Koliko pri iznošenju pohvala treba biti oprezan pokazuje nam i primjer knjige poljskoga kroatista Macieja Czerwińskog “Hrvatska. Povijest, kultura, ideje”, koju su, očito je ne pročitavši, prekomjerno hvalili i najizvrsniji kulturni trudbenici iako je prepuna ne samo činjeničnih pogrešaka nego i teza zbog čije se provedbe Hrvati hrvu (pa i ratuju) najmanje dva stoljeća.
Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe
Povorka je bila gotovo nečujna kao da ne odlazi čovjek nego lincuo u koji je omotan. „Nije bitno u kojemu ruhu odlaziš Svevišnjemu nego kakva ti je duša“, razgovarao je sam sa sobom Platiljeb.
„Tako zboriš jerbo se tvoje raščinjelo toliko da djeca ne znaju vide li manji jarbol s prastarim jedrom ili je netko na lađu uznio strašilo iz polja“, dobacivao je teologu Gnjilanoga dok je oštrio nož na pramcu. Redovnici kao da nas i nijesu zamjećivali jer valjalo je prah vratiti zemlji, a povremeni poj bijaše toliko tih da ne razabirasmo čujemo li zvuk vjetra što je zakretao između vitih krošanja ili molitvu.
„Možda su i naši onemu gori toliko nečujni i udaljeni da je od nas odavna digo ruke“, vikao je Baldo, čiji je brat Boljehna bio jedan od rijetkih koje je Svebor počesto spominjao. „Neki dan sam se uspeo na Satuliju i s nje se naša lađa činila poput sitne točke u Zaljevu.
Koliko li smo tek sitni kad nas onaj odozgo gleda s kakva oblaka?“, dobaci Svebor. „Prolaznos’ vas spopala, a?“, dreknuo je s palube kapetan Dživo. „Višak vremena i manjak posla nosi manjak pameti i višak pensanja od kojega vas prvo zabole moždani, a onda se meni svi ti vaši pensiri kupe u glavi. Nekad mi se čini da mi je nad glavom crni oblik iz kojega stalno grmi. Nije čudo da u ova doba vazda daždi ako se u svakoj drugoj lađi zbori kao u ovoj“, vikao je dok je mrtvačev pokrov polako prljala zemlja.
Kroz oblake tad načas probije sunce, zapaluca more i osvijetli obraze palih junaka, pozlati njihovo ruho i škrge nasukanih riba preobrazi u dukate. Svebor se tad iznenada podiže, nakloni poput njarnjasa i svoj pogled usmjeri prema samostanu u koji su upravo uhodili redovnici i svježemu grobu na koji se upravo spustila ptica: „Eto nas poput onoga lađara iz priča. Samo što mi besplatno ispraćamo putnike u Carstvo sjena“, procijedi Svebor dok ga je Vsemir motrio poput pisara koji ne razumije jezik s kojega prepisuje.
Ne zaljubljuj se u stranca
Već sam više puta pisao o nekritičkome divljenju stranim slavistima koji se bave hrvatskim temama. Spominjao sam jednoć (https://identitet.hr/zivot-damo-trst-ne-damo/) dociranje Claudija Magrisa hrvatskoj i slovenskoj borbi za kulturnu samobitnost poglavito u Istri te njegovu austronostalgiju koja se lako, kad je prenose neka naša dobro poznata pera, prometne i u jugonostalgiju.
Tim je to paradoksalnije ako znamo da je stvaranje Jugoslavije pokopalo Austro-Ugarsku. Ipak, ako smo svjesni činjenice da je austroslavizam, izravno ili neizravno, potaknuo i jugoslavizam, taj nam je paradoks možda ipak malo jasniji.
Koliko pri iznošenju pohvala treba biti oprezan pokazuje nam i primjer knjige poljskoga kroatista Macieja Czerwińskog “Hrvatska. Povijest, kultura, ideje”, koju su, očito je ne pročitavši, prekomjerno hvalili i najizvrsniji kulturni trudbenici iako je prepuna ne samo činjeničnih pogrešaka nego i teza zbog čije se provedbe Hrvati hrvu (pa i ratuju) najmanje dva stoljeća.
Od teze o barem trima hrvatskim jezicima (iako su govornici svih hrvatskih narječja svoj jezik nazivali i hrvatskim, pišem i da me se ne bi prozvalo da prešućujem činjenicu da se hrvatski jezik nazivao i slovinskim i ilirskim i još kojekako, a nazivi su čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje jezikoslovni, a ne narodni te mi, i to ponavljam već milijunti put, nije poznato da ijedan jezik njegov govornik naziva po upitnoj zamjenici, a kriterij identifikacije govornika dosad nijedan jezikoslovac nije dovodio u pitanje) do relativizacije hrvatstva Dubrovnika
Relativizira se uporaba hrvatskoga imena i glotonima, ne uvažava činjenica da se odrednica lingua serviana u Dubrovniku, i ne samo u njemu, odnosi na ćirilicu, a ne na srpski jezik te ne navodi to da su Hrvati općenito, pa tako i Dubrovčani, svoj jezik nazivali svakako, ali ne i srpskim imenom.
Ukratko, iako Czerwiński stvaranju hrvatske države i oblikovanju hrvatske nacije pristupa moderno, točnije postmodernistički (da ne rečem dekonstrukcijski), teze mu se nisu odmaknule od postavaka rane slavistike čiji je jedan od predstavnika bajkoslov (a očito mu zvanje po kojemu ga najbolje poznajemo nije slučajno) Jacob Grimm.
Sad, pak, željno iščekujemo knjigu poljskoga slavista o Poljskoj u kojoj bi, ako će poljsku naciju dekonstruirati, Poljaci morali imati barem trideset jezika, a morao bi i, dosljednosti radi, barem dio poljske književne baštine prepustiti Litavcima, Bjelorusima, Ukrajincima i Rusima. Ako mislite da sam isfrustrirani hrvatski budničar ljubomoran na uspješnijega i nagrađivanoga kolegu, bacite za početak oko na videoisječak na kanalu Dalmatinska povijest (https://www.youtube.com/watch?v=lwl5StJMWss).
Ondje je sadržaj knjige do u tančine raščlanjen. Osobno se, pak, samo nadam da će visoki dužnosnici hrvatske kulture ubuduće promisliti prije nego što nekoga proglase ne samo najupućenijim poznavateljem hrvatske književnosti nego i Hrvatske uopće jer onaj tko bude čitao iz ove knjige, teško da će moći spoznati zašto su se, među ostalim, Hrvati toliko borili za opstanak vlastita jezika kad su govorili trima različitima.
Usto se između redaka (pa i ne samo između njih) u knjizi može pročitati kako hrvatske književnosti nema do stvaranja suvremene hrvatske nacije u XIX. stoljeću (Nije li nedavno Srbija donijela Zakon o kulturnome nasljeđu po kojemu je sva književnost na slavenskome jugu do 1867. „naša“?), pa bi bidni ćaćko hrvatske književnosti izbacio ono u versih harvacki ili tu svezu promijenio u u versih čakavskih (pitao bi Marul A ča ti je to? jer je pridjev čakavski zapisan tek tri stoljeća kasnije) da su ga Czerwiński, Siniša Vuković i Goran Šarić mogli poučiti, a i Danteu bi, da su mogli, ta trojica predbacili kako Hrvatska ne postoji kao zemljopisni pojam te ga zamolili da je više ne spominje u svojim djelima onako kako je spomenuo u Raju više od dvjesta godina nakon njezina ulaska u personalnu uniju s Ugarskom.
Iz hrvatske kulturnih krugova (pa i onih navodno domoljubnih) o svemu zasad šute, ali što očekivati kad i predsjednica jedne naše važne strukovne udruge govori o hrvatskim jezicima (pa neka razbije svoju udrugu na tri dijela), a na Mletačkome se bijenalu u hrvatskome paviljonu izlaže slika Wake me up in Yugoslavia?
Dokad ćeš spavati, hrvatski narode? Evo gledaj i divi se tko te i kako te predstavlja: http://www.croatianpavilion2024.com/.
Bacanje kamenja oko Ostvrceta Bogorodičina hrama ili Gospe od Stene
Da nam ni u susjedstvu ne bi bilo dosadno, pobrinuli su se naši jugoistočni susjedi (https://www.montenegro.me/gospe-od-skrpjela/), koji, tko zna koji put, popravoslavljuju svetište Gospe od Škrpjela. Uče oni tako svoje čitatelje kako je 1452. svetište izgrađeno kao pravoslavni Bogorodičin hram, ali osim što iskrivljuju povijest, loše prepisuju jer su pronalaznike Gospine slike braću Mortešić prekrstili u Moršić.
Posebno me, pak, nasmijao opis završnoga čina Fašinade: „Fašinada se završava bacanjem kamenja oko ostvrceta.“ Nema što, pisac je štiva vrsni poznavatelj peraškoga govora, ne bi to ni Andrija Zmajević, ni Vicko Smeća, ni Tomo Brajković bolje izrekli. Hrvata, dakako, nema u opisu „ostrvceta“ i „Bogorodičina hrama“, ali se, hvala Bogu, spominje barem Bokelj Tripo Kokolja.
„Vrag ti je znanos’“, govorio je moj dragi profesor Mato Mustapić, pa je Bokelje baš koncem XVII. stoljeća, kad je Kokolja oblikovao svoja djela na otočiću (da ne rečem ostvrcetu), pohodio ruski diplomat Petar Andrejevič Tolstoj i, gle čuda, spominjao tamo neke Hrvate.
Usto su i Mlečani spominjali bokeljske buržuje kao časnike postrojbe Cavalleria Croati. Da doživljaj bude potpun, zahvaljujući Damiru Šerki i Viktoru Matiću, koji su dokument uočili, Jošku Katelanu, načelniku Istorijskoga arhiva Kotor, koji je osigurao prijevod dokumenta na suvremeni jezik, paleografu Ivanu Botici, koji je transkribirao dokument, i Zvonimiru Dekoviću, koji nas je sve povezao, došli smo do zapisa glotonima (imena jezika) hrvatski iz 1740. i imena dragomana hrvatskoga jezika Antona Paskvalovića.
Vjerujem da je to tek prva u nizu potvrda glotonima hrvatski u Boki kotorskoj. Srećom, svaki tekst kojim se svojata hrvatska baština samo nas potiče na jače istraživanje i nadu da će podatci do kojih gotovo svakodnevno dolazimo osnažiti ponos naše zajednice u Crnoj Gori te samo treba pronaći način kako da ih upiju članovi naše zajednice jer kad vas desetljećima stalno zatrpavaju lažima poput kamenja, i vi počnete vjerovati ne samo u ostvrce, nego i u arhipelag laži.
Odvojite kukolj od Kokolje
Kad smo se već dohvatili likovne umjetnosti, u rodnome mi se gradu prepričava zgoda kako je junak mnogih metkovskih usmenoknjiževnih oblika uhvaćen u krađi ikona. Nakon uhićenja njegove momčadi i njega sama inspektor je u kafiću ispijao rakiju za rakijom.
„Šta je bilo?“, upita inspektora znanac.
„Znaš da smo ulovili lupeža?“ „I“ „Na ikonama smo našli čudo rupica.“ „E?“ „Igrali su pikado na jednoj od ikona. Pitan ih ja Pa šta ste to činili?, a oni će meni da su morali na nečemu vježbat“, srkne travaricu inspektor.„E morat ćeš ih pustit!“ „Kako to misliš?“ „To ti nije krađa, to ti je umjetnos, performans!“
„Dobili su oni po već po bubrezima, pa neka ih iz zatvora vadi Tonko Maroević!“
Domagoj Vidović /Identitet
