Dante u Kotoru ponovno pjeva o Hrvatskoj – ‘Ko taj što iz Hrvatske pade / a da vidi našu Veroniku’

U subotu 16. studenoga 2024. u crkvi je Svetoga Duha u Kotoru održano predstavljanje pretiska knjige Divna gluma, prvoga cjelovitog prepjeva Božanstvene komedije Dantea Alighierija na hrvatski jezik. Autor je toga prepjeva Lopuđanin Frano Uccellini Tice (1847. – 1937.), kotorski biskup 1895. – 1937.

Prepjev je otisnut 1910., a ove je godine pretisnut u izdanju Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore (HNV). Pokrovitelj je izdanja Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a supokrovitelj Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore. 

Uvodno je slovo održala tajnica HNV-a Ana Vuksanović zahvalivši svima zaslužnima za objavu knjige, glazbenicama Bruni Matijević i Nevili Klakor koje će uveličati predstavljanje te domaćinu, Školi za osnovno i srednje muzičko obrazovanje „Vida Matjan“. Zatim se okupljenima obratio predsjednika HNV-a Zvonimir Deković.

Zahvalio je Borisu Njavri, predsjedniku Društva dubrovačkih pisaca, na ustupanju primjerka Divne glume koji je poslužio za pretisak. Istaknuo je simboliku spomena hrvatskoga etnonima u spjevu u kojemu „Dante prije više od 700 godina piše o Hrvatima koji dolaze kao vjerni katolici na hodočašće da se poklone Veronikinu rupcu na kojemu je ostao Kristov lik.“ 

Nakon toga je dodao:

„Toliko su upečatljivi ti stihovi da su, kako navodi naš veliki književni povjesničar i prevoditelj Mirko Tomasović, smetali i nekim talijanskim autorima koji su uz odrednicu Hrvatska dodavali pogrdno ime Šćavunija ili su u svojim objašnjenjima Hrvate opisivali kao divlje i neuljuđene iako nas Dante takvima nije smatrao.

Vrhunac je ipak bio postupak srpskoga prevoditelja Dragiše Stojanovića koji je riječ Hrvatska u svojemu prijevodu jednostavno ispustio iako Dante u istome spjevu spominje i norveškoga i portugalskoga, ali i raškoga kralja.“

Domećem ovom zgodom kako je na talijanska obezvređivanja spomena Hrvatske reagirao još Uccellini riječima: „Našlo se tumača, kojima je i ova počastna spomena Hrvatske i Hrvata dala prigode da iztaknu žalac.“

Ujedno bih hrvatske čitatelje podsjetio da je 15. srpnja 2008. u Večernjemu listu redatelj Ognjen Sviličić iznio potpuno pogrešnu tvrdnju o značenju Danteova stiha u kojemu se spominje Hrvatska ustvrdivši:

“Veliki talijanski pjesnik želi nam, dakle, predočiti kako gleda u ženu kao u neko čudo, upravo kao primitivni neuki Hrvat kad gleda lijepi grad Veronu. (…) Da Hrvatska ima bar malo utjecaja u svijetu, trebala bi zahtijevati da ovaj stih maknu iz Božanstvene komedije.”

Na potpunu promašenost Sviličićeve teze (uz tumačenje da je Dante usporedio rajski zanos sa zanesenošću hrvatskoga hodočasnika te da se Hrvati tim stihom imaju dičiti) upozorio je akademik Mirko Tomasović (1938. – 2017.), no kako mu Večernji list nije objavio reagiranje, objavio ga je u Vijencu 11. rujna 2008.

Esejist, publicist i književni povjesničar Vladimir Lončarević pokušao je proniknuti u razloge za ustrajanje u integralnome jugoslavenstvu i među crkvenim visokodostojnicima poput biskupa Uccellinija te ih je pokušao pronaći u protutalijanaštvu i ekumenskome usmjerenju.

Književnik, književni povjesničar, prevoditelj i romanist, vrsni danteolog Božidar Petrač osvrnuo se na izazove pri prevođenju Božanstvene komedije istaknuvši kako je Uccellinijev prijevod, iako ograničena dosega (između ostaloga i zbog stila koji nije bio potpuno prilagođen čitateljstvu), postavio temelj za nove, modernije prijevode Danteovih djela.

Divna gluma 65. je knjiga koju je u (su)nakladništvu objavio HNV. Bogata nakladnička djelatnost i monumentalna izdanja, među kojima se ističu Kotorski misal (najstarija knjiga nastala na tlu Crne Gore u kojoj su na marginama zapisana hrvatska imena srednjovjekovnih Kotorana), Lekcionar i pontifikal Kotorske biskupije

te Barski misal i Barski oficij svjedoče o milenijskoj kulturi bokeljskih i svebarskih Hrvata koju naši sunarodnjaci na krajnjemu jugoistoku hrvatskoga povijesnog prostora ne samo da baštine, nego i oplemenjuju.

Hrvatska je to grana iza koje ostaju zapisi na latinskome jeziku od 809., književna djela na hrvatskome jeziku barem od 1617., grana je to čiji su izdanci čuvali Marulićeve i Gundulićeve rukopise i prijepise, čiji je duhovni pastir 1910. prvi cjelovito preveo svjetski klasik Božanstvenu komediju i čija baština čini više od 60 posto ukupne baštine Crne Gore. I ne, to nije divna gluma, to su činjenice!

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 5. prosinca 2024.