Sve se češće, poglavito u rijetkim trenutcima dokolice, prisjetim misli prijatelja Julija Dominikovića, koju je iskoristio za naslov jednoga štiva. Naslov je glasio Život je prekratak da bismo pili loše vino. Stoga se posljednjih ljeta, jer isključivo uz more, tijekom godišnjega odmora, imam tu povlasticu da nešto više sati mogu izdvojiti za čitanje lijepe književnosti, vraćam klasicima
Ovoga sam ljeta spojio „posao“ i zadovoljstvo imajući tu čast da mi Luko Paljetak s Borisom Njavrom, predsjednikom Društva dubrovačkih pisaca, u Pučišćima na Braču 2. kolovoza predstavi knjigu proznih tekstova Priče iz pradavnine, a onda smo u istome sastavu (u ponešto izmijenjenim ulogama) 19. kolovoza, na pjesnikov rođendan, u Dubrovniku predstavili Paljetkovu pjesničku zbirku Reciklirane pjesme. Paljetkove je stihove iz nove zbirke pritom nadahnuto čitala Doris Šarić Kukuljica.
Za Luka Paljetka (sklanjamo mu ovom prigodom ime po dubrovačku) moglo bi se reći da je moderni književnik staroga kova jer je, s jedne strane, sklon inovaciji, a s druge sinkretizmu umjetnosti svojstvenom antici, trubadurima i šansonijerima. Kao istinski homo universalis spaja glazbu, likovnost i književnost, vrhunski je izvođač te kao takav živi podsjetnik na činjenicu da su se u pradoba pjesme pjevale, a ne krasnoslovile.
Prožimanje modernosti i tradicije razvidno je i u tome što je Paljetak istodobno pjesnik metra, rime i soneta (dakle, strogo zadanih oblika), ali i slobodnoga stiha, književnik koji se okušao ne samo kao pjesnik, nego i kao romanopisac, dramski pisac, esejist, feljtonist i prevoditelj, a često bi se, kao književni i likovni kritičar, antologičar te pisac predgovora i pogovora, našao i s druge strane umjetničkoga djela. Paljetak je istodobno i vrhunski književni praktičar i teoretik, što se možda ponajbolje očituje u njegovu poznavanju teorije stihoslovlja (versifikacije).
Paljetkovo isprepletanje stihoslovne teorije i prakse usporedivo je s umijećem još jednoga meštra stiha, Metkovca Ivana Slamniga. Kao pratitelj jezikoslovnih zbivanja (poglavito u romanistici) Paljetak je vrlo upućen i u različite jezikoslovne teorije pokazujući još jednom koliko je bespredmetno razdvajanje jezikoslovlja od književnosti jer što je jezik bez književnosti, bez inovacije i imaginacije? Iz razgovora mi se tijekom slavljeničke večere urezala sljedeća Paljetkova misao:
„Treba zaštititi standard. Svi će mjesni idiomi preživjeti kao što su preživljavali do danas. Oni su otporni. Treba zaštititi standard!“
I, doista, što je jezik bez standarda? Nije li pjesma bez forme, roman bez radnje, slika bez okvira?
Ovih slavljeničkih dana treba se podsjetiti zašto je Paljetak važan Dubrovniku i domovini. Dubrovniku je važan zbog toga što ga je ponovno učinio kulturnim središtem.
Naime, nakon sjajnih razdoblja humanizma, renesanse i baroka, kad je Dubrovnik bio istinskom hrvatskom književnom prijestolnicom (prisjetimo se Vetranovića, Držića, Gundulića, Đurđevića i inih) padom Dubrovačke Republike pala je i gospodarska moć, a najizvrsniji su se Dubrovčani razmiljeli svijetom te su trebala proći desetljeća kako bi Grad iznjedrio Iva Vojnovića, a zatim još nešto malo više vremena kako bi Luko Paljetak vratio Dubrovnik na pijedestal ne dopustivši da se provincijalizira sredina koja je presudno utjecala na oblikovanje hrvatskoga standardnog jezika i kulture.
Treba li ovih dana, kad smo svjedocima novih bliskoistočnih nasrtaja na hrvatsku jezičnu i književnu baštinu (poglavito dubrovačku), podsjećati koliko je Dubrovnik važan Hrvatskoj te koliko je samim time, bitno da je jedan od posljednjih barda hrvatske književnosti upravo Dubrovčanin? Tim je neobičnije da gradske i županijske službe nisu uspjele pronaći ni vrijeme ni osobu (Pa zar su baš svi na godišnjemu odmoru?) koja bi uzveličala proslavu 80. rođendana čovjeka koji Dubrovnik održava na mjestu hrvatske kulturne prijestolnice i koji je živi simbol Grada?
Nije, dakle, krivnja isključivo na našim susjedima, dijelom i sami ustrajemo u grijehu nečinjenja jer kako objasniti da se Talijani, znatno mnogobrojniji i u svjetskim kulturnim krugovima nemjerljivo poznatiji narod, bori za Miha Monaldija, a nama su trebala stoljeća da mu, zahvaljujući iznimnomu trudu Tonka Maroevića, prevedemo poneko djelo. No, što očekivati kad se ni akademska zajednica iskazala osobitim odzivom na Paljetkovu pjesničku gozbu.
Netom se objavljenom pjesničkom zbirkom Reciklirane pjesme Luko Paljetak istodobno postavlja u dvije uloge: poeta prudens (mudri pjesnik) i poeta ludens (zaigrani pjesnik). Navedena je zbirka, naime, nastala tako što je Paljetak pjesme različitih svjetski poznatih autora pokratio brisanjem dijelova pjesmotvora koji su mu se činili suvišnim navukavši na se obrazinu zaigranoga pjesnika, pri čemu je, kao poeta prudens, u predgovoru ostavio svojevrstan ključ za čitanje spomenuvši kako mu je za korpus pjesama poslužila njegova antologija svjetske književnosti pod naslovom Krugovi koji se šire (1997.).
Time je barem donekle olakšao čitatelju da prepozna autore i stihove pjesama koje su reciklirane tek rijetko ostavivši dijelove njihovih naslova. (Tako se iz naslova razaznaje da je „prekrojio“ Borgesovu pjesmu Odiseja, knjiga XXIII. i Heineovu Zapad sunca.) Čitatelju je ostavio da odgonetne skrivenu poruku upisavši se pritom u nikad napisanu knjigu književne enigmatike.
Na koncu nam se ponovno valja vratiti na početnu točku i upitati što je to klasik ponajprije stoga što nam se lakoća Paljetkovih stihova katkad čini toliko prirodnom i jednostavnom da počesto pomislimo da bismo takve pjesme mogli pisati i sami. A ne bismo! Mogli bismo se upitati i čemu služi klasik u ovome vremenu ambalaže (zato su i pjesme reciklirane) u kojoj nam se gotovo svaka knjiga bilo kojega autora nameće kao djelo koje bi nam trebalo promijeniti život jer je od samoga sadržaja važniji omot. Nameću nam se, ujedno, i vječna pitanja poput odnosa između pjesnika i vlasti, pjesničke slobode i pjesnikovih dobrotvora te odnosa unutar književnoga ceha.
Upitajmo se stoga, prvo, spominje li se itko imena Držićevih progonitelja ili koji je knez tijekom njegova života vlad’o. Rekao bih da tek neki iznimno zaniman povjesničar poznaje imena zatiratelja Držićeva lika i djela, pa bi to moglo biti dobrom poukom današnjim vlastodršcima da ako se već i ne zanimaju za hrvatsku kulturu (a od nje danas živimo iako nismo mi opasali Dubrovnik zidinama niti smo izgradili utvrde i crkve), barem ne smetaju.
Odgovor je na drugo pitanje koje se nadaje pamtimo li imena pokrovitelja negdašnjih umjetnika sličan jer od renesansnih i baroknih dubrovačkih tajkuna pamtimo tek ime Miha Pracata, a one koji su se kanili uzdignuti iznad Grada, pojelo je vrijeme koje je, kako jednoć reče Paljetak, žderač svega, pa neka ta činjenica bude opomenom našim bogatunima da pripaze kako bi ostali maleni ispod zvijezda.
Treće, koliko unutarcehovski odnosi mogu pogodovati kulturi osrednjosti dostatno prikazuje odnos Salierija i Mozarta, pa se ovom zgodom umjesno upitati čuči li u svakome od nas koji se skrivamo u prostranoj krošnji neprijeporne veličine jedan mali Salieri (hrvatski bi se moglo reći Računica) koji parazitira na opusu jednoga velikana. Sva su mi se ta pitanja vrzmala po glavi dok sam se pripremao i govorio tijekom jedne ugodne ljetne večeri, no za vječnost, između svih ti misli i ljudi, ostaje tek još jedno djelo neprijepornoga hrvatskog književnog velikana.
Bespuća hrvatske naivnosti, bizantinske prijetvornosti i agresivnoga jugoslavenstva
Upravo dok je Luko Paljetak radno, kako i priliči, obilježavao svoj 80. rođendan, pokrenut je još jedan nesmiljeni napad na dubrovački odvjetak hrvatske književnosti. Budući da sam o besmislenosti velikosrpskih posezanja za Dubrovnikom pisao ni sam ne znam više koliko puta te čak predložio da UNESCO kao nematerijalno dobro zaštititi srpsku bajku, ovom ću se zgodom osvrnuti na tri pojedinosti za koje mi se čini da su promaknule hrvatskoj javnosti.
Prvo, jedan je dio hrvatskih javnika skočio na inače posve utemeljenu tvrdnju Slavka Petakovića kako je bez Dubrovnika nemoguće poznavanje povijesti srednjovjekovne srpske povijesti. Petaković pritom ni u čemu nije pogriješio. Trebao je tek dometnuti da je drugi važan topos za proučavanje srednjovjekovne srpske povijesti Kotor. Jedino što se Petaković pritom nije upitao jest kako to da „moćna i nadmoćna“ srpska kultura, čak ni u stoljeću svojega najvećeg prostornog i kulturnog razvitka tijekom vladavine Dušana Silnoga, nije dokraja razvila vlastitu kancelariju nego se služila Latinima (kako su pogrdno zvali katolike), od kojih je nemali broj nosio osobna imena Hrvatin ili Hrvoje, da joj vode cjelokupnu administraciju.
Druga je stalno pozivanje na tvrdnje Milana Rešetara o navodnome srpstvu tadašnjega Dubrovnika. Pritom je hrvatskoj javnosti posve nepoznata činjenica kako su srpske snage vrbovale Pavla Rešetara, oca Milana Rešetara, za vrijeme njegova službovanja kao sudca u Kninu, o čemu piše Ivan Aralica u romanu Život nastanjen sjenama.
Treće, hrvatskoj je kulturnoj javnosti promaknula opširna izjava predsjednika Vijeća srpske manjine Dubrovačko-neretvanske županije Milorada Vukanovića: „Dubrovnik je Dubrovnik, dubrovačko je dubrovačko. Posezanja s jedne, druge i treće strane, i od strane Beograda, i od strane Zagreba, i od strane Venecije nisu dobra. (…) Svako svojatanje u smislu sužavanja jako je loše, opasno i vodi prema netrpeljivosti, da ne kažem i sukobu.“
Pritom je Vukanović nevjerojatno darežljiv tvrdeći kako nije točno kako je Dubrovnik jezično oduvijek bio srpski jer se tu „isprepliće romansko, slavensko, hrvatsko, srpsko“, po njegovu je mišljenju bliži Zagrebu nego Beogradu jer je bio dijelom Hrvatske, ali ne zaboravlja pripomenuti ni da je tijekom povijesti bio i dijelom Zetske banovine. Zatim nam velikodušno prepušta Boškovića navodeći da ga je mati „dala u jezuite“ kao da Boškovićev stric nije bio katolički svećenik. Dakako da ne propušta pripomenuti da su Srbi katolici (koji su dubrovačka anomalija, a ne pravilo) odvajali vjeru od nacije. Vukanović nam, dakle, prodaje nanovo umotanu priču po kojoj je Dubrovnik svačiji, pa samim time nije ničiji, a kad je već ničiji, u nekoj zasad neodređenoj budućnosti ponovno može biti ponovno nečiji, zna se čiji.
Čija je Mletačka klutura Boke kotorske
Sličan pristup primjenjuju i novinari Novosti i članovi središnjice SNV-a kojima je dubrovačka književnost još prijeporno hrvatsko-srpsko pitanje, a tek nešto malo drukčiji novinari Hanza medije, poput Jurice Pavičića, kojima je dubrovački odvjetak hrvatske književnosti svjetska baština, pa ne vidi zašto bismo se mi živcirali kad ju Srbi prisvajaju. Kad ima takav stav o hrvatskoj književnoj baštini, postaje mi i znatno jasnije njegovo prokazivanje vlastite države zbog toga što je kao hrvatski vojnik ratovao u Popovu.
Srećom, drugi hrvatski vojnici nisu dijelili njegov stav da Hrvatska vojska ne smije ulaziti u pogranično područje Bosne i Hercegovine (iako međunarodna vojna pravila govore suprotno) dok iz te iste države (i to sa zaposjednutih dijelova koje su do rata napučivali Hrvati poput Kalađurđevića iznad Golubova kamena) navodni baštinici dubrovačke književnosti granatiraju arhive i knjižnice u kojima je sabrana, ponovno navodno, njihova kulturna baština.
Posebno me, pak, ražestila njegova posljednja kolumna u kojoj je naveo kako Hrvati prisvajaju mletačku kulturnu baštinu Boke kotorske. Zanima me kakvo je to hrvatsko prisvajanje glagoljaša Nikole Modruškoga, Mara Dragovića (koji spominje vas rod harvacki), Julija Balovića (kojemu su Hrvat i Slaven istoznačnice), Krsta Mazarovića (čije su se knjige u Mletcima prodavale kao hrvatske) ili Andrije Balovića (koji oko 1750. napominje da je Perast grad u Crvenoj Hrvatskoj)?
Skromno je znanje Jurice Pavičića
Kojim je jezikom pisana Budvanska pjesmarica? Jesu li Dobričević i Kokolja mletačka prezimena? Otkud narodna imena Hrvoje i Hrvatin u Kotoru i Budvi u srednjemu vijeku?
Koliko su Evliji Čelebiji i Petru Andrejeviču Tolstoju Hrvati platili da im spomenu ime u Herceg-Novom i Perastu? Zna li on da su Mlečani ovladali Bokom kotorskom tek 1420., stoljećima nakon što je hrvatski element ondje prevladao, a da je katedrala svetoga Tripuna podignuta 254 godine prije nego što se Kotor dragovoljno predao Serenissimi? Ne utvaram si da ću dobiti odgovore na spomenuta pitanja, ali se nadam da ćete ih sami sebi postaviti.
Mogao bih danima navoditi slične primjere hrvatske psihopatologije, no za kraj ću se prisjetiti slučaja iz 2008. Tad je redatelj Ognjen Sviličić odoka parafrazirao Danteove stihove o hodočasniku iz Hrvatske (podsjetit ću vas da je Danteova Božanska komedija napisana dvjestotinjak godina nakon propasti Hrvatskoga Kraljevstva, pa i to zorno govori da se, gubljenju samostalnosti unatoč, na tugu i žalost naših srednjostrujaških vedeta, hrvatsko ime nije zatrlo nakon pada kraljevstva ne samo na domaćoj nego i na europskoj razini) ustvrdivši kako je Dante Hrvate prikazao kao primitivce, što je, dakako kao posve neutemeljeno, opovrgnuo komparatist i romanist Mirko Tomasović, u Danteovo djelo od Sviličića ipak upućenija osoba.
Da smo ipak u ponešto napredovali, pokazuje podatak kako je Sviličić barem spomenuo Hrvatsku kao topos iz Danteova Raja jer su prethodno Hrvatsku u svojim prijevodima neki srpski prevoditelji jednostavno izbacili slično kao što je invokaciju U ime Oca, Sina i Svetoga Duha te redak Neka mi Bog pomogne i sveto Evanđelje iz Povelje Kulina bana 2012. izostavio tadašnji tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović.
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 7. rujna 2023.
