Da itekako korisno zna biti zaviriti preko plota, pokazuje članak Maje Miljević-Đajić objavljen na portalu Sve o arheologiji (https://sveoarheologiji.com/ arheolozi-su-otkrili-kameni-nadgrobni-spomenik-iz- 14-veka-od-izuzetnog-znacaja/) s početka ove godine na koji me je uputio Darko Utovac.
Članak se odnosi na arheološka istraživanja u selu Kamenica na obroncima gore Rudnik između Kragujevca i Gornjega Milanovca, i to na predjelima Crkvina i Jovanje te u središtu Kamenice.
S razlogom ćete se upitati otkud jednomu hrvatskom jezikoslovcu zanimanje za goru u Moravičkome okrugu, no dopustite mi da vas uputim kako se na obroncima Rudnika još za rimske uprave nalazilo rimsko naselje s kovnicom novca, a tijekom XIV. stoljeća svoje su kolonije ondje imali Dubrovčani i Sasi, što se nastavilo i nakon osmanlijskoga zauzeća toga prostora.
Od 2012. do 2015. ondje je istraživala Marija Kaličanin-Krstić, a kako sam ipak jezikoslovac, dotaknut ću se tek nekih njezinih otkrića povezanih s matičnom mi strukom. Naime, tijekom istraživanja ondje je otkriven nagrobni spomenik s četirima štivima.
Nama je najzanimljiviji onaj u kojemu se nahode ikavski odrazi jata.
U štivu se, naime, spominju prezbiter Stipan i riječ bilig. U tome je svjetlo znakovita naznaka mogućnosti da je njegov autor, pop Mitko, „došao iz južnih (primorskih) srpskih oblasti, gde se ikavica javlja u XIV. veku, šireći se iz susednih hrvatskih krajeva.“
Grobno mjesto prezvitera Stipana: “A ovde je mesto pokoja sluge božijeg prezvitera Stipana zvanog mirski Dragoslav Vasiljević. Pogibe u danima cara Uroša,a u državi kneza Lazara. Postavi bilig Voihna njegov bratučed. Ovo je napisao pop Mitko“
Čak i druga mogućnost, po kojoj se „veruje da je reč o retkom primeru našeg starijeg glagoljsko-ćiriličnog pravopisa u poslednjim godinama države, zanimljivom zbog svojih jezičnih odlika, među kojima se nalaze ikavizmi“, biva intrigantnom.
Vi ćete se s pravom upitati što nas, osim spomena ikavice, upućuje na podatke bitne za povijest hrvatskoga jezika, pa je red i da vam odgovorim.
Prvo, hrvatski su glagoljički i ćirilični spomenici pisani crkvenoslavenskim jezikom iz toga razdoblja znatno prošaraniji narodnim crtama od srpskih te taj tekst svojom ikavskom izoglosom odudara od tipičnih srpskih kasnosrednjovjekovnih spomenika na crkvenoslavenskome jeziku.
Drugo, samo nekoliko desetljeća poslije, 1455. ikavski se odraz jata pojavljuje i u „oblasti Brankovića“ (koja je obuhvaćala današnji crnogorski i srpski Sandžak, Kosovo i okolicu Skoplja), u kojoj je zabilježeno osobno ime Stipo. Pritom valja znati da je jat je imenu Stjepan sekundaran, temeljni je srednjovjekovni hrvatski lik Stepan, pa su zato nekoć bili česti likovi Stepo i Stepko te prezimena Stepančić i Stepić itd. čak i u ikavskim područjima, čime je lik Stipo u „oblasti Brankovića“ još neobičniji i za nas važniji.
Nadalje, važno je pripomenuti kako je jedna od najistaknutijih srpskih onomastičarka Milica Grković ustvrdila kako su odrazi kršćanskih imena Dominik i Marin u Dečanskim hrisovuljama (nastalim 1321. – 1331. na Kosovu) u srpsku antroponimiju ušli „pod uticajem Zapada i Primorja“, dakle iz dubrovačkih i bokeljskih strana.
Njima, dakako, valja pridružiti i odraze narodnih imena motiviranih etnonimom Hrvat (usp. osobna imena Hrvajin, Hrvanica, Hrvatin, Hrviša, Hrvoje, Hrvojin, Hrvojica i Hrvonja) u današnjemu Sandžaku i na Kosovu u XIV. i XV. stoljeću.
Ikavizmi (posve strani srpskomu jezičnom prostoru) te odrazi etnonima Hrvat i Sas(in) (pri oblikovanju su hrvatskoga suvremenog naroda, da ne rečem moderne nacije, Sasi u Bosni i Hercegovine, dijelovima Srbije i Kosova po vjerskome ključu naknadno postali dijelom hrvatskoga narodnog bića) u povijesnoj antroponimiji u srcu srednjovjekovne srpske države upućuju na protoetničko-vjersko razlučivanje južnih Slavena već u kasnome srednjovjekovlju i ranome novovjekovlju.
Opaska o popu Mitku, čiji je jezik (čija je najrazvidnija odlika ikavizam) pod utjecajem hrvatskoga govornog područja, i to vrlo daleko od središta hrvatskoga srednjovjekovnoga kraljevstva, neposredno ukazuje na to čijoj protoetničkoj bazi objektivna srpska znanstvena javnost pridružuje, među ostalim, Hrvate Bunjevce.
Šime u Novome Pazaru
Da su dubrovačke trgovačke kolonije bile corpus separatum na srpskome etničkom području, pokazuju i srpski povjesničari književnosti poput Miroslava Pantića.
U poglavlju Novopazarski zapisi Dubrovčanina Sima Budmanija iz 1734. godine (http://www.rastko.rs/ knjizevnost/ mpantic/) djela Iz književne prošlosti – studije i ogledi (1978.), na koje me je uputio Slobodan Prosperov Novak, Pantić spominje zapis engleskoga putopisca Edwarda Browna (1644. – 1708.).
Englez u jednome od svojih putopisa govori o dubrovačkome svećeniku na srpskome ozemlju. S njim razgovara na latinskome koji „malo tko zna u ovim krajevima“. Pantić spominje dubrovačkoga diplomata Vladislava Buću i njegov posjet crkvi svetoga Nikole u Nikoljcu u Bijelome Polju u crnogorskome dijelu Sandžaka 1696. (u Bijelome Polju i danas postoji toponim Latinsko groblje, a sjeverno je od grada naselje Sutivan) te 1750. i 1759. u Lipljanu na Kosovu.
U Novome Pazaru 1672. Mato Gundulić, sin hrvatskoga književnika Ivana Gundulića, među 20 000 tamošnjih stanovnika spominje i 200 Dubrovčana s vlastitom crkvom.
Godine 1734. u Novome je Pazaru Dubrovčanin Šimun ili Šime (tako ga naziva Ivana Franić) Budmani (teško da je bio Simo, kad je i puna osobnoimenska formula glasovitoga filologa Pera Budmanija bila Petar Šimun Budmani) ispisao mjesno rječničko blago.
Na dubrovački utjecaj na novopazarski leksik upućuju imenice kao što su vrsnos, hrlos i nepodložnos u kojima se pojednostavnjuje završni skup –st, ikavizmi kao što su pridvornik i pridvornica (oni su u izravnoj opreci s ekavizmima kao što je telo, uobičajenim za tadašnji novopazarski govor), arhaizam brijeme te veći udio romanizama. U rječniku je zabilježen i apelativ sabor.
Nedavno je Elijas Rebronja, ravnatelj Narodne knjižnice „Dositej Obradović“ u Novome Pazaru za tisak priredio Budmanijeve zapise koji bi morali zainteresirati hrvatske jezikoslovce, poglavito one koji se bave dubrovačkim govorom. Suvremena bi, pak, kroatistika morala prihvatiti činjenicu, koju Slobodan Prosperov Novak uporno naglašava, da su sve do XIX. stoljeća (a u nekoj mjeri i do uspostave samostalne hrvatske države) hrvatska pismenost i književnost bile rasredištene.
Kroatistika bi se stoga morala ozbiljnije počela baviti pojavama „s ruba“ jer tek kad se rub čvrsto odredi i utvrdi, hrvatsko će jezikoslovlje izići iz dosadašnjega stalnog obrambenog položaja prema okolnim slavistikama.
Domagoj Vidović/Hrvatski tjednik
