Početak je godine uvijek zgodna prigoda da se osvrnemo na događanju u prethodnoj godinu te da koliko-toliko čistih računa krenemo u iduću godinu. Prvi je Zakon o hrvatskome jeziku
Jezikoslovni je događaj godine nedvojbeno prijedlog Zakona o hrvatskome jeziku Matice hrvatske. Već je sam navještaj Zakona očekivano uzburkao hrvatsku javnost te izazvao poprilično žestoku političku i jezikoslovnu raspravu. Na političkoj se razini zakonu, očekivano, suprotstavila ljevica kojoj se tzv. ustaška zmija pričinja svaki put kad čuje bilo koju riječ koja počinje glasom h.
Valja spomenuti kako je i Jaroslav Pecnik ustvrdio kako se na ljevici pretjeruje kad se tvrdi da se „zakonom na mala vrata oživljava praksa iz vremena NDH“, ali je odmah nakon te misli dometnuo da „nas iskustvo uči kako onaj tko se opekao, puše i na hladno“ (https://www.danas.rs/dijalog/licni-stavovi…).
Predstavnici su, pak, Hrvatskoga društva pisaca pokazali kako im je od kakve-takve zaštite hrvatskoga jezika, pa i statusa vlastitih kolega, važnije očuvanje zajedničkoga (zapravo neojugoslavenskoga) tržišta, a javnost su uglavnom strašili lektorima koji bi im navodno trebali jezično prepravljati štiva i čitati misli unatoč tome što Zakonom nisu predviđene nikakve kaznene odredbe i iako književna djela suvremenih hrvatskih pisaca dosad nitko nije jezično preinačivao, što nije slučaj s nešto manje mladim piscima hrvatskim poput Šenoe.
Naravno, budući da je Šenoa pisao „ustaškim pravopisom“, ideološki prethodnici HDP-ovaca nisu smatrali pravopisnu prilagodbu Šenoinih djela zadiranjem u piščev tekst kao što ni izbacivanje stiha o hrvatskome hodočasniku iz prijevoda Danteova Raja nisu smatrali sablažnjivim.
Zanimljivo je da se jezikoslovna rasprava, nakon razmjerno mirnoga prvog poluvremena, zaoštrila tek nakon što je provedena javna rasprava i odrađeno prvo saborsko čitanje Prijedloga nacrta Zakona o hrvatskome jeziku. Rasprava se, ponovno očekivano, u velikoj mjeri prometnula u nastavak pravopisnih prijepora koji traju već tridesetak godina, a osobito su pojačani u posljednjih deset.
U toj se raspravi nikad nije štedjelo na pogrdnicama kao što su vukovci (iako je jedini suvremeni hrvatski pravopis koji nije utemeljen na vukovskoj tradiciji korijenski), novosadisti (iako ni u jednome hrvatskome pravopisu lepo i lijepo od 1971. nisu istovrijednice, a tako je 1960. stajalo u pravopisu Matice hrvatske i Matice srpske, tzv. novosadcu) i oktroiran (hrvatska je istovrijednica nametnut, a ja se bome ne spominjem da je ijedan pravopis odobren na temelju rezultata referenduma, svi su doneseni odlukom nekoga tijela, baš kao što će, nadam se početkom ove godine, biti donesen i Zakon o hrvatskome jeziku).
Kako sam ja zaposlenik Instituta za hrvatski jezik (donedavna i jezikoslovlje), što nikad i nigdje ne krijem, ne kanim vas dalje zamarati vlastitim viđenjem cjelokupne situacije (ako vas zanima, informirajte se u knjigama O rodu jezikom i pokoja fraška te Rubrica rediviva), ali ne mogu prešutjeti kad mi netko, čak ni u žaru rasprave poput Davora Velnića u Hrvatskome tjedniku od 21. prosinca, izravno ili posredno spočitava da postajem „sve manje diskretnim podupirateljem tzv. Sarajevske deklaracije i sličnih napada na hrvatski jezik, uistinu podupirateljem nikad usahle ideologije u novo južnoslavensko okrupnjivanje“ te me, ponovno izravno ili posredno, nazove „crvom u plodu“.
Budući da nijedan zaposlenik Instituta nije potpisnikom Deklaracije o zajedničkom jeziku (a neki zaposlenici kroatističkih katedara, od kojih su neki čak i postali članovima suradnicima HAZU-a, to jesu), budući da su se različiti predstavnici Instituta (uključujući i mene osobno) nebrojeno puta javno očitovali o njezinoj promašenosti, ne znam na temelju čega je pedesetak znanstvenika iz Instituta, čak i u svojstvu kolateralne žrtve, zavrijedilo gore navedeno blagoglasje u ovome vrlo konkretnom slučaju.
Uostalom, da stvar spustim na osobnu razinu, pitam vas, dragi čitatelji, u kojemu sam ja to tekstu (publicističkom ili znanstvenom) osobno podupro bilo kakvu jugoslavensku ideju? Branjenjem dubrovačkoga i bokeljskoga odvjetka hrvatske književnosti od srpskih nasrtaja? Tumačenjem kako su bunjevački govori dijelom jedinstvenoga nam hrvatskog jezika? Pomicanjem granica neprekinutoga hrvatskog jezičnog prostora 60 kilometara na jugoistok od Boke prema Budvi, Baru i Zupcima?
Kao svjedok, pa dijelom, i htio – ne htio, sudionik desetogodišnjega međuinstitucijskog rata, mogu tek reći da od njega cijela hrvatska stvar, da se tako izrazim, nema nikakve koristi te bismo, po mojemu sudu, Zakon o hrvatskome jeziku znatno prije imali da smo se umjesto desetogodišnjega nabacivanja blatom bavili rješavanjem jezičnih problema. Zakon o hrvatskome jeziku trebao bi biti taj minimum oko kojega bismo se trebali okupiti. Iskreno se nadam da ćemo u tome uspjeti i krenuti dalje u nove izazove, a da ćemo se u svemu složiti, naravno da nećemo niti trebamo, pa i borili smo se desetljećima za izlazak iz jednoumlja.
Na istoku ništa nova
Godina je počela i završila uobičajenim nasrtajima na hrvatsku jezičnu i književnu baštinu. Kad je riječ o jezičnoj baštini, posebno je ojačao nasrtaj na bunjevačku granu hrvatskoga naroda. Da nijekanje nečije samobitnosti uvijek ima političke posljedice, vidljivo je i iz rezultata srbijanskih izbora na kojima hrvatske stranke nisu uspjele ući u srbijansku skupštinu. Međutim, varaju se oni koji bunjevačku priču smatraju lokalnom jer se iza nje skriva izravno posezanje za ukupnim korpusom štokavske ikavice, najrasprostranjenijega hrvatskog idioma. Mislim da vam ne moram dodatno pojašnjavati što to znači.
Hrvatski je jezikoslovac Tomislav Stojanov 16. prosinca 2023. u Jutarnjemu listu iznio podatke o tome kako je tzv. bunjevački jezik (doduše, on ne stavlja odrednicu tzv., ali to i nije toliko bitno za ovu priču) „proglašen novim regionalnim ili manjinskim jezikom u Subotici na temelju odluke Vijeća Europe i odredbe iz članka 1. Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima u kojem se navodi da izraz regionalni ili manjinski jezik ne uključuje elemente službenog jezika države“ te pojašnjava kako je time Vijeće Europe prihvatilo srpsku argumentaciju kako bunjevački nije srpski.
Potaknut napisanim, počeo sam pretraživati po svemrežju te sam pronašao Peto vrednovateljsko izvješće o Srbiji (Fifth Evaluation Report of Serbia) Tajništva Europske povelje za regionalne i manjinske jezike (Secretariat of the European Charter for Regional and Minority Languages; već se iz nezgrapnoga imena toga tijela vide i njegovi birokratski dosezi), koje je prihvaćeno 17. ožujka, a objavljeno 7. lipnja 2023. (https://rm.coe.int/serbia-ecrml), te ostao šokiran. Čini se da je Vijeću Europe, da bi neki jezik proglasio regionalnim ili manjinskim, dostatno da pristupi navedenoj povelji (što je Srbija učinila 2006.).
Utemeljenost se zahtjeva određene države ni ne preispituje, kao što se očito ne preispituje ni odluka neke gradske vlasti poput subotičke (pri čemu ne smijemo zaboraviti kako odgovornost za proglašenje tzv. bunjevačkoga jezika i njegovo izdvajanje iz hrvatskoga jezičnog korpusa snose i predstavnici mađarskih stranaka, no budući da su Mađari prvi koji su Bunjevce nastojali odvojiti od Hrvata, to nas ne treba čuditi) na čijemu je čelu gradonačelnik Stevan Bakić, koji je, da ponovimo gradivo, završio Višu školu za sportske trenere u Beogradu s 42 godine i Fakultet za uslužni biznis u Srijemskoj Kamenici s 45 godina.
Na prvu sam loptu promislio kako nisam dovoljno informiran i kako subotička skupština ima radnu skupinu u koju su uključeni jezikoslovci svjetskoga glasa, ali kad sam pročitao kako navedenom poveljom nije nimalo precizno definirano što je to regionalni ili manjinski jezik (a u to se možete uvjeriti i sami ako pročitate njezin sadržaj na e-adresi https://rm.coe.int/1680695175), sve mi je bilo jasno.
Meni je znatno manje bitno to što 46 % (što je, iako jezik nije matematika, ipak manje od 50 %) Srba misli da su bunjevački govori dijelom hrvatskoga jezika (jer jezičnu politiku ne provodi narod nego država, a iskustva su nam takva kako jesu; doduše, koliko su nam bliskoistočni susjedi skloni, pokazuju i istraživanja po kojima se na ljestvici najnepoželjnijih susjeda i supružnika već desetljećima u Srbiji smjenjuju Hrvati i Albanci), kako je tijekom svojega istraživanja utvrdio Stojanov, jedino je što bih htio znati je li sve ovo poznato našoj diplomaciji, piše li napokon tko prosvjednu notu i misli li se činjenica da su hrvatska manjinska prava izigrana prometanjem hrvatskoga dijalekta u zaseban jezik iskoristiti kako bi se Srbiju dovelo u red prije ulaska u Europsku uniju.
Fetišizacija kodova
Dodatni razlog za provedbu antibirokratske revolucije u tijelima Europske unije posvijestila mi je jedna mala rasprava s Petrom Tomevim Mitrikeskim zbog njegove izjave kako je makedonski standardiziran prije hrvatskoga. U privatnoj prepisci vrlo smo brzo riješili nesporazum koji je izazvalo različito poimanje pojmova kodifikacija i standardizacija u makedonskome i hrvatskome jeziku. Pritom je važno napomenuti to što je nekomu jeziku dodijeljen kod određene godine ne znači da prije toga nije bio standardiziran (https://enciklopedija.hr/natuknica).
Makedonski jezik prvi put je u službenu uporabu u današnjoj Sjevernoj Makedoniji ušao 1944., a čak se i u dokumentima AVNOJ-a iz iste godine jasno luče i hrvatski i srpski.
I hrvatski i makedonski dobili su zaseban kod Međunarodne organizacije za normizaciju 1988. s tim da su se na popisu jezika koji su te godine dobili kodove našli srpski i srpskohrvatski, dakle još se nismo bili riješili čudnovatoga kljunaša. Srpskohrvatskoga smo se u potpunosti napokon riješili tek 2008. Velik je bio uspjeh to što je hrvatskomu jeziku još za Lijepe nam Bivše dodijeljen kod te možda i još veći kad smo se, barem što se Međunarodne organizacije za normizaciju tiče, napokon riješili čudnovatoga srpskohrvatskoga kljunaša, no to ne znači da prije 1988. ili 2008. nije postojao hrvatski standardni jezik (po starijoj terminologiji književni) jer neki jezik ne postaje standardnim onoga dana kad mu neka organizacija dodijeli kod.
O tome jesmo li izabrali najsretniji smjer standardizacije, možemo razgovarati, no netočna teza, koju se zna čuti i na desnici, po kojoj hrvatski jezik još nije normiran poprilično je opasna jer se time zanemaruje činjenicu da hrvatski jezik ima rječnike i gramatike starije od 400, a pravopise starije od 100 godina (smatramo li Džamanjićev slovopis kao neku vrstu prapravopisa, onda gotovo 400) te time tjeramo vodu na tuđi mlin.
Drugo je pitanje koje se nadaje zašto se u dijelu slavističkih priručnika istočnojužnoslavenski jezici dijele na crkvenoslavenski, bugarski i makedonski bez zajedničke međufaze, a za srednjojužnoslavenske se jezike kao međufaza navodi srpskohrvatski.
Zanimljivo je da je makedonski u tridesetak godina uspio postići da ga većina slavista i na povijesnojezičnoj razini razdvoji od bugarskoga, a mi se nikako ne uspijevamo izboriti za potpuno izdvajanje iz srednjojužnoslavenske bezoblične mase iako je glotonim hrvatski znatno prije potvrđen od glotonima makedonski, iako hrvatski ima znatno starije priručnike i iako je normiran stotinjak godina prije makedonskoga, a početci standardizacije hrvatskoga jezika sežu u XVII. stoljeće. Ipak, na makedonskome primjeru vidimo da se na prosvjećivanju svjetske javnosti ipak može učiniti više, a ja sam se osobno uvjerio u to da je kolega Mitrikeski iskreni hrvatski prijatelj i velik čovjek.
Hrvatska – Guinnessov rekorder po broju jezika
Fetišizacija kodom zahvatila je i neke naše čakavske i kajkavske separatiste koji tvrde kako je glotonim hrvatski u različitim inačicama na čakavskome i kajkavskome području potvrđen znatno prije XIX. stoljeća kad su ih počeli upotrebljavati dijalektolozi (puku je dotad bio posve nepoznat) i 1947. kad je osnovana Međunarodna organizacija za normizaciju.
Govoriti o hrvatskome narodu kao konstruktu i okrivljivati školski sustav za navodno širenje hrvatskoga imena na čakavsko i kajkavsko područje, a prešutjeti činjenicu da su čakavsko i kajkavsko narječje dijalektološki nazivi te da su se iz dijalektologije u opću uporabu proširili gotovo pa jučer, može samo slab poznavatelj hrvatske jezične povijesti ili marni razgraditelj jedinstvenoga hrvatskog narodnog bića. Posebno se svojom tezom o tome kako su čakavski, kajkavski i štokavski zasebni jezici proslavio Siniša Vuković.
Za ovu prigodu ostavimo po strani činjenicu da je Marko Marulić svoj jezik nazivao hrvatskim, Siniša Vuković promiče tezu po kojoj bi morali postojati gradišćanskohrvatski čakavski, gradišćanskohrvatski kajkavski i gradišćanskohrvatski štokavski jezik te bi se, osim svojim prijevodima biblijskih tekstova (koje navodno prevodi izravno s „Nove Vulgate na idiom čakavskog jezika Selaca na otoku Braču“), mogao proslaviti kao udarnik Tajništva Europske povelje za regionalne i manjinske jezike jer će od govora svakoga zaseoka stvoriti zaseban jezik i time Europu učiniti jezično najraznolikijim kontinentom, a Hrvatsku zemljom s najviše jezika.
Poživi li dovoljno dugo, vjerujem da će štiva iz Nove Vulgate prevesti na govor (rekao bi on jezik) svakoga od naseljenih i iseljenih selačkih zaselaka (Nagorinca, Nakla, Podsmrčevika itd.).
Zašto naši susjedi vole braću Grimm, a ne vole logiku
Na koncu samo, budući da se neki dijelovi povijesti znatno češće ponavljaju, kako smo i ove godine bili izloženi posezanjima za dubrovačkim i bokeljskim odvjetkom hrvatske književnosti (za Svebarje još nisu čuli, ali kad čuju, doći će i ono na red). Za Dubrovnik je primijenjen i novi pristup s dvjema inačicama.
Po jednoj Dubrovnik nije ni hrvatski ni srpski, a po drugoj je i hrvatski i srpski. Budući da ni jedna ni druga teza u Hrvatskoj nije prošla, zaključili su da je ipak samo srpski, vjerojatno vođeni istom logikom po kojoj 1. listopada Trebinjci slave svojevrsni dan oslobođenja jer su toga dana 1991. pripadnici HV-a navodno ispalili nekoliko minobacačkih raketa na okolicu toga grada, a junačka se JNA nije povukla. Šteta što 6. prosinca 1991. nisu bili u Dubrovniku kao civili da se upoznaju s pojmom prekomjerno granatiranje.
U Crnoj Gori su, pak, u sklopu kampanje Ponosni na tuđe hrvatsko osvanuli veleplakati s likovima hrvatskih uglednika od kojih neki, poput Ruđera Boškovića, imaju čak i manje veze sa srpstvom (ako je to moguće) nego s Crnom Gorom. Očekujemo da im Hrvati uzvrate sličnim plakatima s likom Lajosa Kossutha i Lorda Byrona kako bi susjedima pokazali da su shvatili njihovu logiku.
Ono što žalosti je činjenica da i neke naše novinarske vedete još nisu naučile da je Hrvatska građanska inicijativa odbila biti dijelom crnogorske vlade te dijele lekcije hrvatskim političarima iz Crne Gore. Hrvatski je stav odavna vrlo izravno iznio Adrijan Vuksanović u crnogorskoj skupštini (https://www.hgi.co.me/clanak/vuksanovic-cetnicki-vojvoda-nema-nasu-podrsku), ali naši novinari očito sjede na ušima.
Jezični barbarizmi u Vijeću Europe
I privedosmo tako i ovaj pregled prošlogodišnjih jezikoslovnih zbivanja koji je teško nazvati Izvješćem o napretku jer je razvidno da smo i ove godine sami sebi počesto bili najvećim neprijateljima, ali i da bliskoistočna posezanja neće prestati dok i naša diplomacija ne zauzme odlučniji stav ili barem pročita neke od ključnih dokumenata poput onoga koji je sastavilo Tajništvo Europske povelje. Iz samoga naziva tijela vidimo da bi i Vijeću Europe dobro došli lektori i jezični redaktori.
Domagoj Vidović/Hrvatski tjednik
