Zlobnici na fejsu proriču: “Hrvatska 2020. g. preuzima predsjedanje EU! Kada je 1991. g. preuzela predsjedanje SFRJ, ona se raspala“. Bojim se da se u tako relativno kratkom vremenskom razdoblju ne mogu dogoditi dvije tako dobre stvari, no nikad ne reci nikad.
Trenutno je naša lijeva medijska falanga zapustila trend lova na omiljenu lovinu – Donalda Trumpa.
Međutim, nije im neka “roba“ ni događaj da je njihova simpatija Kim pogubio Kima Hyok Chola, svog pregovarača u nuklearnim pregovorima sa SAD-om. Tko mu je kriv kada ne zna pregovarati kako Bog zapovijeda. A u Sjevernoj Koreji svi znaju tko je Bog i batina. Hahaha!
Umjesto na nesretnog Trumpa, kojega nikako da osude i bace u Sing-sing, naša lijeva medijska scena otvorila je sezonu lova na Kolakušića i Ružu Tomašić. Mislava Kolakušića treba pod hitno demaskirati jer to vjerojatno zahtijeva tajni “etički kodeks“ naših intelektualnih proletera u Jutarnjem, Večernjem…
Što će ti bolji PR nego kada te u relativno kratkom roku uzmu na zub Anto Nobilo i Ante Tomić. Mislavu Kolakušiću doslovno svaki dan Jutarnji posveti bar jednu stranicu. Zamislite da to čovjek mora plaćati. Ovako, kada ti nadasve popularni i omiljeni Ante Tomić posveti stranicu u subotnjem Jutarnjem, čovjek može samo zadovoljno odahnuti i promrmljati: tko to može platiti!
Međutim, s Ružom je priča manje idilična. Udružena antifašistička “tri pera“ Iva Boban-Valečić, Robert Bajruši i Marko Špoljar “iznenađeni su i uvrijeđeni“ ”Ružom ustaškom”. Pupovčeve Novosti su otkrile “tamnu stranu“, tj. Ružin život prije 50 godina u Kanadi. Zamislite! Tamo je bilo iseljenika koji su cijenili ustaše i Ruža se družila s njima, a ne, recimo, s četnicima. Naravno da je jako “progresivno“ objavljivati fotografije Ruže u ustaškoj uniformi od prije 50 godina, a ne objaviti slike Vojislava Pupovca u selu Ceranje Donje za vrijeme Domovinskog rata. Selo su pod svojim nadzorom držali četnici.
Pogodite koju je uniformu u selu pokraj Benkovca nosio brat našeg Milorada? Iz registra krajinskih boraca nakon Oluje vidi se i broj jedinice i puške u kojoj je bio Voja. I što sad? Dal’ spominjati i drugog brata Mladena, vodnika prve klase u jedinici 9035/94..
Jesu li Iva, Robi i Markan čuli za izvještaj SOA-e o nabujalom porastu četništva u RH? Što se novih slika tiče tu je naš trio čist. Vrlo često su objavljivane Pupovčeve slike u “regionu“ s četničkom nomenklaturom koja je u Srbiji na vlasti. I to u zemlji u kojoj je četnički pokret Draže Mihailovića sudski rehabilitiran.
Međutim, komentari čitatelja pod tim slikama sve govore. I više od ovih bjesomučnih napada. Govore prije svega o nama. Jesmo li ikada zabranili jugoslavensku zastavu, crvenu zvijezdu petokraku? Jeste li od ova tri pera pročitali ikada o komunističkim zločinima, o potrebi lustracije, o Titovim zločinima, o veličanju Jugoslavije u Zagrebu i Kumrovcu….
Na prvim demokratskim izborima 30. svibnja 1990. g. pobjeda je bila slatka, ali još nesigurna, a stvarno i sigurno smo pobijedili tek u Domovinskom ratu. Poraženi udbaši, komunjare, orijunaši i Jugoslaveni ubacili su se odmah u HDZ-ov vlak kako bi zadržali pozicije i utjecaj. I zato danas “ne mogu da veruju“ da su Hrvati prije 50 godina u Kanadi gledali na hrvatsku povijest malo drugačije od komunjara i naših domaćih ljevičara.
No, dobro. Vrč uvijek ide na vodu dok se ne razbije…
U svakom slučaju bit će tih “crnih labudova“ sve više i više kao npr.: onog da su nam oni koji su “porušili pola države“ opet sada u Kumrovcu ”dragi gosti”.
Ruža se malo zaigrala sa suverenistima i pobrala više glasova negoli su ljevičari i mainstream stranke očekivale. Našoj vrloj policiji ne smetaju zastave protiv kojih smo četiri godine vodili rat i pod kojima su nama okupirali skoro trećinu države. Vide se sve češće i zastave sa srpskim orlovima, ali nitko se ne pita što o tome misli onih 30 tisuća koji su prošli srpske koncentracijske logore. Čini mi se da će se pravi, istinski izbori u Lijepoj našoj tek održati. Kad-tad…
Nije ni HDZ tako loš kao što pokazuju izbori za EU. Evo, zahvaljujući izbornom neuspjehu sada obećavaju na usta Plenkovića kako će nam, nakon osamnaest godina, ipak vratiti 30. svibnja kao Dan državnosti. Tako će nam se kao Dan državnosti napokon ponovno vratiti dan koji je već duboko usađen u pamćenje i srca ljudi, a ne dosadašnji dan državnosti 25. lipnja koji je proglašen Danom državnosti u vrijeme Račanove vlasti s HSLS-om i SDP-om.
Ironija tog datuma je prije svega u tome da ga je kao Dan državnosti proglasila stranka (SDP) koja je 25. lipnja 1991. g. odbila u Hrvatskom saboru glasati za samostalnu hrvatsku državu.
Za one koji su zaboravni, podsjetimo se kako je 2000. g. nadobudni samoproglašeni kroničar Ivo Škrabalo naškrabao i ispremiješao datume svih državnih praznika. Nakon odlaska Račana povratak na 30. svibanj nije pao na pamet ni Sanaderu, ni Kosorici, ali sada jest Plenkoviću kad je vidio da je pretjerao sa samovoljom i ljevičarenjem. Ajde, bar nešto! Kakav smo mi narod, samo treba pričekati da se pojavi neki novi Škrabalo.
Krajem godine su predsjednički izbori. Još prije šest mjeseci činilo se da je to samo formalnost jer je Kolinda Grabar-Kitarović bila neprikosnovena kandidatkinja za nastavak te funkcije. Međutim, KGK je, pristankom da promijeni savjetnike i podvrgne se politici HDZ-a i očekivanjima Plenkovića, naglo počela gubiti tzv: bodovnu prednost pred svim mogućim protukandidatima.
Obračun s “desničarskim“ savjetnicima i pakt s HDZ-om ravan je po političkoj intuiciji paktu Molotov – Ribbentrop iz kolovoza 1939. g. u Moskvi. Naime, tamo su obje strane samo čekale pravi trenutak kad će jedna od njih prva zabiti “nož u leđa“ drugoj strani.
U slučaju Kolinde, tko god joj je savjetovao trenutak za ”povratak u krilo” HDZ-a dobro ju je zeznuo jer, osim reiting – agencijama, svima je bilo jasno da podrška HDZ-u opada.
Plenkijev HDZ je samovoljno povukao previše političkih poteza koji su bili ”neprobavljivi” za srednje – desni spektar njegovih birača. Istanbulka, Marakeš, miniranje referenduma o promjeni Izbornog zakona, sklapanje koalicije s raspadajućim HNS-om, koalicija s Pupovcem, kontinuirano skretanje prema lijevom biračkom tijelu, otvoreno dodvoravanje europskim birokratima i na kraju kampanja koju je trebala ”zakucati” Merkelica, sada već politički mrtvac, ali koja dolazi u Zagreb prozivati nas zbog nacionalizma i promovirati svog nasljednika.
Zahvaljujući našim lijevim medijima dugo se stvarao dojam kako su svi na Plenkijevoj strani, ali on je tako nemilosrdno drmao čamac u kojem je plovio s HDZ-om, da se čamac napokon napunio vodom i sad tone. E, sad je ta voda došla do grla i Plenkiju i Kolindi.
Vrdoljak se već utopio, a to će uskoro osjetiti i Blaženka Divjak. Jedino Pupi uvijek ima dva rezervna pojasa za spašavanje. Kao što rekoh, pred šest mjeseci KGK se mogao ozbiljnije suprostaviti možda jedino Zoki Milanović. Danas se javlja još jedan “čudnovati kljunaš.“ Prije tjedan – dva zvali su me s nekog portala i zamolili da komentiram najavu pjevača Miroslava Škore o njegovoj želji da se kandidira za Pantovčak.
Koliko me sjećanje služi, rekao sam da je dobar pjevač, da je njegova pjesma “Mata“ vječni hit Domovinskog rata, ali da u tu estradizaciju ne vjerujem kao u ozbiljan projekt. Uskoro sam nabavio poveću količinu pepela da mi bude pri ruci.
Naime, Škoro je dao neke izjave i nastupio je tako da pobuđuje pažnju i stječe simpatije. Od značajnijih izjava koje je nedavno dao izdvajam onu da, ako narod želi, on će ući u izbornu trku krajem godine; drugu, da će on uvijek sa svojim narodom ići na komemoraciju u Bleiburg i treću, da nikada neće podržati micanje HOS-ove ploče.
Već na prvi pogled je jasno da Škoro ne ”izlazi iz diplomatskog salona Mata Granića” te da su mu izjave i stavovi izvorni, snažni i hrabri. Posipajući se pepelom zbog mojih ranijih izjava o Škori, citirat ću jednu davnu misao Tanje Torbarine: “Samo budale i mrtvaci ne mijenjaju mišljenje“.
Nakon koncerta na Dan grada Zagreba u petak navečer, koji je najblaže rečeno bio sjajan, na Škoru gledam kao na novog ”crnog labuda“ koji će mnoge zaviti u crno. Uostalom, zašto u modernoj politici ne bi bilo mjesta za snažnu osobnost koja dolazi s estradne scene. Imamo svježe primjere Ukrajine, Rumunjske, Italije…
Ti primjeri plastično pokazuju da su birači siti klasične, ukočene i trbušaste elite. I primjer Macrona to itekako dokazuje. Stoga bi bilo puno mudrije da je KGK, dok je još bila na vrhuncu popularnosti, umjesto svojim “desnim“ savjetnicima, dala “pakrački dekret“ svojim ”lijevim” savjetnicima na čelu sa svim mastima premazanim Matom Granićem. On je zapravo podsvjesni mentor i KGK, i Plenkoviću i Jandrokoviću. Čovjek ima neke izražene kvalitete, kao npr. da, kad mu više ne trebaš, on već u Nacionalu daje protiv tebe intervju. Tako je napravio Franji Tuđmanu u trenutku dok se on još nije ni ohladio u grobu.
Naravno, tu je još i “ljubimac“ Jutarnjeg Mislav Kolakušić kojemu nije ni na kraj pameti da mijenja svoju taktiku i strategiju, a koja se, uostalom, do sada pokazala više nego uspješnom. Ako je Hrvatska u ičemu profitirala ulaskom na Titanik zvan EU, a koji plovi prema famoznoj santi leda, onda je to u osvještavanju birača da nisu samo amorfna masa koju vladajuće elite smiju modelirati tako hoće za svoje potrebe.
Nema više Williama Montgomerya kojega je poslao Bill Clinton da odradi “detuđmanizaciju“ i instalira Stipu Mesića, haaškog svjedoka protiv Hrvatske, za predsjednika Hrvatske! Birači su svjesni svoje snage pa ni lijevi mediji, ni tobožnje anketne agencije ne mogu više nagnuti klatno na svoju stranu. Omjer je još uvijek isti kao što je bio u vrijeme dr. Franje Tuđmana.
To je 70 posto onih koji su ratovali, pobijedili i vole Hrvatsku i 30 posto onih koji su 25. lipnja 1991. g. izašli iz Hrvatskog sabora kada se trebalo odlučiti između Jugoslavije ili Hrvatske. Zato će HDZ morati dobro promisliti što mu donosi skretanje u lijevo, što će mu na parlamentarnim izborima značiti koalicija s HNS-om, strankom koja vlada ni s dva posto biračkog tijela.
A toliko draga “Velika koalicija“, ako do nje ipak dođe, obit će se o glavu svima, i HDZ-u i SDP-u. Birači više ne ”puše” te fore. Svatko pametan zna da je to suspenzija demokracije kombinirana s nacionalnom izdajom. Glasali vi ovako ili onako, HDZ i SPD uvijek će imati 76 mandata tj. većinu. Možda, ali samo jednom! A nakon toga ambis. Stoga sam uvjeren da će se u prosincu ove godine odvijati karneval demokracije između bar četiri kandidata. Ili kako bi rekao Škoro: “I onda je došla devedeseta i otac reče – sad ili nikada…“.
Navodno, prema odluci Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi, kravlje ludilo, kad prijeđe na ljude, zove se kravlje ljudilo.
Ivan Markešić je “sociolog religije“, što god to značilo. Našeg Ivana jako je zasmetalo što je “Hod za život“ urušio demokratski izborni proces. Još je i DIP uznemirio pastoralnu dušicu našeg sociologa prihvativši opravdanost održavanja akcije Hod za život baš na dan izborne šutnje. Nije mi jasno zašto Markešić svoje lijevo dosadno štivo ne objavljuje kod Gorana Gerovca u Obzoru? Tu su mu svi istomišljenici.
Bivši urednici “Borbe“ i “Komunista“ pa Brane Pofuk, Zoran Vitas, itd. Evo, što našeg Ivana muči: “Zašto iz Hoda za život nisu otišli pred HBK i postavili sasvim obično pitanje: kako to da žene koje dolaze obaviti abortus nisu ništa naučile o njemu na školskom vjeronauku?“. To je u Večernjem obično glupo pitanje koje zaslužuje običan sažalni osmijeh.
No, u Obzoru je to dijalektička mudrost koja zahtijeva angažman šire društvene zajednice u borbi protiv rastućeg klerofašizma… Inače je opće “poznata“ činjenica da “žene koje dolaze obaviti abortus“ to rade uvijek nakon školskog vjeronauka! Kako bi rekao Thompson: E’ moj Ivane…
Ciceron je davno napisao: “Bestiae pro suo partu propugnant“ ili životinje se bore za svoj porod. A tek ljudi, druže Markešiću!
Slavica Lukić, naša heroina istraživačkog novinarstva, troši i dalje svoj raskošni talent na nestašnog Kolakušića. Kako bi demaskirala zastupnika EU parlamenta pozvala je u pomoć jednu dragu i objektivnu osobu – Nenada Zakošeka, profesora politologije na FPZ u Zagrebu. Što je naš ljevoruki profesor nadrobio Slavici manje je važno. Sjetih se njega i njegovog rigidnog ljevičarenja prilikom dolaska u RH Judith Reisman, doktorice komunikologije iz SAD.
Na poziv udruge Vigilare došla u Hrvatsku i po Jutarnjem “žena koja je podigla Hrvatsku na noge“ vrlo “gostoljubljivo“ je dočekana Fakultetu političkih znanosti na čelu s profom Nenadom Zakošekom. Žviždanje, dobacivanje, uvrede… Netko će zapitati zašto? Doktorica je žestoki borac protiv pedofilije… Što je tako retrogradno!
Tanja Rudež je napisala ovu mudrost: “Judith Reisman nije znanstvenica, već publicistkinja opsjednuta likom i djelom američkog seksologa Kinseyja”. Po njoj valjda publicistkinja ne može biti istodobno i znanstvenica bez obzira što je predavala na fakultetima u SAD-u i Izraelu. Kada je došla na FPZG dekan – naš Nenad – očitao joj je bukvicu o lijepom ponašanju. Ha, ha, ha! Dr. Reisman je, nakon iskustva s našim ljevičarskim dekanom, izjavila: “Putovala sam svuda po svijetu i nigdje nisam vidjela toliko nasilnika kao u Hrvatskoj…“.
Te davne 2013.g. dr. Reisman je podnijela po Zakonu o medijima tužbu protiv Jutarnjeg. Loš utisak o Hrvatskoj donekle je ispravilo pravosuđe. Ovih dana dobio sam poziv za – prvo ročište. Kako vrijeme ide. Pet godina i već prvo ročište. Naravno, moram provjeriti je li dr. Reisman još živa…
Srećom Kolakušić jest pa će i njemu Zakošek “očitati bukvicu o lijepom ponašanju“. Međutim, i zbog ovog, ali i zbog brojnih drugih slučajeva u kojima je izišao na vidjelo sav politički utjecaj, nerad i slabosti našeg pravosuđa, podržavam i dalje Kolakušića. Ako ništa drugo, neka jednog dana barem sredi pravosuđe i zakonodavstvo i ova će zemlja odmah prodisati…
I na kraju da ne bi ispalo kako pišem samo sve crno o HDZ-u, evo jedna relativno dobra vijest koja budi optimizam. Naime, HDZ je od naših ljudi u Irskoj dobio, slovima i brojkama, jedan glas. Pročitao više puta. Nitko demantirao. Zlobnici bi rekli zato je u Irskoj dobro. Nemaju HDZ.
Zvonimir Hodak/Foto:press
