Senzualni sluhisti, globalno talentirani, ali lokalno ustrašeni, ostali su kod kuće i čekaju da se demokratske snage obračunaju s antidemokratskim virusom.

A “sirovi” ognjištari, desničari i razna druga desna klatež, koja ne može održati emocionalnu distancu kad čuje “Čavoglave“, skupili su se i napunili malu dvoranu Lisinskog do vrha. Piše na fejsu jedna gledateljica: “Iako smo se prije predstave pri susretu sa znancima izbjegavali poljubiti i svako je držao ruke k sebi, na predstavi smo popadali jedni preko drugih od smijeha”.

POUKA: “Žikina dinastija: korona virus 2:0” u dvije predstave.

Dražen Stjepandić, režiser i glumac, otkrio je davno poznatu istinu: “Adam i Eva bili su Hrvati. Bili su goli i bosi, ali uvjereni kako žive u raju!”.

Neki dan me obuzela istinska tuga jer je umro Božidar Alić, velikan naše kazališne scene. “Dirljivo” se od njega oprostio Nenad Polimac u Jutarnjem od 4. ožujka: “Rođen za scenu, nepodnošljiv za društvo”. Neno je išao do kraja: “Zbog izvanserijskog talenta za njim su se otimali režiseri…, ali sve je zasjenio opskuran politički angažman”.

Neno je u pravu. Moj prijatelj Božidar Alić sve je radio uporno i racionalno samo da ne bude podnošljiv društvu čije su perjanice Rade Šerbedžija, Oliver Frljić, Krešimir Beljak, Nenad Stazić, Vedrana Rudan, Dubravka Vrgoč, Snješka Banović, anacionalni hrvatski režiseri koji se k’o vrag tamjana boje spomenuti ime Vukovar, a kamoli snimiti film o hrvatskom Alamu. Ako bi se netko i ohrabrio onda bi to bio, recimo, putopisni film o ljepotama baroknog grada Vukovara.

Alić se grozio antitalenta Vilima Matule koji se i danas ponosi svojim članstvom u CK Saveza komunista Hrvatske. Alić je bio doista tvrdi hrvatski domoljub od kojeg su kao od korona virusa bježali jugonostalgičari, orjunaši i neizlječive komunjare. Odlaskom Zorana Tadića
ozbiljno se smanjio krug ljudi s kojim je imao želudac zajedno raditi.

Po talentu je bio jedan od najvećih hrvatskih glumaca, ali istodobno i čvrst, nepokolebljiv domoljub koji mi je prije nekoliko mjeseci u hotelu Dubrovnik rekao: “Otpjevao sam ja davno njima pjesmu ‘Rastajem se cigani s vama…'”. Predbacuje mu se tobože “opskuran” politički angažman.

Naravno da ljevoruki Polimac nije slučajno pomislio na idiotski film “15 Minuta – Masakr u Dvoru” koji je, između ostalih, financirao i hrvatski HAVC. Film je priča o ubojstvu deset mentalnih bolesnika 8. kolovoza 1995. godine, samo desetak metara od baze danskog bataljuna UNPROFOR-a. Budući da Danci nisu reagirali na zločin, u filmu je za njega optužena naravno Hrvatska vojska mada se tada tamo uopće nije nalazila. To Hrvoju Hribaru nije smetalo da financira takav “lažnjak”.

Inače, Hribar je još jedan “podnošljiv” s kojim Alić nije želio biti u “društvu”. Uglavnom, Božidar Alić je hrvatska glumačka povijest, a Vili Matula, Polimac, Rade i familija su, na žalost, naša umjetnička “svijetla budućnost”. Dobro je netko napisao za Božidara Alića: “Otišao je zatočenik srca

“.

Dobra vijest za jugonostalgičare: u Konzumu se prodaje meso iz 1982. godine

Brazilac Ronaldinho uhićen je u glavnom gradu Paragvaja, Asuncionu i to zbog putovnice kojoj je istekao rok. Koja diskriminacija, kakav fašizam. Naši ljevičari, bilo političari, bilo svećenici, bilo biskupi su zgroženi. Zamislite strahote: dok traje liberalna revolucija koja zahtijeva da tisuće “izbjeglica” i “ekonomskih emigranata” slobodno uđu u “Lepu njihovu” bez ikakvih dokumenata, tamo nekakvi Paragvajci bacaju klipove pod noge liberalnoj EU. Kakva je to država koja se čas zove Urugvaj čas Paragvaj?

Znaju ljevičari, pa i Ante Tomić,  da je to jedna država, ali znaju i da je zatucana, s ustaškim genima jer su se tamo sklanjali neki Hrvati bježeći od velikog klanja ljeta Gospodnjeg četrdeset i neke godine. Dobro da u toj državi Paragvaj-Urugvaj nisu čuli za “europsku sramotu” Orbana jer bi odmah poslali vojsku na granicu da spriječi ulazak Ronaldinha u državu Paragvaj-Urugvaj. Jesu li ojađeni tim ispadom biskup dubrovački Mate Uzinić i pater Tvrtko Barun?

Na dijelu je nova liberalna paradigma koja po Uziniću glasi: Ne smije se postavljati pitanje treba li primiti izbjeglice nego se postavlja pitanje samo kako ih primiti. Biskup naglašava jednu staru ofucanu floskulu na koju mnogi nasjedaju: “Treba se prisjetiti da smo i sami bili izbjeglice, a drugi su nas primili”. Amen.

Kao da zaboravlja kako su u Domovinskom ratu Hrvati iz okupiranih dijelova RH bježali na slobodni teritorij RH. Bježali su i Hrvati iz BiH te Hrvati s Kosova, ali svi u RH. Muslimani iz BiH bili su dragi gosti, njih oko pola milijuna. Možda biskup misli na one koji su bježali u Njemačku za vrijeme bravarove strahovlade, ali ni tu nije bilo sreće. Beljakovi udbaši sistematski i pedantno slali su ih pod zemlju.

Biskup je negdje čuo, vjerojatno od Baruna, da “postoji potreba njihovog dolaska” te naglasio “da te izbjeglice nisu ugrožene samo ratom već i materijalnom neimaštinom”. Potom nastavlja: “Moje je mišljenje da se sada ponovno događa seoba naroda. Mi nudimo neke vrijednosti, ali nemamo dovoljno mogućnosti za nastavak života”.

Kako smo živjeli i preživjeli tisuću godina uz Srbe, Mađare, Talijane, Austrijance, Francuze, orjunaše i Jugoslavene, udbaške ubojice, 6. ličku, 11. dalmatinsku, Bleiburg, Križni put, uz Tita i partiju, a sad moramo kapitulirati pred onima koji su ugroženi “materijalnom neimaštinom”. Možda da zamolimo pomoć naših “bahatih bogataša” iz Irske, Njemačke, Paragvaja i Argentine? Da pomognu novčano oko zbrinjavanja Afganistanaca, Pakistanaca, Marokanaca, Iranaca, Iračana, Sirijaca, Kurda…

Kad smo već kod Kurda oni bi nam mogli poslužiti kao primjer. Ima ih oko 30 milijuna, a nemaju svoju državu. Čvrsto, hrabro i uporno ratuju za svoju državu. I muškarci i žene. Rijetki se odlučuju svoje siromaštvo rješavati preko socijalnih fondova EU država. Dok se oni i dalje žilavo bore protiv džihadista poražene Islamske države, mi tim istima nastojimo pomoći da svoju agendu što prije realiziraju kod nas. U tome im nesvjesno, ali zdušno, pomaže HDZ-ov globalizam. Nitko od mudrih biskupa i lijeve medijske falange ne postavlja pitanje zašto “ratne izbjeglice” i siromašni nisu svratili u prebogatu Saudijsku Arabiju?

Naravno, tu ozbiljnu ulogu donekle igra činjenica da je Europi nakon 1945. godine nametnut kompleks fašizma, nacizma, ustaštva i kolonijalizma. Sve samo ne i komunizma. Jako je važno, trulu, plašljivu, staru i oronulu Europu neprekidno upozoravati da ne bi slučajno “povrijedila osjećaje pridošlih migranata muslimanske vjere”. Nedavno je savez muslimanskih vjerskih organizacija Belgije uputio jedan pastoralni proglas svojim članovima.

Najavljuju da će između 2030. i 2035. godine u Belgiju uvesti šerijatsko pravo. To obećanje baziraju na čvrstom uvjerenju da će najkasnije do 2035. godine oni predstavljati većinu stanovništva u Belgiji. Po sistemu “što gore, to bolje” to bih pozdravio. Možda u tom slučaju neki u Hrvatskoj progledaju. Možda…

Otok Lezbos  služi kao vrsta izbjegličkog logora. Navodno se hrvatske lezbijke masovno javljaju da “pomažu” migranticama na Lezbosu, ali bez uspjeha. Žena tamo jednostavno nema. Nino Raspudić nas podsjeća na jednu staru baladu. Volio bih da je Josipa Lisac otpjeva u svom aranžmanu: “Hrvatski smo graničari stari, čuvali smo granicu na Savi…” i nastavlja zlobni Nino: “Revnost naših ćata u novoj ulozi ‘starih graničara’ još jednom potvrđuje da su spremni na sve”.

Tome treba još samo pridružiti i naše svećenike kojima je uzor Svetozar Rittig, čovjek koji je na drugom zasjedanju ZAVNOH-a 1943. godine održao vatreni govor o “bratstvu i slozi srpskog i hrvatskog naroda”. Kad je nakon svibnja 1945. godine počeo genocid nad Hrvatima, naš Svetozar je umuknuo, čkomio je i nije se više štel mešati…

I na kraju ove balade jedna ohrabrujuća vijest: Škabrnja dobiva ulicu IX. bojne HOS-a. Kad to čuju izbjeglice morat će biskup Uzinić i pater Tvrtko Barun otići na Lezbos da našim budućim “Ličanima, Slavoncima, Imoćanima…” objasne kako HOS više ne postoji jer se o njemu brine vijeće Visokog prekršajnog suda Senjanović, Žigante…

Binder na Fejsu: ‘Ako ovaj virus uđe u Sloveniju pobit će pola Bosne’

Čitam jednu izjavu u stilu “bratstva i jedinstva” uglednog g. Stanimirovića. Jednom sam protiv njega, u ime dvoje mojih klijenata, podnio kaznenu prijavu zbog ratnog zločina. Kad je Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka, nakon nekih godinu dana, skupilo dovoljno pravno relevantnih “dokaza” da Stanimirović nema blage veze s ratnim i bilo kakvim drugim zločinima, prijavu je odbacilo. Inače, u normalnim predmetima dokaze u korist okrivljenog prikuplja on sam ili njegov odvjetnik. Ali u ovom se slučaju očito radilo o osobi od “takvog javnog značaja” da je to uradilo Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku.

No, evo te izjave Stanimirovića: “Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drugačiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat…”.

To je stvarno jedinstven i raritetni slučaj u povijesti. Napadnu nas, pokolju, okupiraju, razruše kulturne i vjerske objekte, miniraju nas, trideset tisuća ljudi drže u srpskim logorima, a nakon što ih pobijedimo i protjeramo, poklonimo im pravo da sami pišu povijest svoje agresije, da sami izdaju svoje udžbenike. Kako bi rekli u Dalmaciji “tko to može platit’?”. Tu ni ekološka Greta

ne može pomoći.

Čitam na fejsu kako je mudra Greta pozvala Kineze da odustanu od svojih tradicionalnih štapića i tako spase drveće. Kinezi su predložili Greti da se vrati u školu gdje će naučiti da se štapići prave od bambusa, a bambus je trava. Ujedno su zamolili Gretu i njene obožavatelje da ne brišu svoje guze s toalet papirom jer to je prerađevina iz drveta.

Dok nas naši ljevičarski mediji hrabro i uporno hrane globalnim zatopljenjima, korona virusom, imigrantima koje treba zbrinuti, antifašistima kojima treba stručna pomoć, dotle jedna vijest – koja na žalost predstavlja tragičnu činjenicu – prolazi kraj nas. Kako se popularno kaže – prolazi ispod radara. Potpuno neatraktivna i nezanimljiva.

Naime, svaki dan u svijetu umre od gladi 20.000 ljudi. Baš svaki dan. Nikoga se to ne tiče, nitko zbog toga ne paničari i nema kriznih stožera. Glad nije zarazna…to je samo glad. Nešto kao kad izgore jadni ljudi u staračkim domovima i nikom ništa.

Izgore dvije “pederske” lutke u Imotskom i cijeli državni vrh je na nogama. Ili kad se Robert Bajruši s pravom trese nad tragičnom sudbinom 39-godišnje Siščanke koja je puna tri mjeseca bila izložena fizičkoj, psihičkoj i seksualnoj torturi u logoru Kerestinec tragične 1992. godine, a Općinski građanski sud joj dosudi tek mizernu odštetu.

Prvi sam napisao da imamo pravosuđe s posebnim potrebama. Roby Bajruši je uvijek na strani onih koji su ne svojom krivnjom nastradali. Zato je “malo čudno” da ovakav tvrdi borac za pravdu nikada nije pisao o jednoj drugoj nepravdi iz 1992. godine kad je desetak tisuća zarobljenih Hrvata doživljavalo strašna mučenja i izgladnjivanje u srpskim logorima. To što su naši zarobljenici doživljavali u srpskim koncentracijskim i radnim logorima je nezamislivo. Čišćenje WC školjki jezikom, silovanja, prebijanja… Ruski gulazi su neusporedivi sa srpskim logorima.

O ruskim gulazima je pisao Aleksandar Solženjicin i drugi.

O farmi Stajićevo, Mitrovici, Novom Sadu, silovanim ženama itd. nikada nitko od Hrvata i hrvatskih povjesničara, književnika, političara, medija nije napisao gotovo ništa. Recimo, Marko Filković je na suđenju u Beogradu imao 49 kg. O tome lijeva novinarska falanga ne piše. Tu nema bijednih naknada. Tu nema ništa. Srbi šute ili ćute. Bajruši i njegovi jugovići čkome i složno se bave samo zločinima Hrvata. Klasična ljevičarska dvoličnost i hipokrizija.

Navodno se Isus ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati vožda, rekavši im: “Neka prvi baci kamen onaj koji je bez vlastitog zločina”. Na to se ljudi postiđeno raziđu, a voždu pade veliki kamen sa srca…

Zvonimir Hodak/ Foto:press