Predsjednik ne dvoji ni trenutka: “To je HDZ-ovo pravosuđe, jedan kroz jedan”. Samo na prvi pogled. Jedina politička stranka u Lijepoj našoj koja je nepravomoćno osuđena zbog kršenja Kaznenog zakona je upravo HDZ. Ako je “pravosuđe HDZ-ovo” onda tu fali logika.
Zamislite samo da je u Jugi, čiju demokraciju mnogi i danas hvale i nose u svojim “orjunaškim” srcima, neki nadobudni “sudija” osudio SKH na milijunsku globu. Koja bi to “revija” čiste demokracije protutnjala “samoupravnom” idilom zvanom SFRJ. Morali bi se graditi, uz Jasenovac i Gradišku Staru, novi pogoni za pogane suce koji su SKH osudili. I to one “suce” koji su se držali zakona “k’o pijani plota”, kako je to 1972. rekao naš neprežaljeni Maršal.
U cijeloj toj “sudačkoj sječi glava” fali logika. Prvo, osumnjičeni sudac je kao predsjednik vijeća Županijskog suda u Osijeku osudio prvookrivljenog na šest i pol godina zatvora. Ako je primio toliku lovu onda ga je u najgorem ili najboljem slučaju mogao osuditi na četiri godine i 11 mjeseci zatvora i na taj ga način lišiti tzv. “obligatornog istražnog zatvora”.
Naime, okrivljenik bi ostao nakon izricanja presude na slobodi. Dobio bi barem još dvije do tri godine da se sa slobode bori za svoje interese. Za toliku lovu to je najmanje što je mogao učiniti za čovjeka koji mu poklanja skupocjeni sat i “futra” ga eurima… To je možda i razlog zašto je istražni sudac upravo njega, prvoosumnjičenog, pustio odmah na slobodu.
Milanoviću se odmah pridružio i Krunislav Olujić, bivši predsjednik VSH, predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost i nekadašnji državni odvjetnik RH. Briljantna karijera čovjeka koji je s mjesta “sudije” Opštinskog suda u Derventi direktno lansiran u orbitu pravosudnog svemira nove RH. Mislite li da je Krunek tu “briljantnu” karijeru mogao osigurati bez HDZ-a? Danas “prekomjerno granatira” stranku bez koje bi možda karijeru završio tek kao “sudija” u Derventi.
Sjećam se Dervente tamo šezdesetih godina za vrijeme “ponosa i slave”. Služeći vojni rok u JNA u Bitoli, dok smo marširali od Bitole do Prilepa, ležeći u makedonskoj prašini za vrijeme odmora, slušao sam sjetnu baladu o Derventi: “Oj jeb…e te vojni referente, što me dadne dalje od Dervente”.
Ta lijepa lirska poezija, koja je pomalo podsjećala na Tina, obično bi bila prekinuta od nekog ondašnjeg podoficira poput Ante Tomića koji bi zaurlao: “druže Tito, mi te kunemo, da sa tvog puta ne skrećemo!”. I bio ja zloban ili ne, ali Derventa je jedina dala predsjednika Vrhovnog suda, šefa Ureda za nacionalnu sigurnost i državnog odvjetnika u samostalnoj hrvatskoj državi.
To su bila zlatna vremena. Danas HDZ ima Davora Filipovića, čovjeka koji je s 26 godina doktorirao, profa je na Ekonomskom faksu, ali je u političkom smislu dobio do sada nula bodova. Međutim, on je iz Sarajeva. Eeee, tko mu je kriv što nije iz Dervente?
Cijepljenje i Astra iz Zenice preko noći su postale reciklirane i nezanimljive teme. Hrvateki su im, nakon godinu i pola dana, napokon okrenuli palac prema dolje. Vraćamo se u idilična vremena kad se Dan državnosti pamtio po tome koliko je volova ispečeno i pojedeno. Sjećam se Konjščinske ulice u Zagrebu u kojoj je svaka kuća bila dućan sa “stranom” robom. Kada je, nakon prvih izbora, Tuđman bio izabran za “predsjednika predsjedništva”, oduševljeni Janjevci ispekli su mu u čast vola. I od tada ta ulica mijenja ime u Wall Street odnosno “Vol strit”.
Goran Gerovac je u kolumni “Nikad robom” 5. lipnja 2021. napisao veliki komentar pod naslovom: “Komunjare su u Zagrebu došli na vlast. Ako je ta tvrdnja točna onda je to krunski dokaz da bog stvarno postoji”. Primijetili ste, naravno, da je Bog počašćen malim slovom. Vjerojatno zato jer komunjare vjeruju kako su oni jedini bogovi koji postoje pa ni danas “prosto ne mogu da veruju” kako su zavedene mase 9. studenog 1989. srušile Berlinski zid i s njime komunizam u Europi.
Otpor komunističkih satrapa bio je “veličanstven”. Kao štakori su kliznuli s broda koji je počeo tonuti. Kolumna našeg Gorana zove se “Nikada robom”. Podsjeća me na “englesku” parolu u Beogradu nakon pristupa Juge Trojnom paktu: bolje grob nego rob. Ona je nešto kasnije u praksi imala svoju mutaciju i pretvorila se u “Bolje rob nego grob”.
No komunizam je u jednoj od svojih “light” varijanti i danas prisutan tu među nama. Nakon što su komunisti 1945. izašli iz šume i doselili se u zagrebačke židovske stanove, na Pantovčak, u Novakovu, Bosansku, Nazorovu…tu su ostali do dan danas rigajući jeftine parole protiv ustaša koji su u tim stanovima živjeli tek neke četiri godine.
Milan Ivkošić, u Večernjaku, također razmišlja malo drugačije od “ushićenog” Gere. Kaže Ivkošić: “Ljevicu, izraslu iz komunizma, zamjenjuje ljevica izrasla iz asfalta”.
Je li tome doista tako? Asfalt je simbol tvrdog i tvrdoglavog otpora prema establišmentu, otpor onih koji nemaju protiv onih koji imaju. Pogledajte Uršu Raukar, Vilima Matulu, Radu Borić, Anku Mrak-Taritaš… Oni s asfaltom imaju zajedničko samo to da na njega ponekad legnu kad je lijepo sunčano vrijeme, kao što je to bio slučaj u Varšavskoj. Nakon toga se vraćaju u svoje skupe stanove na elitnim lokacijama. Oni imaju veze s ljevicom isto toliko koliko je i njihov guru Tito imao s demokracijom ili kako bi on govorio “demokljacijom”.
Partizani koji su izašli iz šume 1945. i njihovi potomci čine značajan dio glasača “Možemo!”, mada je za Možemo ovaj puta glasovao u Zagrebu i dio onih nezadovoljnih tempom obnove i upravljanjem Gradom. Prirodnom reprodukcijom bivših partizana je u Zagrebu sve više. Pametno su ulagali u medije, zavladali medijskim prostorom, a s asfaltom imaju veze samo kad se promotivno provozaju biciklima po dotrajalim biciklističkim stazama zagrebačkog centra. Svoji na svome…
Zgodan primjer ljevičarske dvoličnosti pokazala je u Magazinu Jutarnjeg od 12. lipnja slavna Slavenka Drakulić. Naslov lijeve boze: “Mladić nije monstrum…to je teška istina s kojom se moramo suočiti”. Ostap Bender bi rekao “Nije ovo Rio de Janerio…”.
Uglavnom, cijeli članak je jedan dugačak i pretenciozan tekst koji sugerira da je za Mladića jedina i prava kazna bila samoubojstvo njegove kćeri Ane. To je u svakom slučaju tragična ljudska dimenzija, ali nikako nešto što će povijesno obilježiti tog monstruma koji je uživao u nasilju nad ljudima. Od 13. do 19. srpnja 1995. u okolici Srebrenice ubijeno je po zapovijedi generala Ratka Mladića 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka. I točka… Ubili su ih vojnici Republike Srpske, ali zapovjednik te vojske bio je Ratko Mladić i on je naredio ubijanje.
Kakve uzročne veze ima njegova osobna tragedija s ubijanjem razoružanih i zarobljenih muškarca i dječaka? Njegova kćer je barem mogla odlučiti hoće li živjeti ili ne, a ubijeni ljudi u Srebrenici tu privilegiju nisu imali. Tako je naša Slavenka, velika demokratkinja svjetskih vidika i osoba puna humanizma, ispustila u Jutarnjem zadnji, tihi, jedva zamjetni jecaj za monstruma, mada bez jasne poruke. Za Mladića je naš general Praljak bio pravi general, ali njegova tragična vojnička sudbina nije u sferi interesa i emocija naše Slavenke. Daleko je Rio de Janeiro…
Uporna i ambiciozna haška tužiteljica Carla del Ponte latila se teškog zadatka. U stogu srpskih zločina pronaći hrvatsku zločinačku iglu!
Moj frend ima dvije karte za tekmu Engleska-Hrvatska 13. lipnja 2021. u Londonu. Međutim, u zadnji je čas shvatio da se tekma preklapa s njegovim vjenčanjem pa ne može ići… Ako netko želi umjesto njega, vjenčanje je u crkvi Sv. Antuna u Sesvetama, cura se zove Ivana, ima plavu kosu…
Malo o Vatrenima…
Upravo je završila naša prva utakmica na Europskom prvenstvu. Engleska-Hrvatska 1:0. Nažalost, od one igre i momčadi iz Rusije ova sadašnja je udaljena jednu svjetlosnu godinu. “Genijalna” ideja s lijevim krilom na centarforu iznenadila je više nas nego protivnike. Čak su i izmjene bile smušene i ne logične. Kovačić je opet bio “pedro”.
Čovjek igra standardno u klubu koji je prvak Europe, ali prvi leti van kad nam ne ide. Inter, Real i Chelsea platili za njega 95 milijuna eura, ali mi imamo “naše”, bolje… Međutim, to je već jedna druga priča. Godina 2018. ostat će kao dar neba jednom malom narodu kojem je to baš trebalo da shvati kako je bolji od ostalih komšija. Nema boljeg načina da klepneš mokrom krpom po glavi sve koji nas ne vole od njegovog veličanstva – nogometaaaa… 1918. ušli smo u Kraljevinu SHS i popušili. Sto godina kasnije postali smo planetarno popularni, treći na svijetu u nogometu.
U “fudbalu” nas ne priznaju jedino oni “koji umeju da kažu samo tri reči: zvezda, zvezda i zvezda…”.
A što će biti za narednih sto godina? Hoće li tada “Zapadna Balkanija” već postati zemlja u kojoj će 90 posto teritorija biti pretvoreno u terene za kriket i polo kako bi elitni engleski, slovenski, turski i njemački turisti ubijali vrijeme kad ne uživaju u ljepotama Jadrana. Jel’ to moj pretjerani i vulgarni pesimizam, ocijenite sami…
Međutim, nakon ovog mog izljeva bijesa i tuge, kad se malo “ohladim”, ipak mislim da, ako u nastavku Europskog prvenstva pobijedimo Češku i Škotsku i plasiramo se u slijedeće kolo, onda trebate zaboraviti sve što je gore napisano. Tako bih svima nama želio da opet doživimo organizirani doček naših Vatrenih na Trgu Bana Jelačića na ponos naše Lijepe naše. Ako baš treba nek’ opet isključe struju da se ne čuje Thompsonova pjesma… “Samo igraj, Hrvatska!”.
Tko može biti prorok u Hrvatskoj? Jedni govore što znaju, ali drugi znaju što govore. Ove druge treba slušati… Međutim, Karel Čapek je jednom napisao: “Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju”.
Svisnut ću od tuge…
Zlata Đurđević, kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda, smireno, razložno i sustavno demaskira sama sebe. Ona bi htjela doći na vrh piramide hrvatskog pravosuđa bez i jednog jedinog dana prakse na bilo kojem sudu. Usprkos njenom zagovaratelju predsjedniku RH, Zlata nije radila čak ni na sudu u Špičkovini ili Vukovini. Pitanja koja joj je postavila Karolina Vidović Krišto odmah je proglasila “političkim pitanjima” i “govorom mržnje”. Tipično ljevičarski. Ona bi, ni manje ni više, kad bi bila izabrana, odmah ukinula “utjecaj politike na sudstvo”. Ljuti je što su “početkom devedesetih neki kandidati za Vrhovni sud odbijeni zato što nisu bili Hrvati”. Ako je to točno, onda ću svisnuti od tuge.
Sudija Savo Štrbac upravo je tada bio zbrisao iz Zadra u Beograd umjesto na Vrhovni sud RH. Nešto više od jedne trećine Hrvatske bilo je okupirano, komšije su klale na Ovčari, granatirani su bili Dubrovnik, Petrinja, Sisak, a Karlovac nije zahvaljujući “Koranskom mostu”.
Plitvička jezera su bila minirana, Buda nas je “spašavao” embargom na uvoz oružja, a mi “divljali” i nismo dopuštali da za suce Vrhovnog suda budu izabrani Srbi. U isto vrijeme je Vrhovni sud Srbije u Beogradu bio prepun Hrvata i Albanaca. Za našu je Zlatu sudstvo naslijeđeno iz komunizma bilo demokratski izabrano voljom “radnih ljudi i građana”. To što je tada svaki sudac bez izuzetka morao biti “čovjek od posebnog kova”, tj. komunista, nju ni malo ne smeta.
No zbog takvih njenih stavova nas smeta što je ona šefica katedre Kaznenog procesnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu nakon jednog Damaške i pokojnih Bayera i Krapca, profesora koji su bili apsolutni pravni i ljudski autoriteti. Zanimljivo je da oni nisu nikada ni pomislili kako bi trebali postati predsjednici Vrhovnog suda.
Ako bi našoj profi kojim slučajem ipak uspjelo useliti u Amruševu ulicu na Vrhovni sud, onda bi to bio početak kraja “starog i normalnog”. Zanimljiva je ta ljubav današnjih profesora za najviše političke i pravosudne funkcije. Za općinski sud nitko ne pokazuje interes… Čudno?
Beroš poručuje: “Novo plaćanje lijekova sad je brže i pravednije”. Pravednici će brže u raj! Za to vrijeme crkvenim “krugovima” vraćaju se stambeni i poslovni “kvadrati”!
Sad kad smo zbog turističke sezone koronu poslali u povijest, gradom se šire razne priče kako naše službe prate građane. Najdrastičniji primjer za koji sam čuo odnosi se na pijanista koji je godinama pratio pjevačicu na klaviru, ne sluteći da ona u stvari uhodi njega.
