Ivan Plantić, profesor povijesti u osnovnoj školi u Smokvici na Korčuli, pomalo podsjeća na Pavla Korčagina. Pavle je lik iz romana “Kako se kalio čelik“ kojeg je napisao Nikolaj Ostrovski. Roman se i danas pamti kao oda socijalističkom realizmu i boljševičkoj mladosti. Odavno je taj roman ispao iz školskih lektira, odbačen i prezren još od vremena “Rezolucije informbiroa“ i raskida Staljina i Tita.
Ali mali zagriženi, napredni omladinac Pavle iznenada je oživio u liku i djelu Ivana Plantića, profesora povijesti na Korčuli. Ne zna se kod koga je Ivan “učio“ suvremenu hrvatsku povijest. Je li to bio njegov imenjak Goldstein ili je učio od Klasića, Jakovine, Markovine, Perice ili nekog još “naprednijeg“, progresivnijeg. Ali to je u konačnici irelevantno.
Relevantno je da je naš profa dobio ospice kad je jednog vedrog i sunčanog dana na zidu osnovne škole u Smokvici ugledao sliku s likom dr. Franje Tuđmana. Usprkos sunčanom danu Ivanu je pao mrak na oči. Kamo to vodi – upita se Ivan. Ravnatelj se zbunio i iznenadio. Nastavnik likovnog Frano Cebalo ima udarničke manire. Slikarski Alija Sirotanović.
Do sada je naslikao Shakespearea, Beethovena, Luku Paljetka, Bašćansku ploču i za sve je te slike ideološki cenzor Pavle Ivan Plantić dobrodušno uvijek digao palac u zrak. E, sad kad je naslikao Tuđmana, pao mu je mrak na oči. Shvatio je napokon kako je kolega Cebalo cijelo vrijeme zapravo zlorabio tu njegovu boljševičku dobrotu, blagost i spremnost da se Cebalo umjetnički ”izražava”. Zbog ove zadnje ”provokacije” s Tuđmanom na zidu, osjetio je kako je grubo zgažena sloboda slikarskog izražavanja u školi i odlučio je da “deluje“. Uplašeni ravnatelj prekrio je odmah provokativnu sliku bijelim papirom da se đaci ne plaše bez potrebe.
Ta oprezna privremena mjera trebala je trajati dok se ravnatelj Radovanović ne uvjeri kod “odgovornih drugova“ smije li prvi hrvatski predsjednik biti na zidu u školi u koju idu djeca. Razmišljalo se da se možda iznad slike stavi natpis “ne preporučuje se mlađima od trinaest godina“.
Kad su našeg Ivana Karčagina zapitali u čemu je problem, on je dijalektički mudro i razložno otkrio svim desnim krkanima u čemu je kvaka: “U školi je zabranjeno političko djelovanje, a Tuđman je bio predsjednik HDZ-a”.
I tako je ljeta Gospodnjeg 2019. godine pokojni dr. Franjo Tuđman prestao “politički da deluje“ u osnovnoj školi u Smokvici na otoku Korčuli. Briljantni učenik Markovine, Jakovine i Klasića odmah je izlio u javnost slap svojih ne pročešljanih misli kao npr.: “O Tuđmanu povijesna znanost tek treba dati svoj sud. Njegova uloga još nije potpuno rasvijetljena. Tuđman je imao i svoju negativnu stranu i njegova slika unutar škole može izazvati različite reakcije…“.
Slažem se! Gledajući Tuđmana dok je igrao tenis odmah sam zaključio da mu je negativna strana – igra na mreži… Da ne bi, ne daj Bože, netko pomislio kako je naš Ivan jugonostalgičar, on ima nagradnu alibi ideju: “Za noviju hrvatsku povijest trebao je naslikati vukovarski toranj“. Slikar Frano Cebalo odvraća: “Vukovarski toranj također je bio jedna od mojih ideja, ali mi se nije uklapao uz vjetrenjače…“. Dobra metafora! Vukovarski toranj i vjetrenjače… Mislim da će se Tomislav Josić i Ivan Penava složiti s tom metaforom.
Pišući o tom “dramatičnom“ događaju Marinko Jurasić se pita: “Ne“ politici u školi, ali Franjo Tuđman je povijesna ličnost? I ja tako mislim, ali ne misli tako i naš Ivan Plantić. On je uvjeren da je Tuđman bio samo bivši predsjednik HDZ-a.
Tko će ga uvjeriti da je Tuđman prvenstveno bio državnik (a ne političar) i prvi predsjednik samostalne i slobodne Hrvatske? On je naučio još na studiju povijesti na nekom od naših filozofskih faksova da je državnik bio samo drug Tito. Eventualno su to možda još bili i Staljin te Draža Mihailović. Tito ima svoj mauzolej u Beogradu, a uskoro će biti otvoren i Dražin. Za to vrijeme Tuđmanov spomenik u Zagrebu svaki drugi dan neki ”napredni omladinac” malo išara ili zasipa trulim jajima. To je čvrsti dokaz kako ljevičari u Lijepoj našoj itekako imaju jaja…
Najnoviji breaking news: školski odbor osnovne škole u Smokvici jednoglasno je donio odluku da crtež sa slikom dr. Franje Tuđmana ostane na zidu škole. Rigidni, zatucani, retrogradni desničari za sada su izgleda odnijeli pobjedu. Ali Pirovu… Naime, dobro uglazbljena i uhodana ekipa povjesničara na hrvatskim filozofskim faksevima radi u tri smjene. Nepravedno je, naime, neprekidno isticati i hvaliti samo Pericu, Klasića, Jakovinu, Markovinu, Goldsteina… koji k ‘o mravi reproduciraju nove i nove Plantiće da nam otkrivaju nove negativne strane čovjeka koji je stvorio ovu državu.
Doduše, državu koja je postupno, poslije njegove smrti, sve više postajala država s posebnim potrebama, ali ona je i dalje samo naša i jedina. Možda jednog dana, a možda i prije, Hrvateki napokon shvate da svaki normalan narod kad mu je loše, mijenja vlast, a ne državu. Država je trajna kategorija i kad je dobije ovako mali narod kao što smo mi onda on mora biti tvrđi i prkosniji od svih u njenoj obrani.
Već stoljećima trideset milijuna Kurda fanatično žele svoju državu i ne uspijevaju, a mi smo dobili svoju državu, između ostalog, zahvaljujući i Tuđmanu. Jako je dobro što zbog te činjenice razno razni Plantići, Markovine, Rudanice, Tomići, Gerovci, Pofuci, Babići, Vlašići, Stazići, pripadnici Radničke fronte, redakcije Novosti, Novog lista, članovi Mirovnih studija, Documente itd., imaju trajne želučane i nervne probleme jer će tako bolje zarađivati farmaceutska industrija, a desničari i klerofašisti se imaju čemu veseliti. Treba paziti na zdravlje onih koji su nam u ova teška vremena uzor krjeposti, vrlina i tolerancije.
Približavaju se izbori za EU parlament. Glasnogovornica GONG-a je navodno izjavila kako će se prvi neslužbeni rezultati izbora znati dva dana poslije izbora, a prvi službeni rezultati dva dana prije izbora.
Nada Starijaš ironizira na fejsu: “Hrvatska i Srbija, najbolji neprijatelji, imaju i (barem) jedan zajednički nazivnik: i u jednoj i u drugoj, osuđeni ratni zločinci, proglašavaju se nacionalnim herojima. Perverzije Balkana. Ili rugala se sova sjenici“. Bravo Nado! Moramo malo baciti pogled na ”region” pa usporediti naše i njihove.
Naši “ratni zločinci“ Norac i Merčep i njihovi… Naši smo. Kako čitam na fejsu: “Kad je čeljad bijesna i vila im je tijesna“. Slažem se – sve je to obična balkanska perverzija. Oni, naše drage komšije, naoružani do zuba okupirali nas, razorili Vukovar, pobili ranjenike na Ovčari, malo ”bombardovali” Dubrovnik, pobili civile u Škabrnji, okupirali 1/3 zemlje, izminirali polovicu RH, grade mauzolej četničkom vojvodi Draži Mihailoviću, drugi četnički vojvoda Šešelj član je skupštine, a osuđeni je ratni zločinac.
U Haagu su dobili dvije doživotne robije i ogrlicu kazni od 40 godina, NATO im “izbombarduje prestolnicu“, u tri dana u Srebrenici pobiju 8300 muškaraca… i tako možeš nabrajati Nadi koja još uvijek živi u lažnoj nadi. Naši “zločinci“ iz RH, svi u Haagu oslobođeni. Gdje je Nada pročitala da su Norac i Merčep proglašeni nacionalnim herojima? Koji zastupnik u Saboru sjedi kao osuđeni ratni zločinac? Iracionalno je, ali i legitimno neprekidno cmizdriti za raspalom lešinom Jugoslavijom, ali tražiti znak jednakosti između četničke harange koja vlada u Srbiji i pojavljivanja u javnosti Norca i Kordića, e to je znak uznapredovale psihoze koja je nastala zbog kontinuirane žalosti za državom naše mladosti.
Fićo, stojadin, radnička odmarališta, Titova štafeta, jedan doživotni vođa s 570 tisuća ubijenih na duši, jedna partija koja je po inozemstvu lovila i ubijala one kojima se gadila. Država koja je bez suda i presuda ubijala i pobacala žive u jame pravdajući to osvetom za Jasenovac.
Je li pokolj u Odesi u listopadu 1916. bio odmazda za Jasenovac 1941.? O tome je pisao i Krleža: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kontaktnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba znati tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“.
Jesu li prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića bile osveta za Jasenovac? Jesu li Stjepan Radić, Milan Šufflaj, Ivo Pilar i stotine drugih ubijeni zbog Jasenovca, što je s Kerestinečkim, Senjskim, Sibinjskim žrtvama… Je li netko pomislio – mislim na Nadu i ekipu – da je postojala mržnja prema Hrvatima puno starija od Jasenovca.
Komunisti koji su 45 godina vladali željeznom batinom u Jugi pragmatično su iskoristili Jasenovac. Pragmatično, ali ujedno i šlampavo. I to je jedan od razloga zašto se bravar nikada nije htio pojaviti u Jasenovcu. Za razliku od Tuđmana.
Ako su u Jasenovcu ubijani Židovi, a to jest činjenica, što je s 28 ustaških časnika, Židova koji su ubijeni u Bleiburgu? Možda su oni Goldsteinu manje Židovi od onih u Jasenovcu?
Kakvi su to napredni partizani i antifašisti koji su ubijali djecu ustaških ministara kao na primjer 18-godišnju kćer Mile Budaka? Danas ostaci ostataka tih svirepih predaka bubnu i ostanu živi kad kažu: “Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“.
Čak je i zadnjoj budali jasno da su žrtve uvijek žrtve. I jedino što je tu neprihvatljivo jest da takvi galvanizirani komunisti danas haraju našim filozofskim fakultetima u ovoj jadnoj državici. Naravno, tu prvenstveno mislim na povijesne katedre. Zbog tih i takvih mi se danas zgražamo kad iz fundusa naših biblioteka nestane knjiga o tragičnoj smrti Anne Frank, a smrt djevojaka koje su žive bačene u Hudu jamu jeftino banaliziramo uz svesrdnu pomoć dvoličnih ljevičarskih medija.
Povijest se, kako je i znano, opet na kraju javlja kao farsa. Četnici u Višegradu pjevaju: “Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“. Ma dobro, gdje su četnici…? Eno ih, samo stotinjak kilometara od Zagreba dočim našoj Nadi tlak dižu Norac i Kordić, a žali za komunizmom.
Očito žena nije nikada čula za sedam čuda komunizma. Evo ih: “Svatko je bio zaposlen, a nitko ništa nije radio; iako nitko ništa nije radio, sve planove smo ispunjavali 100%; iako su planovi bili ispunjeni 100% trgovine su bile prazne; iako su trgovine bile prazne, svi su sve imali; iako je svatko imao sve, svi su krali; iako su svi krali, nikada ničeg nije falilo“.
Čim je izveden u Zagrebu, Molierovu “Umišljenom bolesniku“ ministar zdravstva je zaprijetio revizijom bolovanja“.
Kad već Austrijska biskupska konferencija nije uspjela zabraniti pokolj u Bleiburgu 1945. ipak je uspjela dići svoj sveti glas protiv onih koji su dolazili obilježavati tu “Jasenovačku osvetu“. Godinama se u Austriji održavaju komemoracije nacističkim vojnicima, ali osluškujući savjete raznih denuncijanata iz RH, sada austrijska Crkva zabranjuje molitvu za stradale. Napokon hrvatski ljevičari drže do mišljenja Katoličke crkve! Ali za sada samo one u Koruškoj! Ima jedna čudna koincidencija na koju sam naišao čitajući fejs. Oni u Lijepoj našoj koji su protiv obilježavanja Bleiburga ujedno su i protivnici otvaranja arhiva. Hajde, pogodite tko su ti i zašto to čine?
Svoj skromni intelektualni doprinos harangi protiv obilježavanja pokolja na Bleiburgu dala je i lijeva gradonačelnica Supetra Ivana Marković. Odbila je zamolbu Počasnog Bleiburškog voda koji je zamolio donaciju za izgradnju spomenika žrtvama bleiburške tragedije. To je njeno pravo i to joj nitko ne smije predbacivati. Donacija je uvijek dobrovoljna.
Međutim, tražiti u tu svrhu od SDP-ove gradonačelnice donaciju je čista utopija. Možda crvena Ivana ne zna da su Bleiburg posjetili i Račan i Milanović. Račan je 15. svibnja 2002. bio kleknuo ispred spomenika i položio vijenac kazavši: “Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smije ponoviti“.
Sada SDP vode neke druge generacije što je i vidljivo po neprekidnom nizu poraza na svim mogućim izborima. Čime se oni bave, a još im je samo nos iznad političkih voda, govori i prekomjerno granatiranje Davora Bernadića. On se u Rijeci sreo i naslikao s katoličkim aktivistom Marinom Miletićem. ”Nemrem verovati!” rekli bi Zagorci. SDP nije u stanju na pozitivan način poentirati ni na pitanju Uljanikove tragedije. Ni Damir Kajin nije ih inspirirao izjavom: “Direktori puni k’o brod, a brodova nema”. Šteta za SDP. Trebali bi biti kvalitetna opozicija što bi bilo i u interesu HDZ-a. Barem bi netko suvislo reagirao na izjavu predsjednika Hrvatskog sabora da nitko u RH nije iznad zakona.
Kao da je Jandroković zaboravio na formalnopravnu sprdačinu kod izbora čelnog čovjeka Nacionalnog parka na Krki. Tu je teško poražena ljudska pamet. Doktorica znanosti i dragovoljka Domovinskog rata ne uspijeva u namještenom natječaju za čelno mjesto. Osoba od koje gubi ima znatno slabije uvjete i zorno pokazuje da su mnogi u RH i te kako iznad zakona. Uz jaku opoziciju koja nije sama sebi svrha ta politička svinjarija ne bi samo tako nestala iz fokusa trome i bezvoljne hrvatske javnosti.
Dok je ministar zdravstva bio Željko Jovanović on je na početku mandata navodno najavio da će u zdravoj državi vladati “zdravstvo i jedinstvo“. Hrvatska ministrica vanjskih poslova nedavno je posjetila Izrael kako bi na licu mjesta vidjela ulogu vode u navodnjavanju.
