Domagoj Vidović: Eutanazija hrvatskoga jezika?

Na jezikoslovnoj pozornici postaje sve zanimljivije. Tako je Andrea Milat u Hrvatima poslovično sklonim Novostima objavila članak Spora smrt hrvatskog jezika u kojemu se nalaze i neki zgodni redci, poglavito oni koji se odnose na činjenicu da je glavni „neprijatelj“ hrvatskoga jezika (autorica kaže naših jezikâ) engleski jezik.

More i daleki gradovi

Do tamo me vodila uska prevlaka. S nje se lagahno moglo spuznuti u more, no ono bijaše plitko i bezopasno, a i takvo je mnoge znatiželjnike priječilo da se preko tanka nasipa upute u mjestance koje se krilo u osoju skupa s mještanima što su se skrivali u vrtovima iza kuća te iz sigurnosti potaje motrili na svaki korak uljeza koji su im uhodili u svakodnevicu. Pokušah nekoga dozvati jer bijah žedan i sam, no odgovorila mi je mjesto pučana lepetom krila neka zabludjela ptica dok su se mačke kravile na ono malo sunca što se probijalo do mula na rtu.

Bijah posve zbunjen jer je iz fumara i zakućja sukljao dim, a balkoni se, s druge strane, činjaše kao da na njih nitko nije stoljećima kročio. Stara je crkva srušena zvonika služila kao ostava nekoga neznanog junaka te se ispred nje sušila odjeća. „Prijatelji stari, đe ste?“, dozivah Zlatanovu mater i rodbinu dok je šilok vitlao ruho koje se neće osušiti do pramaljeća. „Ima li koga? Stanče? Vlaho? Dživuline?“, iskah odgovor, no mjesto njega su mi se s druge bande zaljeva, iz „bijelih dvora u sjeni sutona“, vraćale vlastite riječi.

Produžih još malo naprijed te uzrijeh ljetnikovac. Ponovno dozivah domaćine, no nitko mi ne odvrati. Na tlehu ugledah požutjeli papir na kojemu bijaše zapisano Pjesanca u hvalu zlijeh žena te se pregnuh ne bih li pronašao ostatak štiva. Kupih listinu po listinu dok se ne nađoh u sobi na čijemu nadvratku stajaše Camera obscura te me odnekud zgodi zraka jarke svjetlosti.

Zaslijepljen potrčah iz dvora te se umih na viru za koji poslije doznah da se nahodi u uvali Marčuleti. „Nijesi valjda uljezo u tu kuću?“, bijaše mi to prvi glas toga popodneva. „Jesan, htjedoh zaiskat vode.“ „Dobro si paso“, procijedi i izgubi se među maslinama. Uvidjevši da mi nitko drugi pristupiti neće, mokrih se obraza vratih do prevlake, sjedoh u kola, napustih mjestance i poželjeh pobjeći od vlastitih misli.

Tko priželjkuje sporu smrt hrvatskoga jezika?

Na jezikoslovnoj pozornici postaje sve zanimljivije. Tako je Andrea Milat u Hrvatima poslovično sklonim Novostima objavila članak Spora smrt hrvatskog jezika u kojemu se nalaze i neki zgodni redci, poglavito oni koji se odnose na činjenicu da je glavni „neprijatelj“ hrvatskoga jezika (autorica kaže naših jezikâ) engleski jezik, što često ne razabiru lokal-patrioti i zagovornici teze o Hrvatskoj kao zemlji s tisuću jezika upinjući se hrvatski standardni jezik prokazati kao zatirača svih hrvatskih nestandardnojezičnih idioma posve zaboravivši pritom da su mletacizmi, germanizmi i turcizmi u naše govore počeli obilnije ulaziti tek kad su mletačka, njemačka i turska čizma dublje zagazile u hrvatsko ozemlje.

U posljednje je vrijeme najglasniji u napadima na hrvatski jezični standard Joško Božanić koji je nedavno ponovio vlastitu tezu o tome kako kroatistika čakavsko narječje vidi kao „varijetet hrvatskoga standardnog jezika“.

Ne mogu reći da sam pročitao sve kroatističke knjige i radove, ali na tu misao ni u jednome kroatističkom djelu dosad nisam naišao. Slična su se mišljenja mogla čuti i među zagovornicima izdvajanja kajkavskoga narječja iz hrvatskoga jezičnog bića iako su i govornici kajkavskoga svoj materinski idiom nazivali horvatskim stoljećima prije nego što su ih dijalektolozi naučili da su kajkavci, i to hrvatski kajkavci jer, moramo to, nažalost, ponavljati, čakavski i kajkavski nisu narodni nego dijalektološki nazivi koji su se ustalili tek u drugoj polovici XIX. stoljeća.

Što bi se zbilo s različitim hrvatskim idiomima kad bi ih se izdvojilo iz hrvatske matice, najzornije se vidi na primjeru bunjevačkih govora koje su naši istočni susjedi proglasili samostalnim jezikom samo da ne bi pripadali hrvatskom jeziku. Kad smo već kod bunjevačkoga pitanja, nedavno je jedan hrvatski jezikoslovac tijekom gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji po prilici izjavio kako su srpski jezikoslovci dobro argumentirali vlastiti stav po kojemu su bunjevački govori zaseban jezik.

U nevjerici sam slušao njegove riječi i čekao obrazloženje. Dotični je izjavio kako su pokazali da bunjevački govori nisu štokavski. Kao što ne poznajem nijedan rad u kojemu se tvrdi da je čakavsko narječje varijetet hrvatskoga standardnog jezika, nije mi poznat ni jedan važniji hrvatski ili srpski jezikoslovac koji bi ustvrdio da bunjevački govori nisu štokavski, ali čovjek je bubnuo i ostao živ, a predstavljen je kao vrhunski hrvatski jezikoslovac.

O navodnoj ugroženosti hrvatskih idioma hrvatskim standardom pisao je i Boris Beck, no u njegovu mi je članku za oko zapela tvrdnja o stalnim mijenama pravopisa zbog kojih se ljudi ne snalaze. Istina je da je u razdoblju od 1990. do 2012. objavljeno tridesetak različitih pravopisnih priručnika (od 2013. objavljen je samo jedan), no razlike su među njima uglavnom simbolične te su izlika za nepismenost jer nam se valja upitati po čemu je to hrvatski pravopis teži od francuskoga po kojemu se piše Bordeaux, a izgovara Bordo ili engleskoga po čijim se pravilima piše Leicester, a izgovara Lester?

I inače se čini da su se s margina rasprave o Zakonu o hrvatskome jeziku ponovno ražarili pravopisni prijepori te se početkom studenoga više piše o pravopisu koji je objavljen prije deset godina nego o Zakonu koji bi trebao biti donesen do kraja godine uz uobičajenu lepezu naljepnica. Nije neobično, bilo je samo pitanje kad će to početi.

No, vratimo se mi na početak i članak Andree Milat u kojemu vas autorica moli da „jugoslavenske dijalekte“ ne zovete „jezicima“ jer je uvjerena „da ljudi s pasošima svih ovih nabrojenih zemalja (država nastalih raspadom Lijepe nam Bivše bez Slovenije, Makedonije i Kosova; op. D. V.) osim što razumiju sve što u ovom tekstu piše, izrazito dobro razumiju i poziciju svog dijalekta kroz opis stanja u hrvatskome“.

Eto i ovakve izjave pokazuju da se Hrvatima, nažalost, i u XXI. stoljeću hrvati s pitanjima koja su trebala biti riješena u XIX. stoljeću (poput uporabe glotonima hrvatski jezik).

Spominjem se tako kako sam se još kao student čudio teorijama po kojima se nekakav središnji prajužnoslavenski raspao točno po granicama bivših jugoslavenskih republika (očito su prajužni Slaveni bili proročki nastrojeni) te kako granica između zapadnoštokavskoga (kojemu pripada većina hrvatskih štokavskih govora) i istočnoštokavskoga (kojemu pripada većina srpskih štokavskih govora) dijalekta u istočnoj Hercegovini teče upravo granicom Federacije BiH i srpskoga bosanskohercegovačkog entiteta bez obzira na narodnosni sastav i prirodne prepreke koje onemogućuju jezične dodire, a ni dandanas mi nije najjasnije kako različite ideje o tzv. zajedničkome jeziku, prikrivene stručnim nazivima od teorije varijanata do plurcentrične teorije, nikako ne odumiru, zašto nisu lustrirane 90-ih godina prošloga stoljeća i zašto ih se nisu odrekli jezikoslovci koji su ih u olovnim vremenima morali primjenjivati kako bi se uščuvala kakva-takva hrvatska jezična samobitnost. Nakon toga otvorim hrvatske novine, pregledam portale i pogledam sastav različitih jezikoslovnih tijela, pa mi sve, nažalost bude jasnije.

Vapor parti, Luzonac cimu molaje

U Mistu se ljudi čude jer autobuse na Otoku sve češće voze Filipinci. „Ko hi je vamo dove?“, netko će iz mnoštva. „Bićedu dobili otočnu kortu, po i oni su otočani“, odvratih i zamislih subesjednike.

Domagoj Vidović/Foto: press