U Lijepoj našoj i dalje “status quo… vadis“. To savršeno shvaća Milorad Pupovac kad kaže kako u Hrvatskoj “ne postoji zakonski okvir da se zabrani četnička kokarda“. Pri tome je potpuno u pravu. Nažalost.
Ustavni sud će nas s visoka pogladiti po glavi i podučiti nas vlastitoj povijesti. Ne moramo shvatiti, ali se moramo složiti. Sud je sud. ZDS i 10. travanj su fašizam, nacizam, kvislinška tvorevina, a s druge strane četništvo je u Srbiji priznato i legalno. Izjednačeno s antifašizmom. Slažem se. Dokaz je 39 četničkih spomenika i RH.
Sad bi ognjištari zabranili kokardu! Zabranili bi oni i zastupnici Dragani Jeckov da govori čistim srpskim jezikom. K’o da je to važno. Važno je samo da je “ceo svet razume.“ Naša Dragana je jasna poruka. Ako kokarda nije zabranjena onda evo nje uskoro u Hrvatskom saboru. Jer ako potpredsjednik Sabora, uvaženi akademik Reiner ne zna za čl. 12 Ustava RH zašto bi jedna kokarda, kao priznati znak demokracije kod komšija, trebala uzbuditi duhove. Imamo mi Agrokor, INU, izgubljene arbitraže pa bi se sad trebali opterećivati s kokardom više ili manje.
Uskoro u Saboru RH možemo očekivati i patrijarha Irineja. Zašto uostalom ne bi posjetio “svoj“ sabor. Nedavno je on, kao svešteno lice, posjetio na beogradskom sajmu knjiga štand Vojislava Šešelja i poslao poruku mira, dobrote i tolerancije. “Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili u drugim mestima.“
Hrvatska bez obzira što spada “u druga mesta“ nije naravno izuzeta od ove pastoralne poruke. Najpoznatiji ”pevač” među pravoslavnim patrijasima očešao se, kao usput, i na “tragično ponašanje braće rimokatolika koji su ne samo najviše izazvali srpska stradanja, nego nikada nisu uputili ni reč kajanja i isprike.“ Poglavar SPC ne govori i ne pjeva neutemeljeno. Kaže Irinej: “Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo i stradanje armenskog i židovskog naroda…“ Ni manje ni više!!! “Hrvati su jedini u Europi imali dječje logore, kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji plač se čuo do Zagreba. Svi su ga čuli samo nije nadbiskup zagrebački…“
Ako uzmemo kao vjerodostojan podatak da je u prvom i drugom pokolju Armenaca pobijeno oko milijun i pol ljudi te da je u Drugom svjetskom ratu izginulo oko šest milijuna Židova onda vidimo kako Irinej suvereno korača matematički i logički kroz svoju “povijest.“
Njegovi su izgubili više od sedam i pol milijuna ljudi, a zagrebačkog nadbiskupa za to boli glava. I sad malo mašte pa zamislite kad papa Franjo sjedne nasuprot Irineju i on mu makar u falšu otpjeva sve o “tragičnom ponašanju braće rimokatolika“ koji su pobili 7,5 milijuna Srba.
Ako nakon svega ovog Alojzije Stepinac ikada bude proglašen svetim to će biti ujedno i najveće čudo koje mu i inače treba u samoj kanonizaciji. A kad se Irinej, nakon ove male povijesne lekcije, ponovno ukaže Hrvatima vidjet ćete ushićene hrvatske biskupe kako ne mogu zatomiti ushit i sreću što je najmiliji brat ponovno među njima. Jedini koji se neće smješkat je biskup Košić. Neoprezan i iskren, kakav već jeste, ovih je dana radio neke simetrije između NDH i fašizma. Naravno, naivno vjerujući da ima pravo na svoje mišljenje. Kao i Irinej, na primjer. Ljevičarski portali sasjekli su ga k’o peršin. Oni malo tolerantniji traže da ga se odmah “ušutka“. Ma što god to značilo.
Zgodno je za napomenuti da u tim portalima pojma nemaju “tko to tamo peva“ na sajmu knjiga u Beogradu. A kad nemaju pojma onda to i ne komentiraju. No, uskoro će u Večernjaku Branimir Pofuk dobiti tri do četiri strane kako bi patrijarh Irinej napokon otvorio svoju istinoljubivu dušu. Kako u Zagrebu žive i Srbi Irinej će dati Brani intervju kao svoj na svome. Quo vadis Hrvatska?
Latini su davno rekli: “Nije sretan onaj koji ima ono što želi, već onaj koji ne želi ono što nema“. Pretpostavljam da Irinej zna bolje latinski nego saborska zastupnica Dragana Jeckov srpski…
Kad već pišem o popularnim osobama ne mogu ne spomenuti Ivicu Todorića. S njim sam se dva ili tri puta pozdravio. Dobar dan…dobar dan. I to je sve. Nikada nisam nešto radio za Agrokor, a niti sam ga ikada tužio. Sjedim na vrhu amfiteatra i gledam vrhunsku predstavu. Fali samo Oliver Frljić. Jedne novine euforično podmeću tezu da ga terete i vlastiti sinovi. Mo’š mislit!
Uglavnom, otvoreno prvenstvo Hrvatske u pljuvanju. Koliko sam, prateći sve poprilično nezainteresirano, shvatio glavni mu je krimen što je Agrokor skoro otišao u stečaj. Ameri imaju vjerojatno neke svoje stečajeve. Trump je odletio četiri puta u “američki“ stečaj pa danas ima oko četiri i pol milijardi dolara.
Danas je predsjednik kojeg Marina Šerić i Šesta lička iz Večernjaka tjeraju iz dana u dan u “politički stečaj“. On je predsjednik, a Todoriću crvena potjernica. I da smo u komunizmu bila bi crvene boje… I institucije “rade svoj posao“ pa ćemo za jedno 10 do 15 godina doznati njegovu konačnu sudbinu.
Ono što mene blago čudi je proleterski zanos u lijevoj medijskoj falangi. Kulmerov dvorac i otok Smokvica. Kulmerov dvorac, dok ga nije “osvojio“ Todorić, bio je “dvorac“ koliko i kavana Medulić ”kavana”. U raspadanju, zapušten. Ni Mišo Broz nije bio zainteresiran za useljenje. Koliko je Todorić uložio u tu vreću bez dna? To nitko ne zna, ali danas država dobiva reprezentativni objekt. Savršeno uređen, a Todorić vjerojatno posebnu točku u eventualnoj optužnici.
Da Todorić nije preuzeo otok Smokvicu mislite li da bi taj otok ikada vidio današnji predsjednik ruske vlade Dmitrij Medvedev? Teoretski da. Ako čovjek eventualno voli šikaru, kamenje i domaće zmije. Dobro, domaćih zmija ima i na kopnu što se vidi u svehrvatskoj zluradosti.
Sad bi mogao malo o Baranji, Slavoniji, stočnom fondu, o OPG-ovima… ali bolje ne. Neka pravosuđe radi svoj posao, a oni koji su mu virili iz tura neka začepe i suspregnu svoje zlurado veselje. S padom Agrokora svi gubimo, i država i Todorić. Zlobnici bi rekli: svi osim američkih “lešinarskih“ fondova.
Dana 23. listopada 1916.g. dogodio se pokolj u Odesi. O tome, vjerujem, patrijarh Irinej nema pojma. Tog crnog listopada srpska je vojska zajedno sa ruskim kozacima pobila preko 10.000 pretežno hrvatskih zarobljenika koji su prethodno odbili stupiti u jugoslavensku legiju i prisegnuti pod srpskom zastavom i krunom. To danonoćno ubijanje opisao je i Fric Krleža: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u “Kontaktnom zavodu“, gdje se masakriralo ”en mass” i gdje su, pokapajući mrtvace, rekli onom grobaru, da ne treba znati tko su ti ljudi jer to su Hrvati.“
U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici… “To je ujedno bio i najveći pojedinačni ratni zločin srpske vojske. Nadam se da su nam Vučić, Vulin i Irinej to oprostili.
Sad malo hrvatske povijesti, onako poltronske i iskompleksirane… Masakr hrvatskih zarobljenika dogodio se 23. listopada 1916.g. a Jugoslavenski odbor, u kojem su najznačajniji članovi bili Hrvati Trumbić, Supilo i Meštrović, osnovan je 30. svibnja 1915.g. u Parizu sa Antom Trumbićem kao predsjednikom. I nakon pokolja u Odesi hrvatski članovi odbora Ante Trumbić, Frano Supilo, Ivan Meštrović, Hinko Hinković, Franko Potočnjak… prešli su preko masakra i s ostalim se guskama odgegali u maglu. Kraljevsku.
Supilo je prvi shvatio, ali debelo prekasno. Još kad je s Pribičevićem 1905.g. osnivao Hrvatsko-srpsku koaliciju nije uspio shvatiti razmjere velike prijevare. Današnjim uličnim rječnikom rečeno, popušio je ideju o tzv. troplemenom narodu. Što je bio jedan jugoslavenski narod sa tri imena. Tako ni pokolj u Odesi nije otrijeznio Hrvate koji nisu bili ni u odlučujućim povijesnim okolnostima svjesni svog nacionalnog identiteta.
To je shvatio još 1843. g. Ivan Kukuljević Sakcinski kad je u Hrvatskom saboru održao na hrvatskom jeziku svoj glasoviti govor: “Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Mađari i malo Slaveni, a ukupno, iskreno govoreći, mi smo baš ništa.“
A to tmurno, krvavo i surovo razdoblje zabilježio je neponovljivi Anton Gustav Matoš.
U katedrali jedne teške noći,
Uđoh tiho i priđoh do oltara,
sa zvonika jecahu zvona stara,
Htio sam duši molitvom pomoći
Kad tamo pri tamnom visokom odru,
Jedna žena gledaše u daljinu,
Tri su joj boje ovile haljinu,
Prepoznah crvenu, bijelu i modru.
I reče mi tiho: moli se sinko
Nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet tako teško biti…
(A. G. Matoš: Kip Domovine)
Kao da je danas lakše. Uz Pupovca, Irineja, Antu Tomića, Juricu Pavičića, Nenada Stazića, Jelenu Lovrić, Bajrušija, Vlašića, Pofuka, Mesića, Josipovića, ljevu medijsku falangu, gledatelje Žikine dinastije, Documentu, Radu Borić, Radu i familiju, razne nevladine udruge koje nas godišnje koštaju barem jedan Pelješki most… i tko bi ih sve nabrojao. Oni idu također u Irsku. Ali kao turisti. Na kruzerima. Ne znaju što je to nezaposlenost. Drže skoro sve medije, Ministarstvo prosvjete, okupirali su Brijune. Usprkos svemu oni su gubitnici. Referendum ”U ime obitelji” je jasno i rezolutno to pokazao. Zato “uzaludan vam trud svirači..“ Gdje su vam birači?
Jedna od veselijih tjednih vijesti je da će, po riječima Aleksandra Vulina, Srbija ustanoviti “Dan branitelja“. Vijest bi djelovala ozbiljnije da je objavljena na ”news baru”. Iako su barovci dokazano operirani od humora, tom pričom nasmijali bi mnoge. Imat ćemo srpske branitelje Vukovara, Ovčare, Dubrovnika, Knina čiji će ratni znak biti traktor. Srpski branitelji, recimo, Kosova. Centrala će biti u Prištini, u boksačkoj dvorani Boro i Ramiz. Kaže Aca Vulin: “Srbija ne smije zaboraviti heroje koji su je branili u najtežim danima. I prije nego što su bitke počele, branitelji su odmaglili u cik zore na traktorima.
Ovidije je rekao: ”Da je Troja bila sretna tko bi znao za Hektora?” Parafraziram: da je Srbija dobila rat tko bi znao za Aleksandra Vulina?
Grad Zagreb je bio pokrovitelj i financirao u Hrvatskom veleposlanstvu u Rimu knjigu Dubravke Ugrešić. Na Rai3 je Duda dala intervju u kojem je predstavljena kao “najpoznatija hrvatska književnica u svijetu“. Najpoznatiji glumac Rade Šerbedžija, najpoznatiji režiser Oliver Frljić, najpoznatiji književnik Ante Tomić…
Naslov intervjua je “Književnost u egzilu“, jedna tužna priča kako je Duda bila, duboko tronuta, prisiljena zapaliti preko grane jer jadna ne bila nije mogla trpjeti “pritisak kulture laži i mržnje, nacionalizam i autoritarizam čije temelje je postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman“.
Svrstava nas u Guinessovu knjigu rekorda po veličini svastike iscrtane na Poljudu. Koju su, usput rečeno, nacrtali “njezini“ čitatelji.
Duda je inače bila članica Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu ili zloglasnog UJDI-a. UJDI je osnovan 1989.g. u Zagrebu, a pristalice su se zalagale za Jugoslaviju i žestoko se protivile stvaranju nezavisne republike Hrvatske. Predsjednici su bili Branko Horvat pa Nebojša Popov.
Direktor, Večernjakov favorit, Žarko Puhovski. Članovi Milan Kangrga zloglasni unitarist, osobni prijatelj Vojislava Šešelja, Koča Popović general JNA, Nenad Zakošek..
Duda je dala intervju Novostima pod naslovom: “Dubravka Ugrešić: Hrvatska po modelu NDH“ I sad se postavlja pitanje kako grad Zagreb i kroz koje kanale pristaje financirati knjigu projugoslavenske ljevičarske osobe nakon što smo se četiri godine borili, ginuli i na kraju pobijedili njoj slične unitariste i orjunaše??? I to se sve događa u Hrvatskom veleposlanstvu! Sada glavni “grad NDH“ financira Dudu i njeno slinjene za Jugom i Maršalom.
Najboljih deset godina u životu Dude Ugrešić su njene od 30-te do 60-te…
