Prije točno 142 godine (4. studenoga 1876.) u Narodnom kazalištu u Zagrebu održana je praizvedba opere Nikola Šubić Zrinjski. Dirigirao je sam autor glazbe, Ivan pl. Zajc na libreto Huge Badalića.
Zagrebačka publika dočekala je ovaj prvorazredni kulturni događaj s ushitom i oduševljenjem i popratila ga ovacijama, a jednako je o njemu pisala i štampa, o čemu svjedoči i ova kritika jednoga od najvećih hrvatskih književnika, Augusta Šenoe, objavljena na sam dan izvedbe:
„Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom.“
(Vidi: August Šenoa, Kritika opere Nikola Šubić Zrinski I. Zajca, Vijenac, VIII, 1876, 4. 11.; preuzeto iz: http://www.nsk.hr/postoje-opere-i-postoji-zrinski-u-spomen-na-operu-nikola-subic-zrinski/; istaknuo: Z.P.).
Četiri dana poslije, riječki dnevni list La bilancia objavio je tekst u čast svoga sugrađanina i izvedbe glazbeno-scenskog djela čiji je autor bio:
“Nikola Šubić Zrinjski. Ovo je naziv novoga djela (glazbene trilogije) vrijednog našeg sugrađanina, maestra Zajca, predstavljenog prvi put prošle sedmice u Narodnom kazalištu u Zagrebu, na libreto gospodina Badalića. Uzdržavajući se izvijestiti o vrijednosti nove partiture, jer su nas o tome obavijestili zagrebački listovi, kao i prijemu kod tamošnje publike, utvrđujemo sa zadovoljstvom da je, po Agramer Zeitungu, vrijedni umjetnik doživio brojne ovacije, koje su dostigle vrhunac kad su se poslije treće slike na prosceniju ukazali predstavnici pjevačkog društva Kolo i poklonili kompozitoru veličanstvenu krunu, ukrašenu kićenom vrpcom nacionalnih boja.“
Do danas, u proteklih 142 godine, opera Nikola Šubić Zrinjski prerasla je u jedinstveno i neponovljivo umjetničko djelo koje jednako plijeni, oduševljava, budi emocije i očarava kao i na samome početku izvođenja. Postoje trajne umjetničke vrijednosti koje ostaju ugrađene u same temelje nacionalne kulture i svojom univerzalnošću svjedoče o vlastitoj besmrtnosti. One uvelike nadmašuju sve ono o čemu su njihovi autori, izvođači, pa i suvremenici sanjali, izazivaju divljenje i bude ponos u svima nama već gotovo stoljeće i pol. I govore o duhovnoj snazi, vitalnosti i životnoj otpornosti naroda koji je i u najtežim razdobljima svoje povijesti u stanju stvoriti neprolazna djela – poput dragulja koji nas svojim sjajem podsjećaju na to tko smo, otkuda smo došli i kuda idemo.
A Zrinjski je upravo to: blistavi dragulj u sjajnoj kruni bogate i prebogate riznice hrvatske glazbene kulture, riznice na kojoj nam mogu pozavidjeti i mnogi višestruko brojniji narodi.
Stoga ne čudi da je slavni hrvatski skladatelj i dirigent Boris Papandopulo jednom prigodom rekao: „Postoje opere i postoji Zrinjski“. Teško bi se moglo u samo nekoliko riječi dati sažetiju, precizniju i točniju ocjenu jednog umjetničkog djela od ove što ju je izrekao maestro Papandopulo.
Skladna glazba, bogatstvo scenskog izričaja, živopisni kostimi, temperamentne izvedbe arija u kojima umjetnici daju sve od sebe kako bi iz godine u godinu održali dosegnutu razinu umjetničkog dometa – ono je čemu svjedočimo već desetljećima u našim nacionalnim kazalištima. Zrinjski je uvijek izazov, iskušenje, nešto posebno, nesvakidašnje, jedinstveno i neponovljivo, kako za publiku tako i za umjetnike koji nacionalni ep o Nikoli Šubiću i njegovim junacima oživljavaju i slave svakom novom izvedbom kao da je prvi put.
Slavna epopeja sigetske bitke i žrtva naših junaka predvođenih banom Nikolom Šubićem Zrinjskim koja je spasila Beč a time i kršćansku Europu, maestralno je opjevana u tri čina ove tragedije i tako je događaju iz rujna 1566. godine dala posve novu dimenziju i značenje, nešto što ostaje trajno i snažno urezano u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda. Čvrsto i postojano. Zauvijek. Za sva vremena.
Našeg nacionalnog junaka drže svojim i Mađari koji mu odaju izuzetnu počast. Nije li i to jedan od razloga da preispitamo svoj odnos prema svojoj povijesti i pokušamo važnim događajima i osobama iz naše prošlosti dati primjereno i zasluženo mjesto? Ništa ne počinje od nas niti završavan s nama. Bez korijena bismo bili poput odsječene biljke koja bi se prije ili poslije sasušila.
A opera o sigetskim junacima koji su braneći mađarsku utvrdu branili svoje domove, vjeru, Hrvatsku i kršćansku civilizaciju govori i o tomu koliko je važno biti svoj i čuvati identitet.
Danas vidimo da to cijene i drugi. Čak i oni koji se od nas civilizacijski, po mentalitetu, kulturi, tradiciji i običajima bitno razlikuju.
Osim što je najizvođenija opera u Hrvata svih vremena, arije iz Nikole Šubića Zrinjskog (pogotovu U boj, u boj) pjevaju se diljem svijeta, pa čak i u dalekom Japanu i to od 1919. godine.
No, Zrinjski je za nas Hrvate mnogo više od opere.
Zrinjski je naš ponos, nadahnuće, putokaz. Zrinjski je oda slobodi, hrabrosti i žrtvi. Zrinjski je naša povijest, naša čast i dokaz kako je Hrvat uvijek spreman stati na branik Domovine i obitelji – svojih svetinja koje cijeni više od života. Zrinjski je ogledalo našeg urođenog prkosa i nepristajanja na ropstvo pa i po cijenu krajnje žrtve.
Zrinjski je sjećanje i podsjećanje na vremena kad smo bili Antemurale Christianitatis, neprobojni kršćanski bedem o koji su se stoljećima lomile horde osmanlijskih nevjernika. Zrinjski je poezija, svetinja, nacionalni psalam u kojemu se ogleda stoljetna sudba našeg puka. Zrinjski je memento, opomena, zalog, oporuka, testament…
Zrinjski je molitva, zavjet, prisega, uzavrela krv hrvatska, puntarska, hajdučka, uskočka, graničarska…krv koja se lije za Krista, Rod i Dom, za pravicu i slobodu zlatnu, jer Hrvat ne kleči niti vrata svoga savija ni pred kim drugim osim pred Bogom svemogućim.
U boj, u boj!
Mač iz toka, bane,
nek’ dušman zna kako mremo mi!
Grad naš već gori,
stiže do nas već žar:
rik njihov ori,
bijesan je njihov jar!
K’o požar taj grudi naše plamte,
utiša rik mača naših zvek!
K’o bratac brata
Zrinskog poljub’te svi!
Za njim na vrata,
vjerni junaci vi!
Sad, braćo!
Pun’mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!
Brus’mo ljute naše mače,
neka sijeku jače, jače!
Pun’mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!
Sad zbogom bud’,
dome naš zauvijek,
oj, zbogom,
od svud i svud
na te dušman ide prijek.
I već u grob
sveti trup sklada tvoj,
al’ neće!
Za te sin svak u boj se kreće!
Dome naš, ti vijekom stoj!
Hajd’ u boj, u boj!
Za dom, za dom sad u boj!
Ma paklena mnoš
na nj diže svoj nož;
Hajd’ u boj!
Nas mal, al’ hrabar je broj!
Tko, tko će ga strt’?
Smrt vragu, smrt!
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past’!
Zlatko Pinter/Foto:promo
