Bio sam mnogo prije ceste i mnogo prije gladi, putnik na ovome putu.
Ima već i više od deset godina da mi je pod ruke došao 17. broj Humskoga zbornika koji je ponio naslov U njegovoj se blizini moglo rasti. Zbornik bijaše posvećen široj hrvatskoj javnosti razmjerno nepoznatomu sveučilišnom profesoru Peri Marijanoviću (1950. – 2010.), eruditu, ali i neznanom junaku mnogih dobročinstava učinjenih mnoštvu malih ljudi iz istočne Hercegovine.
Hrvatska je uistinu bila i jest puna intelektualnih, pa, dakako i književnih veličina, no vrlo si često postavljam pitanje koliko je tih po izbor ljudi ostavljalo prostora za druge, koliko je veličina koje barem u nekoj fazi vlastita stvaralaštva oko sebe nisu ostavljali spaljenu zemlje te koliko je hrvatskih književnika za koje zna ama baš svaki Hrvat, pogotovo u današnjemu vremenu poremećenih vrijednosti u kojemu više gotovo da ne postoji hijerarhija jer se mali grade velikima, a velike se ne uvažava i prešućuje.
Mnogo je tu pitanja, no čini se da ipak postoje ljudi koji su ne samo svojim djelom, nego i životom nadvremeni, ljudi čiji stihovi krijepe i pomiruju pripadnike suprotstavljenih književnih klanova, ali i čija riječ i osmijeh liječe obične ljudi. Jedan je od takvih Luko Paljetak, dobri duh ne samo Dubrovnika, nego i svake sredine u kojoj je živio i djelovao, jedan od posljednjih barda hrvatske književnosti, pa se čovjek, kad mu upućuje posljednji pozdrav, mora upitati kako jedan život svesti na nekoliko minuta govora ili ga ukrotiti u nekoliko kartica štiva.
Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
Moj bi se odnos s Lukom Paljetkom mogao podijeliti na dva razdoblja: u prvome u kojemu mi je bio Paljetak i u drugome u kojemu mi je bio Luko. U prvome, onome u kojemu mi je bio Paljetak (prezime mu izgovaram s naglaskom na prvome slogu, zavičajno, konavoski, jer je i sam volio da ga tako zovu), poznavao sam ga kao enciklopedijsku ili leksikonsku natuknicu. Iz te ću natuknice izdvojiti tek dvije crtice.
Prvo podatak kako je rođen 19. kolovoza 1943. „od oca Nika i majke Marije Skvičalo“ u Dubrovniku te da je djetinjstvo i mladost proveo na Prijekom, u Nalješkovićevoj ulici. Drugi je podatak uistinu zadivljujući.
Naime, u katalogu su Nacionalne i sveučilišne knjižnice popisane čak 1042 njegove bibliografske jedinice. Koliko ih je stvarno bilo, to će se još desetljećima utvrđivati. U tome razdoblju u kojemu mi je gospar Luko bio Paljetak imponirao mi je svojom pojavom, gestama i glasom jer ako ste ga samo jednom ugledali, zaklopljenih ste očiju mogli narisati njegovu frizuru i pokušati oponašati njegov govor tijela, ali sigurno ne biste mogli njegove pjesme krasnosloviti poput njega.
Kao djetetu, klapcu i poslije mladcu koji je odrastao nedaleko od Dubrovnika i kojemu je Dubrovnik bio prvi (a u mnogočemu i ostao jedini) Grad, posebno sam uživao u njegovim štivima kojima su se otvarale Dubrovačke ljetne igre. U jednome je od njih govorio o dvostrukoj sreći onoga tko se rodio u Gradu. Ta se sreća sastojala u tome da svaki Dubrovčanin istodobno, najčešće nesvjesno, živi i dubrovačku prošlost i sadašnjost, pa bih se, da bih se podubrovčio, svaki put spomenuo Stanca prolazeći pored Onofrijeve česme (a i moj je djed s govedi trgovao) te prohodio pun opreza tijesnim kalama kako mi sadržaj kakve vrčine ne bi pao na pamet, točnije glavu.
Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu
Trebale su proći godine da uz ljupka mjesta, zahvaljujući prijatelju Borisu Njavri, ne počnem upoznavati i ljude ondje zavičajne, a upravo sam u Borisovu društvu 22. svibnja 2017., tijekom 1. Međudržavnoga susreta hrvatske književnosti u Stonu, imao čast upoznati i gospara Luka i suprugu mu Anamariju. Te se godine obilježavala 450. obljetnica smrti Marina Držića, pa nam se pružila prigoda da, tijekom stanka, razmijenimo nekoliko misli o tome najsvojeglavijem hrvatskom dramatičaru.
Nakon prvoga su nam se susreta putovi znatno češće preklapali, viđali bismo se na predstavljanjima i u širim društvima. Susreti su osobito učestali u prošlih godinu i pol dana.
Svodnik je, ponovno, da se poslužim Danteovim stihom, knjiga i njen pisac bio. Naime, Dubrovačko mi je društvo pisaca odlučilo izdati knjigu proznih radova, a urednik je Boris Njavro zamolio Paljetka da napiše pogovor. Već mi je sama činjenica da mi gospar Luko piše pogovor bila ispunjenjem snova, a kad ga je napisao i kad mi ga je skenirana sa strojopisa poslao Boris, u nevjerici sam čitao ispisane retke shvativši da me nijedan prijatelj ili znanac nije ogolio poput Luka. „Majstore, nemoj se ljutit’ na me“, prozborio je preko telefona. „Ako nisi zadovoljan, nemoj to objavit’.“
Otprilike je to bio trenutak kad je Paljetak u mojemu životu postao Lukom, približno godinu dana prije njegove smrti. U tome posljednjem dijelku njegova života gudački su kvartet uz nas dvojicu činili Boris Njavro i Stana Šćapec („Je li da nismo loša škvadra?“, stalno je ponavljao) na Braču, u Dubrovniku, Metkoviću i Zagrebu. Izmjenjivali smo misli i ideje, razgovarali o umijeću prevođenja, Zakonu o hrvatskome jeziku, Držiću, Suzama Marunkovim koje su nas nasmijavale, hrvatskomu jalu, podijeljenosti hrvatskoga društva, proslavili njegov 80. rođendan, predstavljali si međusobno knjige, pisali recenzije, ali se i pritom nevjerojatno dobro zabavljali. U tome sam se razdoblju imao prigodu osvjedočiti u Lukovu radnu disciplinu i zanesenost.
U tih je godinu dana, koliko je meni poznato, a sigurno sam nešto propustio, objavio tri pjesničke zbirke (Reciklirane pjesme, Opći pojmovi i Kajkavske pjesme, a i novo je izdanje Pjesni na dubrovačku bilo pred objavom, možda već i u tisku), knjigu o korespondenciji između njega i Tonka Maroevića, slikovnicu o Luki Sorkočeviću te članak o jednome detalju iz Gundulićeve Dubravke. Njegove je pogovore, predgovore i prikaze nemoguće pobrojiti čak i u tome ograničenom razdoblju, a javnih je nastupa od lanjskoga kolovoza do dana njegova odlaska na drugi svijet, 12. svibnja 2024., samo sa mnom imao šest.
Voleći tebe, ja sam zaboravio da ću umrijeti, da živim kao i drugi ljudi
Jednom mi je zgodom u toj godini intenzivnoga druženja, očito uočivši u mojim očima pitanje Otkud ja u Vašemu društvu?, uz smiješak dobacio:
„Trijeba je s nekijem razgovarat, majstore, a ti i ja razgovaramo, ne vodimo usporedne monologe nakon kojih sugovornici odlaze zadovoljni iako pojma o pojmu nemaju što je onaj drugi rekao.“
„S Vama je razgovor kao priča za koju nikad ne bih htio da prestane“, uzvratih na komplimentu. Tih smo mjeseci živjeli kao da ćemo živjeti vječno sve dok mi tijekom njegova posljednjega boravka u Zagrebu u ožujku ove godine nije rekao: „Majstore, nisam ti dobro. Ne znam koliko ću još dugo biti na Zemlji.“ „Hajde, Luko, nitko to ne zna.“ „Znaš što ti hoću reći.“ „Znam, ali nema predaje, zar ne?“ „Nema, prijatelju. Samo mi se javi katkad, kad se sjetiš.“
I jesam, tema je naših posljednjih razgovora, među ostalim, bila slamka jer je volio razgovarati o malim predmetima koji u nekim životnim fazama postanu ključnim, a dan uoči njegova odlaska s ovoga svijeta zamolio sam Darka Matičevića, nakon što sam od njega doznao da se Luko više ne može pomaknuti iz postelje, da mi prijatelju prenese kako bi sad trebao iz leteće postelje nadletjeti Dubrovnik poput Aladina na letećemu ćilimu. Voljeli smo te male ludosti kao dvoje nikad potpuno odrasle djece svjesni da je vrijeme kad će se zanavijek pobratimiti sa svemirom blizu.
Kad umire čovjek, svijet bi trebao zadrhtati težinom tuge, dubinom bola, u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica i podigla ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći
Možda ćete reći da sam previše poosobio ovo štivo, da pišem o nečemu što je bilo bitno za jedno kratko, ali veliko prijateljstvo. No, sve mi je što bih o Lukovu opusu mogao reći sažeo u razgovoru Slobodan Prosperov Novak, izdanak jedne dubrovačke tradicije koja je srodna, ali ne sasma istovjetna književnoj – polihistorske, sljedećim riječima: „Odlazi posljednji veliki dubrovački pisac iz niza Držić – Gundulić – Đurđević – Vojnović. Nakon njega u Dubrovniku ostaje velika praznina.“
I uistinu, Paljetak je za života Dubrovnik ponovno učinio kulturnim središtem. Naime, nakon sjajnih razdoblja humanizma, renesanse i baroka, kad je Dubrovnik bio istinskom hrvatskom književnom prijestolnicom, padom Dubrovačke Republike pala je i gospodarska moć, a najizvrsniji su se Dubrovčani razmiljeli svijetom. Trebala su proći desetljeća kako bi Grad iznjedrio Iva Vojnovića, a zatim još nešto malo više vremena kako bi Luko Paljetak vratio Dubrovnik na hrvatski kulturni pijedestal ne dopustivši da se provincijalizira sredina koja je presudno utjecala na oblikovanje hrvatskoga standardnog jezika i kulture. Osim pisanjem, činio je to Luko isprva radom u dubrovačkome ogranku Matice hrvatske, a zatim vežući na sebe čitavu jednu scenu okupljenu oko Društva dubrovačkih pisaca.
Pritom ne smijemo zanemariti ni činjenicu da je dubrovački izdanak hrvatske književnosti obnovio, u trenutku kad je vlastela odavna već bila sišla s dubrovačke kulturne pozornice, pučanin, izdanak skromne, ali vrijedne konavoske obitelji. Usto, Paljetak je svojom umjetničkom raznovrsnošću jedinstvena pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti (i ne samo njoj) koja nas upućuje na to da u hrvatskoj kulturi ipak postoje teško zamjenjivi (ako ne i nezamjenjivi).
Nije li samo tih nekoliko nabacanih činjenica dostatno da se Paljetka upiše u zlatnu knjigu hrvatske književnosti i kulture? Uostalom, o svemu ćete drugom, popisu djela, nagradama i akademskim titulama, imati prigode čuti jednom kad se dojmovi nakon njegova odlaska slegnu.
Na kraju dana kad se zvijezde muče da sklope noć za više vrsta snova, ostajem sam
Na koncu mi dopustite tek da se od prijatelja oprostim, kako i priliči, njegovim recikliranim stihovima s nadom da „ne osjeća više / u koljenima umor kao prije / ni bol u svakoj kosti“ te da mu „znoj briše arhanđel-šegrt“. „Dobro si obavio pos’o, Luko, meštre, odsad ćeš biti vladar riječi u raju“.
Domagoj Vidović/ Hrvatski tjednik
