ZVONIMIR HODAK: “Zločin iz mržnje” ili “Suzavac spasa”?

Sjećam se jednog starog neorealističkog filma Giuseppe De Santisa koji se zvao “Nema mira među maslinama“. De Santis je bio lijevi tzv. angažirani režiser, nezadovoljan što je nakon 1943.g. ostao na životu i jedan simpatizer Benita Mussolinija. Ni u Lijepoj našoj nema mira među maslinama.

Nema mira ni među strankama ni među ideologijama. Lijeva trećina zemlje kao da ne shvaća da je nadu zamijenila slutnja. Slutnja nužnosti pomirbe s gorkom činjenicom da su svoje karte, i to dobre karte, odigrali u prazno. Njihov omiljeni političar Ivo Sanader je zbog “30 srebrnjaka“ otvorio put SDP-u i HNS-u da se mirno prošeću kroz barem tri mandata.

Svojom arogancijom, agresivnošću i jugo-nostalgičarskim mentalitetom izdržali su na vlasti jedva jedan. Danas podsjećaju na Titanic koji još nije udario u santu leda, ali je vrlo blizu. U saborskim raspravama izgledaju jadno. Rasprava o ministru Barišiću i njegovom tzv.: “plagijatu“ bila je rekvijem za snove hrvatske ljevice o nekakvoj njihovoj ozbiljnoj ulozi u hrvatskom političkom životu. Barem u doglednoj budućnosti.

Nakon što su se vrlo “inteligentno“ riješili jedinog konja s kojim su u budućnosti mogli opet prvi ući u cilj, Zokija Milanovića, ostale su im stari i potrošeni konji za trku kao Maras, Stazić, Glavašević, Sabina Glasovac…

Plenki je obrisao pod olinjalom oporbom

Nakon “prekomjernog granatiranja“ ministra Barešića, koji se još pred sedam godina ispričao za grešku zbog jedne nepotpune fusnote, nakon svih oporbenih histeričnih tvrdnji o “dokazanom plagijatoru“, na red je došao premijer Plenković. Intonacijom glasa koja je primjerenija kurtoaznom razgovoru sa župnikom, bez političke uspaljenosti, krajnje obazrivo da nekog ne uvrijedi, Plenki je doslovno obrisao pod u Saboru s olinjalom oporbom.

Nije bilo Milanovića, Čačića ili Linića…da podignu atmosferu svađom i pogrdama. Ostali su samo kašljucavi Stazić, nesuvisli Maras, Sabina Glasovac za koju bi bila sreća da u opće nema glasa i nebulozni Fred Matić kojeg su voljeli čak i u srpskim logorima, a SDP ga podcjenjuje. Sabina je, u TV emisiji, deranjem na sugovornika kako laže, ostavila dojam sličan Vedrani Rudan iz mlađih dana.

I što sad? j Treba to i Ustavom proklamirati tako da svaka ljevičarska šuša, u stilu loše programiranog robota, ne može više kreštati da smo postali država zahvaljujući Ustavu iz 1974.g. Dobro da Tito nije u taj i takav ustav unio i svoju umotvorinu kako će “prije Sava poteći uzvodno nego Hrvatska postati država.“

Kolinda i Plenković dulje vrijeme ne moraju brinuti o SDP-u i naročito HNS-u koji je već sad “klinički mrtvac“. Međutim, morat će jednim okom motriti na petu kolonu koja je dobro zabunkerirana u medijima. Kad bi sad išao nabrajati naše drage i nabrijane petokolonaše u novinama, na televiziji, u portalima itd., prostor za ovu kolumnu bi u čas nestao. Oni koji su sa strepnjom pratili pobjede naših Gardijskih brigada u Domovinskom ratu još su tu k’o neugodni lišaj. Već su u ljeto 1995. godine imali osiguran rezervni položaj – medije.

Srame se Barišića, a ne smeta im osuđeni kriminalac

Kad je Stipe Mesić “penzionisao“, pet godina kasnije, pobjedonosne hrvatske generale, mediji su demaskirali sami sebe. Razni Butkovići, Lovrićke, Feralovci, Furlanice i Pukanići … nisu krili oduševljenje dragim Stipom.  Za napomenuti je kako su i onda kao i danas sve znali o dvoličnom karakteru našeg elitnog antifašista. No, tada nisu ni riječ spomenuli o svjedočenju Mesića protiv svoje države u Haagu, o “izgubljenim“ čekovima u Australiji, o pjevanju Juri i Bobanu

itd. I kako bi rekao Akademik Pečarić ”ništa se nije promijenilo”!

SDP i lijevi mediji zgroženi su “plagijatom“ ministra Barišića. Puca se iz svih oružja u ime časti i poštenja. Međutim, još pred par mjeseci su ti isti (SDP, HNS i društvo) zbog vulgarne političke majorizacije, glasovali za izbor ustavne sutkinje koja je prije toga sama glasno i jasno priznala da je počinila plagijat. To se zove čista ljevičarska dvospolna farizejština. Nikome od njih ne smeta predsjednik jedne stranke osuđen za provalnu krađu jer je on poželjan koalicijski partner. Ali se zato Barišića srame.

Međutim, svi su ti i slični dogođaji srušili neke uvriježene dogme o opoziciji. Mantra o kradljivom HDZ-u polako ustupa mjesto osvještavanju ljudi kako su i ljudi iz sadašnje oporbe – Željko Sabo, Vlahušić, Marina Lovrić, Tomislav Saucha itd. – također crveni ispod kože i skloni kriminalu. Ali kad se o njima radi, Žikisti odmah postaju suzdržani i oprezni. Odmah se pozivaju na čl.28 Ustava RH koji predviđa presumpciju nevinosti. Slažem se, samo pitam odnosi li se taj član 28. Ustava, recimo, i na ministra Barišića, na Božidara Kalmetu itd.?

A sad o HAVC-u i Hribaru

Koliko samo puta “nisu mogli prosto da veruju“ kako Kalmeta nije u Remetincu, osuđen za neupitna kaznena djela. Tako neupitna k’o što je neupitan “plagijat“ ministra Barišića. Kalmeta, dokazani kriminalac, a suđenje još nije ni počelo. Međutim, a po Siniši Hajdaš-Dončiću, afera Saucha u kojoj je čovjek već i u pritvoru, je pomalo smiješna i “na kraju će ispasti jedna ćorava kokoš ili jedan ćoravi pijetao“.

Bojim se da iza vlade Zorana Milanovića, osim dvostrukih kriterija, nije ostalo puno dobrog. I u tome se očituje bit poraza SDP-a. Jer bez jake i nabrijane oporbe Hrvatska gubi demokratsko ozračje. Postaje jedna ustajala bara. Doduše s puno krokodila… Što se pluralizma i demokracije tiče, ovaj fijasko SDP-a pomalo sliči na “samoubojstvo iz zasjede.“

Nizozemski pedofili nedavno su zatražili da se u ”Amsterdam Theatre” izvede Šekspirova komedija pod atraktivnijim naslovom “San maloljetne noći.“

Zgodna je priča o HAVC-u i Hrvoju Hribaru. Hrvojica je dao neopozivu ostavku nakon što je jednoglasno smijenjen! U zraku se osjeća ganuće. Nenad Polimac je u šoku: ”Najstrašnije što bi nam se moglo dogoditi je balkanizacija HAVC-a“.

Katastrofičari čak predviđaju da bi odlazak Hrvojice mogao značiti povratak soc-komunističkom modelu snimanja filmova. Priznajem to bi bio kulturološka strava. Da opet snimamo filmove kao što je Vrdoljakov “U gori raste zelen bor“ iz 1971.g., pa “Život sa stricem“ Krste Papića, potom “Sokol ga nije volio“ Branka Schmidta…

U ona olovna vremena bez umjetničkih sloboda bilo bi nemoguće snimiti film “15 minuta – Masakr u Dvoru“. Film juriša s festivala na festival. Čas je u Bosni, pa u Kanadi. Zahvaljujući, između ostalih, i HAVC-u prenosi “istinu“ o jednom malom i hrabrom narodu koji je, dok si rekao keks, smaknuo opasne i nenaoružane duševne bolesnike u Dvoru na Uni.

Masakr u glavama ljevičara

Duševni bolesnici koji su se uspjeli čudom spasiti, nakon Oluje snimiše potresnu laž s hrvatskim novcem. Ministrica Nina i Hrvoje nisu to shvatili jer oni ipak nisu nacionalističke mimoze. Rat je rat. Događaju se gadosti. Tko je ubio te jadnike? Jel’ to uopće važno? Bitno je da je to prikazano umjetnički, dirljivo i da bere nagrade. Pa nije film preferans pa da se licitira jesu li ih pobili Srbi, Hrvati, JNA ili netko treći. Grah je pao na Hrvate. Hrvateki vrište da imaju dokaze kako taj dan nisu bili ni blizu lokacija na kojima se snimao film.

No, u filmovima i onako prevladava imaginacija. Tamo nema previše istine, k’o na primjer u filmovima o Sutjesci i Neretvi. Ognjištari šire glasine da će “Bitka na Neretvi“ bit poništena jer je DNK analizom utvrđeno da je legendarni Sava Kovačević bio dopingiran. Sad se javiše udruge iz Domovinskog rata i zapeli da Hrvoje mora, nakon drugarske samokritike, podnijeti ostavku. On je to i učinio, onog časa kad su ga smijenili.

Naredni legitimni cilj je Nina. Premijer je već kod slučaja Barišić pokazao lojalnost prema svojim ministrima. To je za opću osudu. Ministri trebaju biti lojalni premijeru, a ne on njima.

Nenad Polimac je prokužio i demaskirao Državni ured za reviziju. Naime, zakon kaže da Hrvojica nije smio potpisivati plaćanje sredstava za filmove iznad 200.000 kn. te da je u takovim slučajevima morao tražiti odobrenje Ministarstva kulture. Kako je lijepo rekao ljubimac Antonia Nuića, dragi drug Tito, Hribar se nije držao zakona “k’o pijan plota.“ Da ga se držao, famozni film “15 minuta – Masakr u Dvoru“ ne bi nikada bio snimljen. A Nenad misli kako su film i šport jedine dvije djelatnosti s kojima se odmjeravamo na svjetskoj razini. Ni manje ni više.

Sjećate li se Ankice Lepej?

Spoj kulture i športa trebao se desiti, apstraktno govoreći, na nedavnom finalu Davis Cupa u Zagrebu. U pauzi između setova trebalo se na centralnom ekranu prikazivat “15 minuta…“, a ako se pauza malo odulji onda i film “Što je muškarac bez brkova“ Antonia Tomića. Osim toga, zar itko može relevantno potpisati par milja kuna Jasmili Žbanić za njen hrvatski film o ljubavi srpskog vojnika i muslimanke?

Sjećam se kad je ta redateljica opalila simbolično nogom u tur Zorana Milanovića kad je, od nje nepozvan, došao u Mostar u kojem su neobjašnjivo počele gorjeti hrvatske institucije. “Marš u Hrvatsku!” dražesno je zaurlala Žbanićka. Onda su se Hrvateki kao malo zacrvenili i tobože naljutili. Smirio ih je jednim dobro odmjerenim udarcem u glavu upravo naš Antonije Nuić očitavši im lekciju iz multietničke demokracije.

Podsjetivši nas da je Žbanićka određena Daytonskim sporazumom da bude pobjednica Berlinskog festivala te da dobije “Zlatnog medvjeda“. To u prijevodu znači da su HAVC, Hribar, Nuić, Nina i ostali likovi iz hrvatskog filma zaštićeni k’ o lički medvjedi. I čitavo ovo “ploveće kazalište“ oko HAVC-a, Hribara, Nuića i Nine moglo bi se svesti pod zajednički nazivnik jednog Nuićevog svjetski nepoznatog filma “Život je truba.“ Osobito kad neke “mrak“ hrvatske filmove gleda po 500 gledatelja. To je čak manje nego što u 90 minuta gledaju neku tekmu Dinama.

Sjećate li se bivše heroine Ankice Lepej? Ona je hrabro objavila Tuđmanov bankovni račun i tako razobličila njegovu vladavinu kao diktaturu. No, uzimajući u obzir visinu Tuđmanovog konta, on je, u odnosu na današnje tajkunske koalicije, bio puki proleter. Pa mu je vladavina bila sukladno tome ”diktatura proletarijata”.

Glavaševićev ‘zločin iz ljubavi’

LGBT-ovci su se baš super-super zabavljali kad je neki fašist ubacio suzavac usred zabave. Da su, recimo, Ličani ili Hercegovci u svom zavičajnom klubu nešto divanili i pomalo pijuckali pa da im je netko bacio suzavac bi li i tada došlo do reprize “poljudske svastike“? Bi li i tada Anka Mrak Taritaš bila zabrinuta “kao majka, kao Zagrepčanka i kao odgovorna javna osoba“?

Notorni Bojan Glavašević, kartaški rečeno, misli da je došao na štih. On zna da je to zločin iz mržnje. Poljudska svastika je vjerojatno ”zločin iz ljubavi” prema nacionalnoj momčadi. Inteligentan, kakvim ga je njegov Bog već stvorio, odmah je ovaj huliganski akt povezao s generalom Glasnovićem. “Njegove su izjave bile prepune mizoginije (mržnja prema ženama, op.a.) i mržnje…“ Suzdržao se od tvrdnje da mu se čini vjerojatnim kako je Glasnović osobno bacio suzavac.

Zanimljivo kako kvalificiranog stručnjaka za Molotovljeve koktele i suzavac, Drageca Carlosa Zvonimira Pilsela, nitko ne dovodi u vezu s ovim gnjusnim zločinom. Mudri Bojan je efektno poentirao: “Premijer mora nedvosmisleno pokazati gdje mu je srce, s koje strane kuca njegovo srce“. Ako se na pregledu u SDP-ovoj ambulanti pokaže da Plenkovićevo srce kuca na desnoj strani evo nama novih izvanrednih izbora. A tu onda može biti svašta. SDP s Glavaševićem, Stazićem i Marasom u furioznom finišu prijeći će sigurno – izborni prag.

‘Suzavac spasa’ kao ‘zločin iz mržnje’

I tako, zahvaljujući suzavcu, slučaj Saucha je za SDP tek mala flekica koja se od umjetnog dima ni ne vidi. Borba protiv “zločina iz mržnje“ ide do kraja. Sve dok u braku ne dobijemo “roditelja 1. i roditelja 2”. Treba se malo podsjetiti koliko je u ovoj državi do sada ubačeno suzavaca, dimnih bombi pa čak i pravih bombi u razno razne klubove. Naročito u Dalmaciji i na otocima. Ali ovo je “suzavac spasa“ bačen kao “zločin iz mržnje.“ Oni do sada bacani svi su bili iz ljubavi…

Nekako imam perverzan dojam da je licemjernoj ljevici pomalo žao što nije bačena bomba umjesto suzavca. Kad se desni “mizoginije“ otmu kontroli onda i policija na njih baca suzavac, iako Bojan vjerojatno ne bi imao ništa protiv da se baci neka bomba(stičnija) stvar.

Sjećate se onog SDP-ovca iz Dubrovnika koji je, pun ljubavi za demokraciju, na svom profilu napisao da mu je žao što MIG 21 koji je pao kraj Velike Gorice nije pao 5. kolovoza na Čavoglave? Sjećate li se da su se tada oglasili Glavašević i Anka Mrak te kazali nešto o mizoginiji.

Kad neki BBB ili torcidaš vikne igraču da je majmun onda je to neodgojeni pojedinac. Kad to isto netko vikne crnom nogometašu, kojih je danas na desetke tisuća u Europi, onda je on odvratni rasist. No, to nije mizoginija već je to samo ljevičarska ideološka zatucanost koje oni ni do danas nisu u potpunosti svjesni. A možda i jesu…

Zvonimir Hodak/ProjektVelebit