Ići ću na istok dok ne umrem.
Ne susrećem se prečesto s Ljubom Krmekom, no svaki mi susret s njim, donese nešto neočekivano, a sudbonosno. U vrećici koju mi je tijekom našega posljednjeg susreta tutnuo u ruke bijahu Stolačko kulturno proljeće i knjižica s ovogodišnje Vidoške pjesničke noći, u kojoj je, i ne znajući, Veselko Koroman zapisao moje istraživačko geslo: Cijelo vrijeme što ga imam / s ovom zemljom ispod sebe. / Ići ću na istok dok ne umrem.
Tim se geslom, naime, nesvjesno vodim otkad sam se zaposlio u Institutu za hrvatski jezik (donedavna i jezikoslovlje) 2004. odabravši za temu doktorskoga rada onomastiku Zažablja, užega mi zavičaja koji se tijekom povijesti znao naći unutar čak triju država (Mletačke Republike, Osmanskoga Carstva i Dubrovačke Republike), a danas tamošnje Hrvate dijeli državna hrvatsko-bosanskohercegovačka granica (hercegovački dio uglavnom pripada Općini Neum).
Širio sam svoje znanstvene interese zatim prema Popovu, Bobanima, Trebinjskoj šumi, Površi i Bileći kako bih na temelju jezičnih tragova (primjerice, ikavice) hrvatski povijesni prostor proširio znatno istočnije od onoga kako su me/nas učili. Svi ti naizgled nebitni i od hrvatskih filologa zapušteni krajevi itekako su važni za hrvatsku (ne samo jezičnu) povijest jer stanje na terenu pokazuje čiji je koji prostor i čiji je bio pouzdanije od predanja, kojima se služe naši bliskoistočnjaci.
Slično je i sa Svebarjem (Barom s okolicom), najjugoistočnijim dijelom hrvatskoga jezičnog prostora, koje se tek tijekom posljednjih desetljeća polako ucrtava na hrvatski kulturni zemljovid. Stoga je jako važno, barem danas kad imamo državu, znanstveno ne zapustiti prostor povijesne Crvene Hrvatske jer odricanje od kulturne (ponajprije jezične) baštine obično ubrzava postupak odnarođenja pripadnika hrvatskoga naroda koji su se zbog povijesnoga usuda našli izvan domovine, čemu najzornije svjedočimo na sjeveru Bačke.
U ovome ću vas štivu, dragi čitatelji, još jednom povesti manje poznatim stazama povijesti Crvene Hrvatske.
Renesansa glagoljaštva u Boki kotorskoj
O glagoljašima i glagoljici u Boki kotorskoj i Svebarju posljednjih se godina naveliko piše te se polako upotpunjuju nepoznati djelići mozaika hrvatske tropismenosti na krajnjemu jugoistoku hrvatskoga jezičnog područja (iako ima i tragova četvrtoga hrvatskog pisma, arebice, u Risnu).
Kako se u posljednje vrijeme bavim poviješću standardizacije hrvatskoga jezika, svakodnevno mi je u rukama monografija Počelo je u Rimu Stjepana Krasića kojom se nepobitno dokazuje kako je standardizacija na štokavskoj osnovici otpočela još tijekom katoličke obnove, dakle dvjestotinjak godina prije ilirskoga pokreta. U sklopu je katoličke obnove provincijal Bosne Hrvatske Franjo Glavinić 1621. molio kardinala Scipiona Borghesea da mu pomogne u nabavi i preradbi crkvenih knjiga na narodnome jeziku uglavnom pisanih glagoljicom.
U svojemu se nastojanju udružio sa senjskim biskupom Ivanom Krstiteljem Agatićem, koji mu je uputio dvojicu svećenika, Ivana Kotoranina i Matiju iz Novoga (misli se na Novi Vinodolski), s molbom da mu pomognu u jezičnoj prilagodbi postojećih knjiga te tiskanju novih misala i brevijara. Za tisak je bio zadužen Zbor za širenje vjere, čiji je tajnik Francesco Ingoli savjet o tome komu povjeriti nadzor nad tiskom zatražio, među ostalim, od kotorskoga biskupa Vinka Buće. Možda je i na biskupovu preporuku još jedan Bokelj uključen u priču.
Naime, za tiskanje je novih crkvenih knjiga zadužen fra Franjo iz Kotora, profesor teologije u samostanu Aracoeli (samostan Svete Marije od Nebeskoga Oltara) u Rimu, u kojemu je pokopana bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić. Njega je, uz naslovnoga biskupa bosanskog Ivana Tomka Mrnavića i Rafaela Levakovića, Zbor za širenje vjere, kojim je predsjedao papa Urban VIII., 9. studenoga 1626. imenovao nadzornikom za tisak.
Pritom treba imati na umu kako je Boka tijekom katoličke obnove vrhu Katoličke Crkve bila iznimno zanimljiva kao područje pogodno za širenje utjecaja na pravoslavne krajeve i stvaranje crkvene unije. U tu je svrhu 1627. određeno da se knjige osim glagoljicom tiskaju na hrvatskoj ćirilici, različitoj u odnosu na onu kojom su se služili pravoslavci, ali ipak sličnijoj nego što je glagoljica.
I ova mala crtica pokazuje koliko je Boka važna za povijest hrvatskoga jezika, ali i povijest Katoličke Crkve. Tiskanje knjiga na narodnome jeziku netom nakon što su otisnuti prvi hrvatski jezični priručnici uvelike je predodredilo smjer standardizacije hrvatskoga jezika u čemu su čak tri Bokelja odigrala važnu ulogu.
Pridružimo li njima kotorskoga plemića Mara Dragovića, koji je 1617. napisao pjesničku posvetu knjizi Pjesni duhovne prvoga hrvatskog gramatičara Bartola Kašića u kojoj se nalazi stih Naši Dalmatini i vas rod harvacki, postaje nam je jasnije kako Bokelji nisu bili puki promatrači nego začinjavci procesa standardizacije hrvatskoga jezika. A tko zna što bi od svega bilo da je papa Pavao V., koji je svojega nećaka Scipiona Borghesea s početka priče imenovao kardinalom, ustrajao u sukobu s mletačkim senatom, zbog kojega su Mletci prijetili prijelazom na protestantizam, tj. da ga u pomirenje s Mlečanima nisu „prijateljski“ uvjerili Francuzi…
Barski nadbiskup i Kašićev prijevod Biblije
U drugome važnom procesu, u kojemu su sudjelovali i neki isti sudionici, među naslovnim je junacima bio jedan Svebarac. Stjepan Krasić, naime, u već spomenutoj knjizi, opširno piše o razlozima zbog kojih Bartol Kašić nije otisnuo prijevod Svetoga pisma. Po Krasićevim se riječima zamisao o prijevodu Biblije na hrvatski jezik začela u Dubrovniku. Za nju se osobito snažno zauzimao dubrovački nadbiskup Toma Cellesi, koji je svoju nakanu iznio Zboru za širenje vjere. Dana 20. srpnja 1631. on je s barskim nadbiskupom Petrom Mazarekom pregledani prijevod Kašićeva Novoga zavjeta na hrvatski jezik odobrio i poslao na daljnju provjeru u Rim.
Prijevod je iz Rima poslan na pregled bosanskomu biskupu Ivanu Tomku Mrnaviću, fra Rafaelu Levakoviću, isusovcu Antunu Renziju i rektoru crkve svetoga Jeronima u Rimu, Dubrovčaninu Antunu Bogdanoviću (Deodatiju). Glavnu su riječ, što potvrđuje i Vladimir Horvat, vodila prva dvojica. Osim jezičnih prigovora, Mrnavić su se i Levaković usredotočili na pitanje pisma smatrajući kako je Novi zavjet trebalo napisati glagoljicom ili ćirilicom, a ne latinicom.
Osim Kašića osobno, njegov su prijevod od nezadovoljnika 1633. branili dubrovački i barski nadbiskup držeći pogubnim ako ga se ne objavi. Na njihovu je obranu Kašićeva prijevoda Mrnavić, među ostalim, odgovorio kako se dubrovački nadbiskup nema što miješati u jezično pitanje jer je rođenjem Talijan i slabo govori „ilirski“ uz kampanilistički prigovor da je prijevod „predubrovački“.
Mrnavićevi su argumenti došli na plodno tlo, manje iz onozemaljskih, više iz ovozemaljskih razloga. Sveta je Stolica, naime, odbijanjem tiskanja Kašićeva prijevoda uštedjela popriličnu svotu, a ostatak je hrvatskih biskupa uglavnom mudro šutio kako ih netko ne bi zamolio za pokroviteljstvo.
Kašić je objavom Rituala rimskoga (1640.) i lekcionara Vanghielia i pistule (1641.), na zamolbu svećenika i redovnika Dubrovačke nadbiskupije, ipak donekle ostvario svoj naum da Hrvati dobiju vlastiti prijevod Svetoga pisma, a 1642. dio je hrvatskih svećenika uputio pismo papi Urbanu VIII. da promijeni svoju odluku o Kašićevu prijevodu. Ivan Tomko Mrnavić upisao se, pak, u kroniku hrvatskoga jala i ljubaznosti na vlastitu štetu kao osoba koja je za dvjestotinjak godina odgodila prijevod cjelokupnoga Svetoga pisma na hrvatski.
Da ovaj odjeljak ipak ne bismo završili s gorčinom, naglasimo kako ova crtica iz hrvatske jezične povijesti, koju ponajprije dugujemo Stjepanu Krasiću i Vladimiru Horvatu (te Ivanu Jovoviću koji ju je predočio crnogorskoj javnosti), pokazuje kako je Svebarje u XVII. stoljeću imalo istaknutoga predstavnika, barskoga nadbiskupa Mazareka (za kojega se zna da je iz Prizrena, no budući da je u Prizrenu postojala jaka dubrovačka kolonija, da je u Janjevu bilo i Mazareka i Mazarekića te ja župnike iz Stare Srbije barski nadbiskup okupljao u drugoj hrvatskoj enklavi Letnici, nije isključeno da je i sam bio rodom Hrvat), u oblikovanju hrvatske jezične politike, čiji su se ciljevi, čudnim i zaobilaznim putovima Gospodnjim unatoč, ipak na koncu ispunili.
Činjenica da je barski nadbiskup prije trista godina bio jedan od najvažnijih sudionika hrvatske jezične politike zorno dokazuje da je i Bar jedno od hrvatskih kulturnih središta. Ono je što pomalo žalosti činjenica da se Stjepana Krasića i danas počesto „preskače“ pri pisanju povijesnih pregleda iako je i pokojni akademik Katičić o njegovim otkrićima govorio kao o izvornima i onima koji mijenjaju pogled na hrvatsku jezičnu povijest.
Prijepori oko Svača i desant na Rumiju
Što se dogodi kad se određeni krajevi zapuste, oprimjerit ću na dvama primjerima iz povijesnoga područja Barske nadbiskupije. Naime, prije četiri godine pisah o Svaču, napuštenomu gradu 25 kilometara sjeveroistočno od Ulcinja u Crnoj Gori, sjedištu drevne katoličke biskupije koja je bila sufraganska Barskoj nadbiskupiji.
Povod je bio sukob tamošnjih pravoslavaca i muslimana na razvalinama negdašnje katoličke katedrale izgrađene dvjestotinjak godina nakon Crkvenoga raskola. Dok su se pravoslavci i muslimani tukli oko tuđe baštine, katolički su velikodostojnici šutjeli iako je vjernički puk (među kojim oko 3000 katolika hrvatskih korijena) rogoborio. Stanje se u međuvremenu nije promijenilo.
Da na tu priču ne zaboravim, pobrinula su se nedavna bogoslužja na gori Rumiji ponad Bara. Prije dvadesetak je godina, naime, Srpska pravoslavna Crkva na prijevoju Sutorman na spomenutoj gori na mjestu drevne crkve vjerojatno posvećene svetomu Romanu podignula crkvu svetoga Romana Slatkopojca kako bi s toga mjesta rastjerala i pripadnike Crnogorske pravoslavne Crkve i katolike. Nije zgorega napomenuti kako toponimski lik Sutorman (lat. sanctus Romanus ‘sveti Roman’) upućuje na pripadnost te crkve kršćanskomu Zapadu jer latinski nije bio bogoslužni jezik nijedne pravoslavne crkve, a bliskoistočni običaj da se neka crkva ili naselje učine još starijima novogradnjom, poznat nam je i iz Domovinskoga rata.
Osim za divlju gradnju na arheološkome nalazištu i desante Srpska se pravoslavna Crkva specijalizirala i za antidatiranje povijesti, pa tako svojata štovanje Ivana Vladimira, dukljanskoga kralja koji je mučen 38 godina prije Crkvenoga raskola. Ivana Vladimira štuju katolici (iako u Katoličkoj Crkvi nije službeno kanoniziran), crnogorski pravoslavci i muslimani, a u njegovu se čast sve do 90-ih godina prošloga stoljeća, kako navodi barski hrvatski kroničar Vladimir Marvučić, na Rumiju iznosio križ o blagdanu Presvetoga Trojstva.
Marvučić napominje kako „blaženoga“ Vladimira spominje i fra Andrija Kačić Miošić, kako mu je spomen uščuvan u pučkim književnim djelima u Makarskome primorju i na Korčuli, a za širenje su njegova štovanja u sjevernim hrvatskim krajevima zaslužni pavlini.
U radu Kralj Vladimir u hrvatskoj latinističkoj historiografiji Petar Ušković Croata piše o 800 godina spominjanja Ivana Vladimira u hrvatskoj književnosti, od Ljetopisa Popa Dukljanina, preko Mavra Orbinija do fra Andrije Kačić Miošića i Emerika Pavića te upućuje na i danas živ spomen Duklje (nasljednice Crvene Hrvatske) u hrvatskome narodnom pamćenju.
Kako je Peraštanin zavodio opernu divu
Ovu šetnju Crvenom Hrvatskom završit ćemo nešto opuštenijim odjeljkom. Naime, kad se Pavao Butorac zapitao otkud toliko pustolova u Boki i Budvi, pronašao je tri uzroka. Prvi je život u raskalašenome razdoblju u kojemu su se tražili novac, naslov i žene pod svaku cijenu, ne nužno tim redom, drugi je dodir s bijelim svijetom uvjetovan pomorskom tradicijom, a treći sklonost preuveličavanju.
Čitajući Butorčevo osmoknjižje, naiđoh na podatak o tome kako je još jedan stanovnik bokeljskih i budvanskih žala (uz Stjepana Zanovića i Tomu Medina) jako dobro poznavao Casanovu. Peraštanin Vicko Vjenceslav Smeća kupio je (to se i tad moglo), naime, 1782. službu mletačkoga konzula u Trstu nastojeći se spasiti od kraha vlastitih financija. Međutim, kako je Smeća, po Butorčevim riječima, uistinu bio „odan raskošju i suknjicama“, teško se mogao usredotočiti na trgovanje. Butorac naširoko opisuje Smećine putešesvije po Europi (od Crne Gore preko Rusije i Češke do Poljske) te napominje kako, Casanovinim savjetima unatoč, njegovi dugovi nisu podmireni ni 1797. kad je Mletačka Republika propala.
Da je put do europskih salona Smeća krčio i drukčije, točnije književnim radom, pokazuje podatak da je 1786. preveo Osmana Ivana Gundulića na talijanski u prozi njegujući sponu između Gundulića i Peraštana začetu prijepisom toga spjeva Andrije Zmajevića. Čitajući talijanska vrela, naiđoh ujedno na podatak koji Butorac nije zabilježio. Naime, 1783. Casanova glavom i bradom potvrđuje kako je Smeća morao pobjeći iz Mletaka s dvjema djevojkama: Adrianom Ferrarese i Biancom Xacchetti.
Prva od njih (Adriana) bila je glasovita sopranistica, jedna od prvih izvođačica Mozartovih opera (prva Fiordiligi iz Mozartove opere Così fan tute u povijesti), dakako, da priča ne bude dosadna, netom udana. I dok za Adrianu znamo da se vratila mužu, o Vicku Vjenceslavu Smeći nakon 1790. ne znamo ništa.
Croatia Rubea rediviva!
Ovih nekoliko crtica iz Crvene Hrvatske (čije ime oko 1750. u svojoj peraškoj kronici na talijanskome jeziku spominje Peraštanin Andrija Balović, što pokazuje kako nije zatrto ni 600 godina nakon Ljetopisa Popa Dukljanina) još jednom pokazuje da ona ni po čemu za hrvatstvo nije rubna: u Crvenoj se Hrvatskoj, naime, u XVII. stoljeća dogodila renesansa glagoljice, jedan je Bokelj prvomu hrvatskom gramatičaru pisao pjesničke posvete, barski je nadbiskup podupirao prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik, a između Perasta i Kastel-Lastve (današnjega Petrovca) u Paštrovićima kod Budve poniklo je nekoliko pustolova svjetskoga glasa koji su se družili s Casanovom i zavodili operne dive.
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik
